18. srpnja 1991. – U Osijeku osnovano Zapovjedništvo ZNG-a za istočnu Slavoniju
U trenutku kada su Osijek, Vukovar, Vinkovci, Baranja i druga mjesta hrvatskog istoka bila izložena sve otvorenijim napadima, u Osijeku je ustrojeno regionalno zapovjedništvo koje je trebalo povezati razbacane obrambene snage i koordinirati obranu jednog od najugroženijih dijelova Hrvatske

U trenutku kada su Osijek, Vukovar, Vinkovci i cijeli hrvatski istok bili izloženi sve snažnijem pritisku JNA i pobunjenih srpskih snaga, u Osijeku je uspostavljeno regionalno zapovjedništvo koje je trebalo povezati postrojbe, uskladiti obranu i stvoriti zapovjedni sustav sposoban odgovoriti na otvorenu agresiju. Važnu ulogu u organiziranju obrane samoga Osijeka imao je Branimir Glavaš, tadašnji sekretar Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, koji je sudjelovao u okupljanju, opremanju i ustrojavanju prvih obrambenih snaga grada.
Zapovjedništvo osnovano u posljednjim danima prividnog mira
Dana 18. srpnja 1991. godine u Osijeku je osnovano Zapovjedništvo Zbora narodne garde za istočnu Slavoniju. S operativnim djelovanjem započelo je 21. srpnja pod nazivom Štab za obranu Slavonije i Baranje. Osijek je izabran za sjedište jer je već tada bio političko, prometno, gospodarsko i vojno središte hrvatskog istoka, ali i grad kojemu je prijetila neposredna opasnost iz više pravaca. Akademsko istraživanje o borbi za osječke vojarne potvrđuje i datum osnivanja i početak rada novoga zapovjedništva.
Odluka je donesena u trenutku kada Hrvatska još nije imala potpuno izgrađenu vojsku. Zbor narodne garde bio je osnovan tek nekoliko mjeseci prije, postrojbe su se ubrzano popunjavale dragovoljcima i pričuvnicima, a velik dio naoružanja nekadašnje Teritorijalne obrane već je bio oduzet i stavljen pod nadzor JNA. Na drugoj strani nalazila se dobro opremljena savezna vojska s tenkovima, oklopnim transporterima, topništvom, zrakoplovstvom, skladištima streljiva i razrađenom zapovjednom infrastrukturom.
U istočnoj Slavoniji dodatnu je opasnost stvarala neposredna blizina Srbije i Vojvodine. Preko Dunava i tadašnje republičke granice mogle su se brzo dovoditi nove postrojbe, tehnika i logistička potpora. U okolici Osijeka postojala su snažna uporišta JNA, a pobunjene srpske snage učvršćivale su položaje u Tenji, Bijelom Brdu, Erdutu i drugim mjestima. Vukovar je već bio izložen oružanim napadima, Vinkovci su živjeli pod stalnom prijetnjom, a u Baranji su se stvarali uvjeti za vojno zauzimanje prostora i protjerivanje hrvatskog stanovništva.
Zbog toga se obrana više nije mogla temeljiti samo na odvojenim lokalnim stožerima, policijskim postajama i skupinama dragovoljaca. Bilo je potrebno zapovjedništvo koje će primati izvješća s cijeloga područja, određivati prioritete, usklađivati raspored postrojbi, organizirati vezu, opskrbu i mobilizaciju te raspoložive snage upućivati na najugroženije pravce. Osnivanjem Zapovjedništva ZNG-a za istočnu Slavoniju učinjen je prvi veliki korak prema jedinstvenom vojnom rukovođenju na istoku Hrvatske.
Povezivanje Osijeka, Vukovara, Vinkovaca i slavonskih postrojbi
Novo zapovjedništvo nije bilo zamišljeno samo kao stožer obrane Osijeka. Njegova je zadaća bila povezati šire područje Slavonije i Baranje, na kojem su se istodobno stvarale brigade, samostalne bojne, policijske postrojbe, dragovoljačke skupine i jedinice Narodne zaštite. U prvim mjesecima rata njihova su brojnost, naoružanje i osposobljenost bili vrlo neujednačeni. Neke su postrojbe imale samo lako pješačko oružje, neke su tek ustrojavale zapovjedne lance, a dio ljudi ulazio je u borbu bez potpunih odora, zaštitne opreme i pouzdane veze.
