02. RUJNA 1991. – HRVATSKA ULAZI U MOBILIZACIJSKI VAL: Ljudi je bilo, ali nije bilo dovoljno oružja

U pojedinim kronologijama uz 2. rujna 1991. pojavljuje se formulacija da je Vlada Republike Hrvatske toga dana „započela s mobilizacijom“. Za tvrdnju da je upravo toga dana proglašena opća mobilizacija nema potvrde u relevantnoj vojnoj kronologiji. Naprotiv, Hrvatski vojnik kao datum opće mobilizacije navodi 7. rujna 1991. godine.

To, međutim, ne znači da je Hrvatska do 7. rujna čekala skrštenih ruku.

Mobilizacija nije bila jedan događaj koji se može svesti na jedan potpis i jedan datum. Bio je to proces koji je trajao mjesecima, postupno se širio i tijekom ljeta 1991. zahvaćao sve veći broj ljudi i postrojbi.

Početkom rujna taj proces ulazi u novu fazu.

Rat je već prerastao mogućnosti dotadašnjih snaga, a Hrvatska se našla pred vrlo jednostavnim, ali zastrašujućim pitanjem – koliko ljudi može mobilizirati i čime će ih naoružati?

Mobilizacija nije počela 2. rujna

Prve veće mobilizacijske mjere provedene su još krajem lipnja 1991., neposredno nakon početka rata u Sloveniji.

Tada hrvatsko vodstvo donosi odluku o mobiliziranju pričuvnih brigada Zbora narodne garde. U Slavoniji su aktivirane 106., 107., 108. i 109. brigada ZNG-a, a zapovijedi za mobilizaciju pojedinim postrojbama stizale su već 28. lipnja 1991. godine.

To je važan podatak jer pokazuje da se 2. rujna ne može tretirati kao početak hrvatske mobilizacije u doslovnom smislu.

Ona je već trajala.

Ali početkom rujna mijenja se njezin opseg i smisao.

Dotad se velik dio obrambenog sustava još uvijek oslanjao na policiju, djelatne postrojbe ZNG-a, mobilizirane pričuvne brigade, lokalne dragovoljce i Narodnu zaštitu.

Kako je rat tijekom kolovoza postajao sve širi, postajalo je jasno da takav sustav više neće biti dovoljan.

Hrvatskoj je trebala vojska koja može istodobno držati veliki broj bojišta.

Na popisima desetci tisuća ljudi

Povjesničar Davor Marijan procjenjuje da je Zbor narodne garde tijekom ljeta 1991. na svojim popisima imao oko 35.000 pripadnika, a broj se poslije stalno povećavao. Do kraja 1991. i početka 1992. hrvatske oružane snage imat će približno 200.000 ljudi pod oružjem.

Taj rast bio je golem.

Ali broj mobiliziranih ljudi sam po sebi nije značio i jednaku vojnu snagu.

Naprotiv, jedan od najvećih problema hrvatske obrane tijekom ljeta i početkom jeseni 1991. bio je upravo raskorak između broja ljudi koje je bilo moguće pozvati i količine oružja koje im se moglo podijeliti.

To se vrlo jasno vidi iz sačuvanih ratnih podataka pojedinih postrojbi.

484 mobilizirana – samo 275 naoružanih

Primjer 2. bojne 107. brigade ZNG-a iz Đakova gotovo školski pokazuje s kakvim se problemom Hrvatska suočavala.

Dan nakon mobilizacije krajem lipnja bojna je imala 484 mobilizirana pripadnika.

Pješačko naoružanje imalo je samo njih 275.

Protuoklopnih sredstava nije bilo.

Sačuvani ratni dnevnik bilježi da su među raspoloživim oružjem bile stare puške M-48, lovački karabini i nešto automatskih pušaka. Povjesničari upravo na tom primjeru upozoravaju da pričuvne brigade ZNG-a često nisu imale ni potrebnu količinu lakog pješačkog naoružanja, a posebno je težak bio nedostatak protuoklopnih sredstava.

To je odnos koji treba imati pred očima kada se govori o mobilizaciji Hrvatske 1991. godine.

Nije bilo dovoljno reći čovjeku da je mobiliziran.

Trebalo mu je dati pušku.

Trebalo je osigurati streljivo.

Trebalo ga je uključiti u postrojbu, odrediti zapovjednika, osigurati vezu, sanitetsku skrb i logistiku.

A protivnik je raspolagao tenkovima, oklopnim transporterima, topništvom i skladištima kakva Hrvatska nije imala.

ZNG raste brže nego što raste količina oružja

Zbor narodne garde osnovan je u proljeće 1991. kao odgovor na sve otvoreniju oružanu pobunu i ponašanje JNA.

No Hrvatska ga je morala graditi pod izuzetno nepovoljnim okolnostima.

