Bilje 3. rujna 1991. – posljednja obrana prije dovršetka okupacije Baranje
Bilje je 3. rujna 1991. bilo posljednje organizirano hrvatsko uporište u tadašnjoj Baranji. Malobrojna Biljska satnija ZNG-a našla se pred višestruko nadmoćnijim srpskim snagama potpomognutim oklopom i zrakoplovstvom JNA. Trideset pet godina poslije jedan biljski branitelj, Tibor Šileš, još se vodi kao nestao.
U rano jutro 3. rujna 1991. počeo je završni napad na Bilje. Prema istraživanju Ivana Galovića objavljenom u Hrvatskom vojniku, nakon pada Darde hrvatski su se dragovoljci ponovno organizirali u sastavu 106. brigade ZNG-a i ustrojili samostalnu Biljsku satniju, kojom je zapovijedao Vladimir Velki, a njegov zamjenik bio je Josip Frank. Satnija je 26. kolovoza preuzela obranu mjesta na 15 položaja. U noći prije završnog napada evidentirana su 72 branitelja.
Napad su izveli lokalni pobunjeni Srbi i dobrovoljačke postrojbe, uz potporu tenkova i zrakoplovstva JNA. Snage su krenule iz smjera Meca, Luga i Kopačeva, a oklop je tijekom prijepodneva prodirao prema središtu Bilja. Hrvatski vojnik, pozivajući se na srpski izvor, navodi između 900 i 1000 pripadnika pješaštva na napadačkoj strani.
Potpun sastav svih napadačkih postrojbi za 3. rujna nije moguće pouzdano rekonstruirati iz jednog vjerodostojnog izvora. Sudjelovanje pripadnika Teritorijalne obrane Darda, međutim, potvrđuje i Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, koje je 2024. podiglo optužnicu protiv trojice pripadnika te postrojbe zbog ratnog zločina nad zarobljenim gardistima Biljske satnije.
Širi tijek okupacije Baranje bio je povezan s djelovanjem 12. novosadskog korpusa JNA, uključujući 36. mehaniziranu brigadu iz Subotice. Ipak, dostupni izvori ne omogućuju da se bez rezerve tvrdi kako je upravo cijela ta brigada sudjelovala u završnom napadu na Bilje.
Povlačenje pod pritiskom nadmoćnijih snaga
Pred takvim odnosom snaga obrana nije mogla trajati neograničeno. Naređeno je izvlačenje prema Osijeku, a približno 50 pripadnika Biljske satnije uspjelo se probiti. Hrvatski vojnik navodi 12 poginulih branitelja i devet nestalih, od kojih je osam poslije ekshumirano.
Općina Bilje u svojoj kronologiji žrtve razvrstava nešto drukčije, navodi 11 poginulih u borbi, devet zarobljenih i ubijenih te jednog nestalog branitelja. Oba izvora, unatoč različitom načinu prikaza, dolaze do današnjeg podatka o 20 poginulih i jednom nestalom hrvatskom branitelju.
Da pad Bilja nije završio samo vojnim porazom obrane pokazuju i kasniji kazneni postupci. DORH navodi osnovanu sumnju da su zarobljeni gardisti Biljske satnije nakon zarobljavanja premlaćivani, a pojedini potom ubijeni.
Padom Bilja dovršena je okupacija najvećeg dijela Baranje. To ne znači da je tada završila okupacija u povijesnom smislu. Baranja je u hrvatski ustavnopravni poredak vraćena tek završetkom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998., što potvrđuje i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.
Trideset pet godina poslije jedno ime još je na popisu nestalih
Bilje 3. rujna 2026. obilježava 35. obljetnicu stradanja svojih branitelja. Program uključuje polaganje vijenaca na grobljima u Osijeku i Bilju, izložbu „Domovinski rat očima Tigrova“, misu, mimohod i večernje polaganje vijenaca u Parku hrvatskih branitelja, prema programu Udruge veterana 106. brigade Osijek.
Među imenima ostaje Tibor Šileš, nestao 3. rujna 1991. u Bilju. Njegovo ime nalazi se i u evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja o osobama nestalima u Domovinskom ratu.
Biljski branitelji nisu izgubili zato što nisu pružili otpor. Sedamdesetak ljudi branilo je mjesto pred višestruko nadmoćnijim snagama koje su raspolagale oklopom i zračnom potporom. Činjenice su dovoljne da su hrvatski branitelji ostali na posljednjem organiziranom hrvatskom položaju u Baranji dok je obrana još bila moguća, a dio zarobljenih nakon pada mjesta nije dobio zaštitu koju ratnim zarobljenicima jamči međunarodno pravo.