U takvim okolnostima zapovjedništvo je moralo istodobno graditi sustav i voditi obranu. Trebalo je pratiti pokrete JNA, procjenjivati pravce mogućih napada, raspoređivati malobrojna protuoklopna sredstva, osiguravati ključne prometnice i mostove, organizirati sanitetsko zbrinjavanje te surađivati s kriznim stožerima i civilnim vlastima. Poseban problem predstavljale su vojarne i vojni objekti JNA unutar gradova, iz kojih se moglo djelovati prema hrvatskim snagama i civilnom stanovništvu.
Prvi zapovjednik regionalnog zapovjedništva bio je pukovnik Franjo Pejić. Pod njegovim se vodstvom pokušavala uspostaviti zapovjedna vertikala u razdoblju kada je političko vodstvo Hrvatske još nastojalo izbjeći izravan, opći sukob s JNA. Ta je suzdržanost bila razumljiva jer Hrvatska nije raspolagala dovoljnom količinom teškog oružja, no svakim je danom postajalo očitije da JNA ne nastupa kao neutralna savezna sila, nego kao zaštitnik i vojna potpora pobunjenim srpskim strukturama.
U kolovozu i rujnu 1991. stanje se dramatično pogoršalo. Napadnuti su Dalj, Erdut i Aljmaš, Baranja je okupirana, Vukovar se našao pod sve snažnijim udarima, a Osijek i Vinkovci postali su svakodnevne mete topništva. Zapovjedništvo je moralo koordinirati obranu prostora na kojem su se istodobno vodile bitke za gradove, sela, prometnice, mostove, vojarne i skladišta naoružanja.
Iako je tijekom prvih ratnih mjeseci mijenjalo nazive i unutarnji ustroj, njegova je temeljna zadaća ostala ista: povezati hrvatske snage i spriječiti da neprijatelj pojedinačno slomi obranu svakoga grada i općine. Iz te će se strukture poslije razviti Operativna zona Osijek, jedna od najvažnijih zapovjednih cjelina Hrvatske vojske.
Važnost zapovjedništva vidjela se i u stvaranju novih postrojbi. Kako se povećavala koncentracija snaga JNA u istočnoj Slavoniji, regionalno je zapovjedništvo tražilo nove mobilizacije i ustrojavanje dodatnih brigada. Na postojeće brigade i bojne nadograđivan je sustav koji je postupno prerastao u ozbiljnu vojnu silu sposobnu za obranu širokog bojišta.

Branimir Glavaš i stvaranje obrambene jezgre Osijeka
Uz regionalno zapovjedništvo, u samome Osijeku razvijao se lokalni obrambeni sustav u kojem je jednu od najvažnijih uloga imao Branimir Glavaš. Kao sekretar Općinskog sekretarijata za narodnu obranu nalazio se na položaju s kojega je mogao povezivati civilne obrambene pripreme, mobilizacijske poslove i stvaranje prvih oružanih postrojbi.
Glavaš je među ljudima koji su vrlo rano prepoznali da se Osijek neće moći braniti samo političkim odlukama, pregovorima i policijskim snagama. Grad je trebalo pripremiti za mogućnost otvorenog napada: okupiti pouzdane ljude, osigurati dostupno oružje, organizirati straže, zaštititi ključne objekte, uspostaviti zapovijedanje i stvoriti postrojbe spremne brzo reagirati.
Pri Sekretarijatu za narodnu obranu ustrojena je i opremljena postrojba poznata pod različitim nazivima – Zaštitna četa, Prištapska četa, Prištapska satnija i Branimirova osječka bojna, a poslije i kao 1. bojna osječkih branitelja. Dostupna sudska dokumentacija potvrđuje da je Glavaš, uz dužnost sekretara, bio aktivno vojno angažiran i imao stvarne zapovjedne ovlasti nad tom postrojbom.
