Biograd je na današnji dan plakao, petero mladih ubijeno u sekundi: ‘Muk, muk i samo muk’

Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Polić, Jozo Tomić i Karlo Paić bili su jedni od mnogih koji su raširili ručnike i taj dan odlučili provesti na plaži koja se ubrzo pretvorila u poprište užasnog ratnog zločina.

“Krv, jauci, plač, užas na Solinama. To je sve čega se sjećam, a potom mrak, ‘pronašao’ me je zvončić. Dan danas imam noćne more, u znoju sanjam taj dan za koji nikad nitko nije odgovarao”, prisjetio se Sebastian Perišić Mofa, jedna od žrtava zločina u Biogradu koji pamti to sunčano poslijepodne, zaigranu djecu i desetke mladih ljudi koji su se došli osvježiti.

Ubili su je u najljepšim godinama

Po jednoj verziji, paljbeni položaj nalazio se kod Kistanja, a po drugoj kamenolom Zapužane. Nenadan i brutalan napad na civile do danas je ostao nekažnjen, ali i nedovoljno ispričan: “Sjećam se dobro tih mladih cura, bez pretjerivanja, bile su prave ljepotice. Samo nekoliko dana prije tragedije provezle su se na motoru pokraj igrališta Primorca”, prije nekoliko godina prisjetio se za medije Zoran Gulan.

“Sve je to strašno, ali najstrašnije je što su ubili baš nju. Djevojku u najljepšim godinama, lijepu i vedru, nasmijanu i nedužnu. Lidija je rođena 28. kolovoza 1969. godine. Bila je nešto najbolje što se našoj obitelji dogodilo. Uvijek sućutna i topla. Bila je marljiva, škola joj je jako dobro išla, učila je na vrijeme i završila ekonomsku školu u Benkovcu. Bila je najstarija i mi smo svi gledali u nju. Obožavali smo je”, otkrio je jednom prigodom Damir Vrankulja, brat poginule Lidije koji je u to doba bio maloljetni branitelj.

Brat ubijene Lidije: “Muk, muk i samo muk”

“Cijeli taj dan imao sam neopisivo čudan osjećaj da će se nešto dogoditi. Osjećao sam se kao u šoku. Znao sam da nešto nije dobro. I sad se ježim kad se sjetim tog osjećaja. Bio sam u društvu s prijateljima iz bitnice jer sam bio na minobacaču, kad me je zapovjednik zvao. Prije toga sam na vijestima načuo da se nešto dogodilo u Biogradu. Odmah sam znao da je netko moj. Prvo sam pomislio na tatu jer on je bio na prvoj crti. Tražio sam da mi kažu što je bilo. Rekli su da je Lidija stradala, ali da nisu sigurni što je, samo znaju da je teško. Inzistirao sam da mi kažu, ali nisu htjeli. Odmah sam krenuo za Biograd. Moja obitelj je tada bila smještena u odmaralištu ‘Maglaj’. Čim sam se primakao i osjetio taj pakleni muk u odmaralištu, zaledio sam se, i nekako sam već znao. Mama i tata baš su se vraćali iz Zadra jer su bili na zadarskoj patologiji. Muk, muk i samo muk”, napisao je nesretni brat Damir.