Teritorijalna obrana Hrvatske bila je razoružana još 1990. godine, kada je velik dio njezina naoružanja preuzet i stavljen pod kontrolu JNA.

Kada je godinu poslije trebalo ubrzano stvarati nove hrvatske postrojbe, upravo je oružje postalo jedan od najvećih ograničavajućih čimbenika.

Zato su postrojbe često bile popunjene ljudstvom mnogo brže nego materijalom.

Nije nedostajala samo automatska puška.

Nedostajala su sredstva veze, protuoklopno oružje, minobacači, topništvo, vozila, zaštitna oprema i streljivo.

Posebno je bio ozbiljan nedostatak protuoklopnog oružja.

U ratu u kojem je JNA raspolagala velikim brojem tenkova i oklopnih borbenih vozila, postrojba bez ozbiljnih protuoklopnih sredstava mogla je imati stotine ljudi, ali je njezina stvarna borbena vrijednost bila ograničena.

Zašto onda 2. rujna ostaje važan?

Ne zato što je toga dana proglašena opća mobilizacija.

Nego zato što se upravo početkom rujna sve jasnije vidi da mobilizacijski proces mora prijeći iz dotadašnjeg parcijalnog modela u mnogo širi sustav.

Do tada su pričuvne brigade već bile mobilizirane u pojedinim područjima.

Policija je mjesecima nosila velik dio ratnog tereta.

ZNG je rastao.

Narodna zaštita okupljala je veliki broj građana.

Dragovoljci su se javljali u postrojbe.

Ali rat se širio brže od obrambenog sustava.

Više se nije moglo računati da će relativno mali broj djelatnih i pričuvnih postrojbi moći zatvarati sve pravce na kojima se rat otvarao.

Početkom rujna trebalo je napraviti sljedeći korak.

Mobilizirati mnogo veći dio raspoloživoga vojnog potencijala Hrvatske.

A onda se pojavljuje drugi problem: koga naoružati prvo?

Upravo je to bila jedna od najtežih odluka.

Kada raspolažete s više ljudi nego pušaka, mobilizacija sama po sebi ne rješava problem.

Naprotiv, može ga učiniti još vidljivijim.

Na jednom mjestu postoje ljudi bez oružja.

Na drugom postoje postrojbe koje imaju puške, ali nemaju dovoljno protuoklopnih sredstava.

Treće imaju djelomično naoružanje, ali nemaju dovoljno streljiva.

Četvrte se tek ustrojavaju.

Takva vojska ne može se preko noći pretvoriti u potpuno uređeni sustav.

Hrvatska je zbog toga tijekom 1991. praktički istodobno vodila rat i stvarala vojsku koja će taj rat voditi.

To je možda jedna od najvažnijih činjenica za razumijevanje prvih mjeseci Domovinskog rata.

7. rujna – opća mobilizacija

Pet dana nakon 2. rujna dolazi potez koji pokazuje koliko je situacija postala ozbiljna.

7. rujna 1991. slijedi opća mobilizacija.

Time Hrvatska ulazi u novu fazu rata.

Više nije riječ samo o aktiviranju pojedinih pričuvnih brigada i lokalnom popunjavanju postrojbi.

Država mora mobilizirati mnogo širi vojni potencijal.

Ali odluka o mobilizaciji istodobno još snažnije otvara pitanje koje je već mjesecima postojalo:

odakle uzeti oružje za vojsku koja naglo raste?

Odgovor je bio neugodno očit.

Ogromne količine oružja već su se nalazile na teritoriju Hrvatske.

Ali nisu bile u hrvatskim rukama.

Oružje je bilo iza zidova vojarni JNA

Diljem Hrvatske postojale su vojarne, skladišta i vojni objekti JNA puni upravo onoga što je novoj hrvatskoj vojsci nedostajalo.

Automatskih pušaka.

Streljiva.

Minobacača.

Protuoklopnih sredstava.

Topništva.

Oklopnih vozila.

Tenkova.

Zbog toga se pitanje vojarni tijekom prve polovice rujna iz političkog i sigurnosnog pitanja pretvaralo u pitanje vojnog opstanka.

Hrvatska je dugo izbjegavala otvoreni opći sukob s JNA upravo zato što je odnos snaga bio izrazito nepovoljan.

Ali kada se broj mobiliziranih hrvatskih postrojbi počeo povećavati, a napadi JNA postajali sve otvoreniji, dugoročno je bilo nemoguće održavati stanje u kojemu hrvatska vojska nema dovoljno naoružanja, dok se na njezinu teritoriju nalaze golema vojna skladišta pod kontrolom JNA.

Znanstveni radovi o kasnijoj „bitci za vojarne“ izričito naglašavaju da se osvajanje skladišta JNA nametnulo kao način trenutačnog naoružavanja slabo opremljenih hrvatskih oružanih snaga.

