Partizanske mirovine i dalje brojnije i veće: brojke HZMO-a otvaraju pitanje povijesnih privilegija

Službeni podatci pokazuju da mirovine sudionika NOR-a nisu samo brojnije, nego su u prosjeku i više od mirovina pripadnika Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945.

Dan antifašističke borbe svake se godine obilježava 22. lipnja, u spomen na osnutak Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. godine. No, dok se u javnosti taj datum uglavnom promatra kroz svečanosti, govore i političke poruke, službeni podatci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje otvaraju jednu drugu, mnogo konkretniju temu: koliko je Hrvatska i danas financijski vezana uz nasljeđe Drugog svjetskog rata?

Prema svibanjskim podatcima HZMO-a, u Hrvatskoj se još uvijek isplaćuje 2.784 mirovina sudionika Narodnooslobodilačkog rata, dok se u kategoriji pripadnika Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. godine isplaćuje 989 mirovina. Drugim riječima, partizanskih je mirovina 1.795 više, gotovo tri puta više od domobranskih odnosno mirovina pripadnika tadašnje Hrvatske domovinske vojske.

Već ta razlika pokazuje koliko je jedan povijesni narativ desetljećima bio institucionalno snažniji od drugoga. Iako su od završetka rata prošla gotovo osam desetljeća, posebne kategorije mirovina iz tog razdoblja još uvijek postoje, a država ih i dalje uredno vodi, obračunava i isplaćuje.

Nije riječ samo o broju, nego i o iznosu

Još je zanimljiviji podatak o prosječnim iznosima. Sudionici NOR-a, odnosno korisnici tih mirovina, u prosjeku primaju 694,09 eura, dok korisnici mirovina pripadnika Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. primaju 611,94 eura. Razlika je nešto više od 82 eura mjesečno u korist partizanskih mirovina.

To znači da partizanske mirovine nisu samo brojnije, nego su u prosjeku i osjetno više. Kada se ti podatci stave u širi kontekst hrvatskog mirovinskog sustava, u kojem velik broj građana s desetljećima rada živi na rubu dostojanstva, onda se s pravom može postaviti pitanje: zašto se i danas, 2026. godine, mirovinski sustav mora držati ideoloških podjela iz 1945. godine?

Naravno, treba jasno reći: većina današnjih korisnika nisu izravni sudionici tih vojski. Riječ je pretežno o obiteljskim mirovinama. Kod mirovina pripadnika Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. čak 946 od ukupno 989 su obiteljske mirovine. Kod NOR-a ih je 2.605 od ukupno 2.784. Dakle, najveći dio tih prava danas koriste nasljednici, najčešće supruge ili članovi obitelji.

Upravo zato rasprava ne smije biti usmjerena protiv pojedinih korisnika. Ljudi koriste prava koja im je država zakonom priznala. No, rasprava mora biti usmjerena prema državi i zakonodavcu: zašto se te kategorije i dalje tretiraju kao posebne, a ne kao dio jedinstvenog, pravednijeg i transparentnijeg mirovinskog sustava?

Službeni naziv nije isto što i politička etiketa

U javnosti se ove mirovine često pojednostavljeno nazivaju „ustaškim“ i „partizanskim“. Takvo etiketiranje politički je zapaljivo i često služi za obračun, a ne za razumijevanje. Službena kategorija HZMO-a govori o „pripadnicima Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. godine“, dok se druga kategorija odnosi na „sudionike Narodnooslobodilačkog rata – NOR“.

To nije nevažna razlika. Jedno je službeni pravni naziv, a drugo je politički nabijena interpretacija. Ako se želi ozbiljno govoriti o povijesti, mirovinskim pravima i društvenoj pravdi, tada se mora krenuti od službenih podataka, a ne od etiketa.

No, upravo službeni podatci pokazuju ono što se često prešućuje: komunističko-partizansko nasljeđe nije ostalo samo u spomenicima, nazivima ulica i prigodnim govorima. Ono je desetljećima bilo ugrađeno i u sustav prava, statusa i mirovina. I dok se o drugim stranama povijesti govorilo uglavnom kroz osudu, partizanska strana imala je institucionalnu zaštitu, politički legitimitet i povlašteno mjesto u javnom prostoru.

Vrijeme je za hladne brojke, a ne mitove

Ovi podatci ne traže histeriju, nego ozbiljnu raspravu. Hrvatska se ne može vječno vraćati u 1941., ali ne može se ni praviti da posebna prava iz tog razdoblja ne postoje. Ako se već svake godine politički naglašava antifašistička tradicija, onda javnost ima pravo znati i koliko je ta tradicija ostala prisutna u državnim knjigama, pa i u mirovinskom sustavu.

Posebno je važno naglasiti da se u ovoj temi ne smije zaboraviti žrtve komunističkog režima, poratne likvidacije, Križni put, logore, političke zatvorenike i desetljeća šutnje o zločinima počinjenima nakon završetka rata. Ne može se jedna povijest slaviti bez rezerve, a druga gurati pod tepih. Ne može se stalno govoriti o antifašizmu, a istodobno izbjegavati raspravu o komunizmu, represiji i poslijeratnim zločinima.

Ako je Hrvatska demokratska država, onda njezin odnos prema prošlosti mora biti pravedan, uravnotežen i oslobođen ideoloških privilegija. Posebne mirovinske kategorije iz Drugog svjetskog rata možda su pravno naslijeđene, ali politički i moralno zaslužuju preispitivanje.

Jer brojke su jasne: partizanskih mirovina ima gotovo tri puta više, prosječno su veće, a većinom se radi o obiteljskim mirovinama koje pokazuju kako povijesna prava žive mnogo dulje od samih sudionika rata.

Zato pravo pitanje nije treba li napadati korisnike tih mirovina. Ne treba. Pravo pitanje glasi: treba li Hrvatska, gotovo osam desetljeća nakon rata i više od tri desetljeća nakon vlastite neovisnosti, i dalje održavati mirovinske tragove ideološkog poretka koji je desetljećima određivao tko je pobjednik, tko je poražen, tko ima pravo na počast, a tko na šutnju?

Vrijeme je da se o tome razgovara bez mitova, bez etiketa i bez dvostrukih mjerila.