02. RUJNA 1991. – ARBANAS PREDAJE OBRANU JASTREBU: Kako je Vukovar dobio novo ratno zapovjedništvo

U popodnevnim satima 2. rujna 1991. u zgradi Policijske uprave u Vukovaru dogodio se jedan od važnijih, a znatno manje poznatih događaja u organizaciji obrane grada.

Za jednim stolom sjedili su ljudi koji će nekoliko tjedana poslije biti dio jedne od najtežih bitaka Domovinskog rata.

Dotadašnji zapovjednik obrane Ivica Arbanas – Lipi, njegov zamjenik Pero Perić, načelnik policije Stipo Pole, bivši zapovjednik 4. vukovarske bojne Stipan Radaš i novi zapovjednik Mile Dedaković – Jastreb. U prostoriji je bio i Branko Borković – Mladi Jastreb, koji će kasnije i sam preuzeti obranu grada.

Nije to bila klasična vojna primopredaja s uređenim stožerom, kartama izrađenima u miru i postrojbama koje postoje godinama.

Predavao se grad koji je već ratovao.

I čovjek koji ga je predavao imao je tek 22 godine.

Prije Jastreba bio je Lipi

Ivica Arbanas stigao je na istok Hrvatske kao pripadnik hrvatskih snaga mnogo prije nego što će Vukovar postati sinonim za rat.

Bio je pripadnik jedinica za posebne namjene policije, sudjelovao je u Pakracu i na Plitvicama, a u svibnju 1991. prelazi u novoosnovanu 1. gardijsku brigadu „Tigrovi“. Krajem lipnja dolazi u Vukovar, a 1. srpnja preuzima obranu strateški važnog silosa Đergaj.

Sredinom kolovoza događa se promjena u dotadašnjem sustavu obrane grada. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata navodi da je, nakon odlaska Tomislava Merčepa, prema internom dogovoru zapovjednika u Vukovaru Ivica Arbanas privremeno preuzeo zapovijedanje obranom grada i rezervnim sastavom ZNG-a, uz svoju dužnost zapovjednika 4. bojne 3. brigade ZNG-a.

Drugim riječima, kada se danas govori gotovo isključivo o Dedakoviću i Borkoviću kao zapovjednicima Vukovara, preskače se razdoblje u kojem je Arbanas stvarno držao vojnu zapovjednu odgovornost prije njihova dolaska.

Arbanas nije dobio gotovu vojsku – dobio je grad koji se tek pokušavao organizirati

To je ključ za razumijevanje njegove uloge.

Vukovar sredinom kolovoza nije imao klasičnu brigadu s potpuno razvijenim zapovjedništvom. Obrana se oslanjala na lokalne branitelje organizirane po mjesnim zajednicama i naseljima, policiju, Narodnu zaštitu te pripadnike ZNG-a.

Arbanas je 2024. u razgovoru za HRT vrlo precizno opisao taj sustav. Lokalno stanovništvo bilo je slabo naoružano, dok je 4. bojna 3. gardijske brigade raspolagala nešto boljim naoružanjem. U obrani su sudjelovali i pripadnici 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Borovo naselje moralo je držati crtu već od početka srpnja, između Borova Sela i Bršadina, a poslije je na sličan način organiziran i ostatak grada.

Jedan sveučilišni rad, pozivajući se i na Dedakovićevu knjigu Bitka za Vukovar, navodi da je 4. bataljun 3. brigade imao oko 265 pripadnika i predstavljao jedinu pravu mobilnu postrojbu unutar tadašnjeg sustava obrane.

To Arbanasovu poziciju čini još težom.

Nije zapovijedao samo svojom bojnom. Trebao je povezivati lokalne punktove, policiju, gardiste i dragovoljce u sustav sposoban reagirati na napade iz više pravaca.

4. kolovoza – odluka koja je pokazala da zapovjedništvo stvarno postoji

Samo nekoliko dana nakon preuzimanja obrane uslijedio je događaj koji mnogo govori o Arbanasovu načinu zapovijedanja.

Zrakoplovi JNA napadali su položaje kod silosa Đergaj. Prema svjedočenju pripadnika posade protuzrakoplovnog topa Josipa Jakobovića, upravo je Arbanas 24. kolovoza naredio postavljanje i uporabu PAT-a 20/3 za zaštitu Đergaja.

Oko 17 sati posada u kojoj je bio i Luka Andrijanić pogodila je zrakoplove JNA. Jakobović svjedoči da je jedan G-4 oboren, dok je drugi oštećen i udaljio se prema Srbiji.

HRT također bilježi da su upravo tijekom Arbanasova zapovijedanja oboreni prvi agresorski zrakoplovi u Domovinskom ratu.

To je važno jer pokazuje da Arbanasova uloga nije bila ceremonijalna. Donosio je borbene odluke u trenutku kada je neprijatelj već koristio zrakoplovstvo, tenkove i topništvo.

A onda dolazi 25. kolovoza

Dan poslije Vukovar ulazi u sasvim novu fazu rata.