Koliko je samo jedno skladište moglo promijeniti odnos snaga

Razmjere problema najbolje pokazuju količine oružja koje će hrvatske snage samo nekoliko tjedana poslije pronaći u pojedinim skladištima JNA.

U skladištu Duboki jarak kod Sesveta, prema izvješću o akciji koje navodi znanstveni rad Adrijana Lisičaka, preuzeto je oko 13.000 automatskih pušaka, približno stotinu topova i minobacača različitih kalibara, oko 80 vozila te između 900 i 1000 tona minsko-eksplozivnih sredstava i velike količine streljiva.

U Đakovštini su nakon zauzimanja vojnih objekata hrvatske snage došle do nekoliko tisuća pušaka, desetaka topničkih oruđa, borbenih vozila i milijuna komada streljiva. Dio tog oružja odmah je upućivan drugim hrvatskim postrojbama.

Tek kada se takve brojke usporede s onih 484 mobilizirana vojnika od kojih je svega 275 nekoliko mjeseci ranije imalo pješačko oružje, postaje jasno koliko je zauzimanje skladišta JNA promijenilo hrvatsku vojnu situaciju.

Od mobilizacije prema „ratu za oružje“

Sredinom rujna slijedi logičan nastavak.

Nakon opće mobilizacije krenula je opća blokada vojnih objekata JNA.

Vojna kronologija kao datum početka te faze navodi 14. rujna 1991. godine.

U historiografiji se taj niz događaja najčešće opisuje kao bitka za vojarne, ali izraz „bitka za oružje“ možda još preciznije govori zašto je ta operacija za Hrvatsku bila toliko važna.

Radovi o Osijeku, Sesvetama, Koprivnici, Đakovu i drugim područjima pokazuju isti obrazac: nakon preuzimanja vojnih objekata oružje se vrlo brzo uključivalo u hrvatski obrambeni sustav i prosljeđivalo postrojbama kojima je bilo najpotrebnije.

Mobilizacija je Hrvatskoj davala ljude.

Vojarne su joj dale velik dio oružja kojim su ti ljudi mogli postati vojska.

Od 35.000 do približno 200.000 ljudi pod oružjem

Razvoj tijekom samo nekoliko mjeseci pokazuje koliko se brzo mijenjao hrvatski obrambeni sustav.

Tijekom ljeta ZNG ima približno 35.000 ljudi na popisima.

Krajem 1991. i početkom 1992. Hrvatska ima oko 200.000 ljudi pod oružjem.

Takvo povećanje nije bilo moguće provesti jednim potezom.

Iza njega su stajali mjeseci mobilizacijskih poziva, stvaranja brigada, preustroja, uključivanja pričuve, dragovoljaca, policije i Narodne zaštite te neprekidnog pokušaja da se sve te ljude pretvori u funkcionalnu vojnu silu.

Zbog toga 2. rujna 1991. treba promatrati kao dio tog prijelomnog mobilizacijskog razdoblja, a ne umjetno mu pripisivati odluku o općoj mobilizaciji koja je uslijedila pet dana poslije.

Hrvatska je imala ljudstvo – ali tek je morala osvojiti mogućnost da ga naoruža

Početak rujna 1991. tako otkriva jednu od najvećih proturječnosti prvih mjeseci Domovinskog rata.

Hrvatska nije bila bez ljudi spremnih za obranu.

Naprotiv.

Mobilizacijski potencijal postojao je i svakim je tjednom postajao sve veći.

Problem je bio kako od desetaka tisuća ljudi napraviti vojsku sposobnu suprotstaviti se JNA.

Bez dovoljno pušaka.

Bez dovoljno protuoklopnih sredstava.

Bez dovoljno topništva.

Bez velikih zaliha streljiva.

I pod embargom na uvoz oružja koji će dodatno otežati stanje.

Zato je samo nekoliko dana između početka rujna i sredine mjeseca 1991. bilo toliko važno.

2. rujna Hrvatska je već bila duboko u procesu mobiliziranja svojih obrambenih potencijala.

7. rujna slijedila je opća mobilizacija.

14. rujna počela je opća blokada i borba za vojarne.

Ta tri koraka ne treba miješati, ali ih treba promatrati zajedno.

Prvi pokazuje da dotadašnje snage više nisu dovoljne.

Drugi daje Hrvatskoj ljude.

Treći joj omogućuje da velik dio tih ljudi napokon ozbiljnije naoruža.

U tome se možda nalazi prava priča početka rujna 1991.

Hrvatska je mogla mobilizirati vojsku. Ali prije nego što će ta vojska moći zaustaviti agresiju, trebalo je riješiti mnogo teže pitanje – pronaći oružje koje joj je nedostajalo.

A samo nekoliko dana poslije Hrvatska će po to oružje krenuti tamo gdje ga je bilo najviše – u vojarne i skladišta JNA na vlastitom teritoriju.