Uloga te postrojbe bila je važna u razdoblju kada su se gradske obrambene snage tek ustrojavale. Njezini pripadnici osiguravali su objekte, provodili stražarske i druge obrambene zadaće, sudjelovali u pripremama za zaštitu grada te činili jednu od jezgri iz kojih se razvijala organizirana osječka obrana.
Glavaševa prednost bila je sposobnost brzog djelovanja. U ratnim uvjetima nije bilo vremena čekati dovršetak svih pravilnika, formacijskih rješenja i administrativnih postupaka. Ljude je trebalo pronaći, okupiti, rasporediti i opremiti odmah. Svaki izgubljeni dan značio je mogućnost da JNA ili pobunjeničke snage steknu dodatnu prednost.
Osijek se nalazio u izrazito nepovoljnom položaju. Sjeverno od grada bila je okupirana Baranja, istočno i jugoistočno nalazila su se neprijateljska uporišta, a unutar samoga grada i njegove neposredne okolice postojali su objekti JNA. Obrana je zato morala računati na napade izvana, moguće djelovanje iz vojarni te potrebu zaštite civilnog stanovništva, bolnice, komunikacija, vodovoda, električne mreže i prometnih pravaca.
U takvom je okruženju Glavaš postao jedan od prepoznatljivih ljudi osječke obrane. Njegovo se djelovanje nije svodilo na uredski posao sekretara narodne obrane. Sudjelovao je u ustrojavanju postrojbe, izdavanju zapovijedi, postrojavanju ljudi i stvaranju operativne snage koja je mogla djelovati na području grada. Dokumenti navode da je 2. studenoga 1991. imenovan pomoćnikom zapovjednika obrane grada, a 7. prosinca i formalnim zapovjednikom obrane Osijeka.
Ta su imenovanja bila potvrda položaja koji je već ranije imao u praktičnoj organizaciji obrane. U najtežim mjesecima, kada je Osijek svakodnevno bio granatiran, od zapovjednih se ljudi zahtijevala stalna prisutnost, brzo odlučivanje i spremnost na preuzimanje odgovornosti. Grad je trebalo držati na nogama unatoč pogibijama, ranjavanjima, materijalnom razaranju i stalnom strahu među stanovništvom.
Glavaš je u tom razdoblju sudjelovao u povezivanju različitih sastavnica obrane. Policija, ZNG, Narodna zaštita, gradske službe, krizni stožeri i dragovoljačke skupine morali su djelovati kao dio istog sustava. Bez koordinacije bi i velik broj hrabrih ljudi ostao nedovoljno učinkovit, jer obrana grada nije ovisila samo o osobnoj hrabrosti nego i o zapovijedanju, vezi, logistici, rasporedu i pravodobnom odgovoru na neprijateljske napade.
Osijek je morao ostati neosvojiv
Strateška važnost Osijeka bila je golema. Njegovim padom agresoru bi se otvorio prostor za prodor prema Đakovu, Našicama i zapadnim dijelovima Slavonije. Istodobno bi obrana Vinkovaca i drugih gradova postala još teža, a hrvatske snage na istoku našle bi se u gotovo bezizlaznom položaju.
Zato obrana Osijeka nije bila samo obrana jednoga grada. Ona je bila obrana cijelog hrvatskog istoka i važna prepreka ostvarenju plana prema kojem su JNA i srpske snage trebale izbiti duboko u hrvatski teritorij. Svaki dan u kojem je Osijek ostajao slobodan značio je da se neprijateljski planovi usporavaju, troše i naposljetku zaustavljaju.
Tijekom jeseni 1991. grad je pretrpio teška razaranja. Granate su pogađale stambene četvrti, bolnicu, industrijske objekte, prometnice i kulturne spomenike. Ginuli su branitelji i civili, a tisuće ljudi živjele su u skloništima. Unatoč tomu, gradske službe nastavile su raditi, ranjenici su zbrinjavani, postrojbe su držale položaje, a obrana se iz dana u dan učvršćivala.