25. kolovoza 1991. JNA i srpske snage pokreću snažan napad koristeći tenkove, transportere, topništvo i zrakoplovstvo. Novi težak napad uslijedio je 28. kolovoza iz pravca Negoslavaca.

To je grad koji će nekoliko dana kasnije preuzeti Mile Dedaković.

Ne mirni Vukovar.

Ne grad u kojem tek treba postaviti punktove.

Nego grad koji je već preživio prve ozbiljne kombinirane napade i čija se obrana, usprkos svim slabostima, nije raspala.

Tu je možda i najveće značenje Arbanasova kratkog zapovjedničkog razdoblja.

Držao je sustav na okupu upravo tijekom prijelaza iz oružanih incidenata u pravi rat.

Zašto je onda tražen Dedaković?

Ne zato što Arbanas nije uspio.

Upravo suprotno.

I Arbanas i njegov zamjenik Pero Perić bili su svjesni da će ono što dolazi nadmašiti mogućnosti improviziranog zapovjednog sustava.

Perić je poslije svjedočio da su od vladina povjerenika Marina Vidića Bilog tražili da Zagreb u Vukovar pošalje profesionalnog, vojno obrazovanog časnika koji poznaje strategiju, ustroj i vođenje većih postrojbi.

Dakle, novi zapovjednik nije im nametnut kao kazna.

Oni su ga tražili.

HMDCDR razlog promjene opisuje gotovo jednako: obranu je trebalo kvalitetnije organizirati i učiniti učinkovitijom pa je Glavni stožer krajem kolovoza za zapovjednika odredio profesionalnog vojnika, bivšeg potpukovnika JNA Milu Dedakovića. S njim dolazi i bivši kapetan JNA Branko Borković.

31. kolovoza, 1. rujna ili 2. rujna? Dokumenti i svjedoci ne govore potpuno isto

Ovdje treba biti posebno precizan.

Objavljeno Izvješće državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara navodi da je pukovnik Imra Agotić Dedakoviću potpisao ovlaštenje 31. kolovoza 1991., a da Dedaković 1. rujna stupa na dužnost zapovjednika obrane Vukovara. Istoga dana formalno ulazi u ZNG.

Međutim, svjedočenja ljudi koji su neposredno sudjelovali u događaju daju još jedan datum – 2. rujna.

Prema svjedočenju Stipana Radaša, on, Marin Vidić Bili i Ferdinand Jukić prethodno odlaze u Zagreb. Nakon razgovora s Imrom Agotićem, Dedaković prihvaća odlazak u Vukovar, a pridružuje mu se Branko Borković.

Sljedećeg dana zajednički kreću prema Vukovaru, uz zaustavljanje u Osijeku.

Tek nakon dolaska u Vukovar slijedi stvarna primopredaja.

Zato se dvije kronologije zapravo mogu pomiriti:

31. kolovoza – potpisano ovlaštenje; 1. rujna – formalni početak službe; 2. rujna – dolazak u Vukovar i fizičko preuzimanje zapovjedništva od Arbanasa.

Primopredaja u Policijskoj upravi

Sastanak se održao u prostorijama vukovarske policije.

Prema svjedočenjima Radaša i Pere Perića, Stipo Pole pozvao je Arbanasa i Perića. Tamo im je predočena odluka da zapovjedništvo preuzima Mile Dedaković.

Nema svjedočanstava o sukobu.

Nema odbijanja zapovijedi.

Nema dramatike.

Arbanas prihvaća odluku i počinje Jastrebu predavati ono što svaki novi ratni zapovjednik mora znati: položaje, ljude, zapovjednike, raspoloživo oružje i opremu te podatke o neprijatelju.

Prema Radaševu svjedočenju, Arbanas je Dedakoviću predao crtu obrane koja se od njegova preuzimanja zapovijedanja nije pomaknula.

To ne treba pretvarati u mitološku rečenicu o „ni milimetru“, ali vojno značenje je jasno: Dedaković nije došao spašavati raspadnutu obranu. Preuzeo je sustav koji je već funkcionirao i držao položaje.

Je li Dedaković doista zatekao 1.854 vojnika? Tu brojku treba objaviti oprezno

Jedan od najzanimljivijih dijelova svjedočenja govori o ljudstvu.

Prema Perićevu i Radaševu prikazu primopredaje, Arbanas je Dedakovića upoznao s podatkom da aktivni i pričuvni sastav ZNG-a broji 1.854 pripadnika, dok je Stipo Pole posebno izložio brojno stanje policije.

Ali tu brojku ne bih u naslovu ili tekstu predstavljao kao 1.854 potpuno naoružana branitelja na crti.

Za to nema dokaza.

Naprotiv, Arbanas je sam poslije govorio da je domaće stanovništvo bilo slabo naoružano, a broj ljudi koji su se mogli stvarno borbeno angažirati ovisio je o dostupnosti oružja.

Kasniji podaci o 204. brigadi također se kreću oko 1.800 pripadnika, a Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi 1.803 vojnika pri ustroju brigade.

Stoga je najpoštenije napisati:

1.854 je broj koji se pojavljuje u svjedočenju o stanju aktivnog i pričuvnog ZNG-a prilikom primopredaje, ali nije dokaz da je toliko ljudi 2. rujna bilo istodobno naoružano i raspoređeno na prvim crtama.

