Zašto omalovažavani Juranović, otpisani Vrsaljko i Stanišić ne bi svi mogli biti ‘unutra‘? A Lovren, Vida..
Nekom može izgledati da je to normalno, ali stvari su u suštini nelogične. Uzmemo li stavove o reprezentativnoj zbilji uoči lipanjskog turnusa Lige nacija, s naglaskom na odjeke poraza s Austrijom, pa ih usporedimo s novim pogledima na istu temu poslije utakmica s Francuzima i Dancima, spoznat ćemo nagli zaokret doživljaja Vatrenih. Pritom nije stvar samo navijača, nego i kod trenera, bivših igrača, ljudi unutar reprezentativnog tabora, a o medijskim pogledima da ne govorimo. Simbolično vam to dođe kao kada se, logično, tretira trenersko neiskustvo Dalićevih suradnika, a koji će šeretski, nakon pobjede naravno, "uzvratiti" fotografskom porukom "Neiskusni". Kao da je unutar deset dana neiskustvo preraslo u iskustvo…
Natruhe euforičnih javnih recenzija nastupa u Ligi nacija dijelom se mogu razumjeti jer koliko god je bila slaba protiv Austrije, Hrvatska je bila dobra u većem dijelu iduće tri utakmice. Imala je loše prvo poluvrijeme u Danskoj, prosječno s Francuskom u prvom dijelu u Splitu. Iznad rezultata, koji mogu biti objektivni, ali i subjektivni odraz učinka, strši točno uvjerenje da se više novih mladih igrača pokazalo u izvrsnom izdanju. Misli se tu prije svega na Erlića, Šutala i Stanišića, iako pozitivnu notu zaslužuje i uvijek osporavani Juranović. Dakako i Budimir, kojeg su gotovo svi otpisivali nakon pola sata u Osijeku, a onda je, eto, postao odličan i prvi izbor "devetke" za Katar.
Josip Juranović
Nije lako sve te oscilacije stavova oko hrvatskog reprezentativnog (i svakog drugog) nogometa pohvatati i svrstati u neki argumentirani slijed. U stručnu logiku još i manje. Još je teže u natruhama euforično povišenih očekivanja, koja su pala ispod nule nakon još jednog debakl starta u Ligi nacija, a onda od točke "omraženosti Lige nacija" došli do točke "ide se napasti naslov LN", tematizirati objektivnije odjeke ovog lipanjskog turnusa. Optimističnija verzija je dobrodošla jer ima i temelja, ali do točke da se u Katar ide po ažuriranje memorija iz Rusije toliko je rizika da je uputnije spustiti tonove euforičnih ozračja..
Pet mjeseci prije SP-a tko zna što se još može dogoditi unutar reprezentativnih zbilja. Činjenica jest da su velike nogometne zemlje kao Francuska i Engleska (ili Italija, koja ne ide na SP) ružno podbacile, ne znači da će one biti ovako "tanke" s učinkom i pristupima kao u ovom turnusu. Te i druge reprezentacije puno su rotirale igrače, što se može reflektirati i na rezultat, dakle, svatko je imao neki svoj prioritet u lipnju. Činjenica jest da će najvažnije biti ono što reprezentacije budu živjele u rujnu i listopadu, kako u kontekstu Lige nacija, tako u klupskim domaćim i europskim kupovima. Tko će biti od igrača kandidata u formi ili neće, tko će igrati standardno ili neće, tko će biti zdrav ili ozlijeđen, sve je to unutar pet mjeseci varljivo i podložno snažnim amplitudama. Zato bi zadovoljstvo nastupom u Ligi nacija trebao biti zaslužen odjek dobrih strana tog nastupa, dok bi felerične faze igre trebalo tretirati kao limitator prelaska logičnog zadovoljstva u nepotrebnu euforiju. I osigurač objektivnijih procjena reprezentativnih i pojedinačnih realnosti. Velika očekivanja mogu biti izvorište velikih razočaranja…
Jednu simboliku gore navedenog možemo prepoznati u dramatiziranju statusa starijih reprezentativaca kao Lovrena i Vide. Zaslužni igrači koji imaju različiti problem. Lovren ne igra šest mjeseci i to je najjači limit njegovoj kandidaturi. Vida je igrao stalno u Bešiktašu, ali po formi nije na potrebnoj reprezentativnoj razini. Da je Mundijal u srpnju, ta dva 33-godišnjaka ne bi mogla biti na razini forme koje iskazuju mlađi novi kandidati, kao takvi niti u obziru za Dalićev popis. No, što će biti za pet mjeseci? Realno je manje vjerojatno da će se stvari (razine forme) značajnije promijeniti, ali to ne znači da ih treba unaprijed otpisivati. Poštovati njihov minuli učinak ogleda se upravo u tome da im se ne uskrati pravo nade da mogu promijeniti te negativne im odnose. Isto tako nije potrebno njih obezvrjeđivati kako bi se naglasilo nove snage.
Stanišić i Mbappe
U tom kontekstu okvir zaslužuje Šime Vrsaljko. Prije svega zato što ima 30 godina, što je napokon riješio tegobe s koljenom i zato što je po profilu i dalje najkvalitetniji desni bočni. Naravno, ako je zdrav i ako igra u klubu u kontinuitetu. Nakon Rusije prošao je nevjerojatnu zdravstvenu kalvariju, 3-4 operacije, frakturu lica, koronu, rupturu mišića. No, u prošloj je sezoni skupio 29 nastupa, prosječno 50 minuta. Što je jasan znak povratka.
Ovog ljeta će Vrsaljko morati riješiti klupski status jer mu je istekao ugovor s Atleticom. Vjerojatno će tamo gdje bude igrao imati kontinuitet, a ako tako bude, njegova će forma biti uzlazne putanje. Kako se može govoriti da je "gotov" igrač od 30 godina ili da bi se Hrvatske trebala odreći tako dobrog desnog bočnog? Je li to zbog Juranovića koji je do jučer bio omalovažavan i "nedoživljen"? Ili je i zbog Stanišića, koji je bio uistinu veliko osvježenje ovog turnusa LN? Zašto Juranović i Vrsaljko i Stanišić ne bi mogli svi biti "unutra"? Tim prije što je Juranović pokazao da je vrsna alternativa i za lijevi bok, kao što je Stanišić po vokaciji zapravo desni stoper i može biti i bočni. Ostavimo li po strani rizik od ozljeda, koji vrijedi za sve reprezentativce, ostaje faktor velikih izazova za formu unutar dugog vremena od pet mjeseci.
Samo radi ilustracije, Stanišić je u prošloj sezoni odigrao tek 17 utakmica, prosjek 46 minuta. Imao je i jako dugu pauzu, četiri i pol mjeseca od listopada do ožujka. Puno će toga glede forme ovisiti o minutaži koju će imati u jesenskom dijelu s Bayernom…
Izvor:sportske.hr/Foto: fah
