24. srpnja 1993. – Dan kada je Bugojno ušutjelo: zarobljavanje Hrvata i početak sustava logora

Dana 24. srpnja 1993. završila je jedna od najtragičnijih etapa hrvatsko-bošnjačkog sukoba u srednjoj Bosni. Nakon šest dana žestokih borbi hrvatska obrana u Bugojnu više nije mogla pružati organizirani otpor. Opkoljeni pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, zajedno s velikim brojem hrvatskih civila koji su ostali u gradu, našli su se u bezizlaznom položaju.

Prema pravomoćno utvrđenim činjenicama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, toga su dana pripadnici 307. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine zarobili oko 100 pripadnika HVO-a i približno 150 hrvatskih civila. Među zarobljenima nalazili su se stariji ljudi, žene, djeca i cijele obitelji.

Predaja nije značila kraj stradanja

U svakom ratu predaja bi trebala označiti kraj borbe i početak zaštite koju ratnim zarobljenicima jamče Ženevske konvencije. U Bugojnu se dogodilo upravo suprotno.

Većina zarobljenih odvedena je u salon namještaja "Slavonija", dok su drugi raspoređeni u zgradu Gimnazije, samostan, osnovnu školu "Vojin Paleksić", stadion NK Iskra te druge objekte koji su tijekom sljedećih mjeseci pretvoreni u zatočeničke centre. Haški sud utvrdio je da su upravo u tim objektima zatočenici bili izloženi okrutnom postupanju, nehumanim uvjetima i ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.

Zatočenici su spavali na betonu ili golim podovima, često bez pokrivača, uz nedostatak hrane, vode i osnovnih higijenskih uvjeta. Mnogi su svakodnevno premlaćivani, psihički zlostavljani ili izvođeni na prisilni rad na prvim crtama bojišta, gdje su bili izloženi neprijateljskoj vatri. Sud je utvrdio da su takvi postupci predstavljali okrutno postupanje prema osobama koje više nisu sudjelovale u borbama.

Neki se nikada nisu vratili

Za većinu zarobljenih 24. srpnja započelo je dugotrajno zatočeništvo. Dio ih je kasnije razmijenjen, dio pušten na slobodu, ali neki se nikada nisu vratili svojim obiteljima.

Sudbine pojedinih bugojanskih Hrvata ostale su nerazjašnjene više od tri desetljeća nakon rata. Njihove obitelji i danas tragaju za potpunom istinom o tome gdje su posljednji put viđeni, tko ih je odveo i gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci.

U javnosti se često spominju navodi o izdvajanju određenih hrvatskih zarobljenika s posebnih popisa. Važno je razlikovati sudski utvrđene činjenice od kaznenih postupaka koji još nisu pravomoćno završeni. Optužnica protiv nekadašnjih bugojanskih dužnosnika Dževada Mlaće i Selme Cikotića sadrži tvrdnje o nezakonitom izdvajanju skupine hrvatskih zarobljenika i njihovom nestanku, no o tim navodima konačnu riječ dat će Sud Bosne i Hercegovine. Do pravomoćne presude riječ je o navodima optužnice, a ne o sudski utvrđenim činjenicama.

Bugojno je ostalo bez svojih Hrvata

Vojni slom HVO-a označio je i početak dramatičnih demografskih promjena. Tijekom mjeseci koji su slijedili većina hrvatskog stanovništva napustila je Bugojno. Nekada brojna hrvatska zajednica gotovo je nestala iz grada u kojem je stoljećima živjela.

Za hrvatske obitelji 24. srpnja 1993. nije bio samo datum vojnog poraza. Bio je to dan kada su mnogi posljednji put zagrlili svoje najmilije, dan kada su očevi odvajani od sinova, supruge od muževa, a djeca ostajala bez roditelja. Mnogi su vjerovali da će zatočenje trajati nekoliko dana. Nisu mogli znati da će pojedini iz logora izaći tek nakon više mjeseci, dok se neki nikada neće vratiti.

Više od tri desetljeća poslije, pitanje Bugojna nije samo pitanje povijesti. Ono ostaje pitanje pravde, odgovornosti i prava obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih najmilijih.

IZVOR: MKSJ