A koliko je oružja Dedaković zatekao? Točan popis za 2. rujna zasad ne postoji u javno dostupnoj dokumentaciji

Pretragom javno dostupnih izvora nisam pronašao vjerodostojan arhivski popis koji bi za 2. rujna 1991. naveo točan broj automatskih pušaka, protuoklopnih sredstava, minobacača i drugog naoružanja koje je Arbanas predao Dedakoviću.

Svjedoci potvrđuju da je stanje oružja i opreme bilo dio primopredaje, ali ne donose inventar.

Ono što možemo tvrditi jest da je naoružanje bilo nedostatno i neravnomjerno raspoređeno, zbog čega je broj stvarno borbeno uporabljivih ljudi bio manji od broja evidentiranih pripadnika. Dedakovićevi kasniji zahtjevi Zagrebu također gotovo neprekidno upozoravaju na nedostatak municije, oružja i ljudstva.

To je povijesno ozbiljnije nego izmišljati broj pušaka samo zato da tekst izgleda potpunije.

Što je Jastreb promijenio?

Dedakovićev dolazak označava početak druge faze.

Arbanasov sustav obrane nastao je iz potrebe – naselja, mjesne zajednice, punktovi, lokalni zapovjednici i jedna snažnija mobilna gardijska postrojba.

Dedaković sada mora od toga napraviti vojsku.

HMDCDR navodi da su potom popisivani vojni obveznici, pripremani elementi mobilizacije, uređivana logistika za branitelje i civile te da je obrana organizirana u četiri bataljuna i više specijaliziranih postrojbi – veze, inženjerije, protuzračne obrane i drugih službi. U Vukovaru je ustrojena i Vojna policija.

Arbanas je desetljećima poslije vrlo slikovito objasnio kontinuitet između dvaju sustava: nakon dolaska Dedakovića i kasnijeg ustroja 204. brigade, nekadašnja naselja postaju osnovom bojni, a strukture mjesnih zajednica prelaze u satnije.

Drugim riječima, Jastreb nije srušio Arbanasov sustav i napravio novi od nule. On ga je vojno preustrojio.

To je možda najvažnija činjenica cijele priče.

Arbanas nakon primopredaje nije otišao iz Vukovara

Ni to se ne smije preskočiti.

Predajom zapovjedništva njegova borba nije završila.

Arbanas se mogao ponovno usredotočiti na 4. bojnu 3. gardijske brigade, s kojom će nastaviti ratovati u gradu.

Ostao je u Vukovaru praktički do njegova pada.

Na fotografijama snimljenima neposredno prije pokušaja proboja u noći 16. na 17. studenoga 1991. nalazi se ponovno među svojim ljudima.

Njegov je ratni put zato teško svesti samo na formulaciju „zapovjednik do 2. rujna“.

Arbanas je bio čovjek prijelaznog trenutka – od lokalne, improvizirane i slabo naoružane obrane prema organiziranom vojnom sustavu koji će nekoliko tjedana kasnije postati 204. vukovarska brigada.

Zašto je 2. rujna važan?

Zato što tog dana ne počinje obrana Vukovara.

Ona je već postojala.

I nije završila u trenutku kada Arbanas više nije bio njezin prvi čovjek.

2. rujna dogodila se profesionalizacija zapovijedanja.

Ivica Arbanas Lipi predao je Mili Dedakoviću Jastrebu grad čije su obrambene crte već bile postavljene, ljude koji su već ratovali i sustav koji je, uza sve nedostatke, izdržao prve velike napade.

Dedaković je donio ono što su Arbanas i njegovi suradnici sami tražili – profesionalno vojno iskustvo potrebno za ono što su slutili da tek dolazi.

A dolazilo je nešto što je tada malo tko mogao zamisliti.

Već 14. rujna JNA će pokrenuti veliki opći tenkovsko-pješački napad. Obrana koja je početkom rujna još izgledala kao spoj mjesnih punktova, policije, dragovoljaca i gardijskih postrojbi morat će se pretvoriti u jedinstvenu vojnu cjelinu.

Zato povijest zapovijedanja Vukovarom ne bi trebalo počinjati Jastrebom.

Prije njega stajao je Ivica Arbanas Lipi.

I upravo je on 2. rujna 1991. predao Jastrebu grad koji se još držao.

VIDEO – Ivica Arbanas o obrani Vukovara

Izvori: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, publikacije Grad je bio meta i Vukovar 1991.; HRT, razgovor s Ivicom Arbanasom; objavljeno Izvješće državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara; svjedočenja Stipana Radaša i Pere Perića prenesena u tekstovima o primopredaji; Ministarstvo hrvatskih branitelja; Hrvatski vojnik; Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Za sam tijek primopredaje 2. rujna najdetaljniji javno dostupni izvor ostaju neposredna svjedočenja Radaša i Perića, dok službeni dokument potvrđuje Agotićevo ovlaštenje Dedakoviću od 31. kolovoza i formalno stupanje na dužnost 1. rujna.