Veliku zaslugu za to imali su hrvatski branitelji na prvim crtama, ali i ljudi koji su ih organizirali, opskrbljivali i povezivali. Regionalno Zapovjedništvo ZNG-a omogućilo je usklađivanje obrane cijeloga područja, dok su lokalni organizatori poput Branimira Glavaša gradili obrambenu jezgru Osijeka.
Njihove se uloge nisu međusobno isključivale. Regionalno zapovjedništvo određivalo je šire vojne prioritete i koordiniralo postrojbe na slavonskom bojištu, dok je osječka struktura narodne obrane stvarala ljudsku, organizacijsku i materijalnu osnovu za zaštitu grada. Tek povezivanjem tih razina bilo je moguće odgovoriti na snagu agresora.
Od improvizirane obrane do Hrvatske vojske
Jedna od najvećih vrijednosti odluke donesene 18. srpnja 1991. bila je u tome što je stvorila okvir za daljnji razvoj Hrvatske vojske. U početku se obrana oslanjala na ljude koji su dolazili iz različitih sredina, s različitim iskustvom i skromnim naoružanjem. Nekoliko mjeseci poslije na istome su području djelovale brigade, topničke postrojbe, protuoklopne skupine, inženjerija, veze, logistika i uređena zapovjedništva.
Taj prijelaz nije bio jednostavan. Izveden je usred rata, pod granatama i uz stalne ljudske gubitke. Postrojbe su često stjecale oružje u borbama za vojarne i skladišta JNA. Zapovjednici su učili na terenu, veze su se uspostavljale u hodu, a obrambeni planovi morali su se mijenjati prema neprijateljskim pokretima.
Unatoč početnoj nadmoći, JNA nije uspjela zauzeti Osijek niti ostvariti plan brzog prodora prema zapadu. Hrvatski branitelji zadržali su grad i stabilizirali crtu obrane. Time su stvoreni uvjeti da Hrvatska preživi 1991., ojača vojsku i poslije prijeđe iz obrane u oslobodilačke operacije.
U tome se vidi povijesna važnost 18. srpnja. Toga dana nije osnovan samo još jedan stožer. Uspostavljen je temelj zapovjednog sustava koji će povezati obranu najugroženijeg dijela Hrvatske. Istodobno su u Osijeku ljudi poput Branimira Glavaša stvarali lokalne postrojbe, okupljali dragovoljce i pripremali grad za bitku koja je izgledala neizbježno.
Datum koji zaslužuje mjesto u kronologiji Domovinskog rata
Osnivanje Zapovjedništva ZNG-a za istočnu Slavoniju 18. srpnja 1991. jedan je od događaja bez kojih se ne može potpuno razumjeti obrana hrvatskog istoka. Ono je omogućilo da se odvojene lokalne snage postupno pretvore u povezani obrambeni sustav.
Uloga Branimira Glavaša u toj se povijesti prvenstveno veže uz organiziranje obrane Osijeka. Kao sekretar narodne obrane, stvarni zapovjednik jedne od prvih osječkih postrojbi, a potom pomoćnik i zapovjednik obrane grada, sudjelovao je u stvaranju snage koja je pomogla zaustaviti agresora pred Osijekom.
Najveću su cijenu, dakako, platili branitelji na položajima i civili koji su ostali u gradu. No njihova hrabrost morala je biti povezana zapovijedanjem i organizacijom. Upravo je to bila svrha zapovjedništva osnovanog 18. srpnja i obrambenih struktura stvaranih u Osijeku.
Osijek je ostao slobodan. Njegova obrana postala je simbol izdržljivosti grada koji je bio izložen gotovo svakodnevnim napadima, ali se nije predao. Zapovjedništvo ZNG-a, hrvatske brigade, policija, dragovoljci, Narodna zaštita i organizatori obrane zajednički su izgradili bedem na Dravi koji agresor nije uspio srušiti.
Izvor:PDN
Autor: Dražen Šemovčan Šeki



