Briševo, 25. srpnja 1992.: selo u kojem su ubijane cijele hrvatske obitelji

Briševo je prije rata bilo selo s većinskim hrvatskim stanovništvom u mjesnoj zajednici Ljubija, na području prijedorske općine. U samo dva dana, 24. i 25. srpnja 1992. godine, selo je gotovo izbrisano. Ubijani su njegovi stanovnici, paljene su kuće i vjerski objekti, a preživjeli su odvođeni u zatočeništvo ili prisiljeni napustiti svoja ognjišta.

Briševo je tako postalo paradigmom stradanja Hrvata prijedorskog kraja, ali i primjerom koliko sporo pravosuđe može stići do zločina koji je odavno dokumentiran iskazima preživjelih, ekshumacijama, vojnim dokumentima i međunarodnim presudama. Povjesničar Jasmin Medić u znanstvenom radu „Briševo – izbrisano selo 1992. godine“ opisuje postupno nestajanje sela kroz granatiranje, ubojstva, pljačku, razaranje, logore i protjerivanje njegovih stanovnika.

Selo je najprije granatirano, a zatim su u njega ušli vojnici

Prema činjenicama koje je utvrdilo Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Ratka Mladića, napad na Briševo započeo je u rano jutro 24. srpnja 1992. snažnim granatiranjem iz oružja velikoga kalibra.

Sud je utvrdio da su 25. srpnja u selo ušle snage Vojske Republike Srpske, među kojima pripadnici 6. krajiške brigade pod zapovjedništvom pukovnika Branka Basare i pripadnici 5. kozaračke brigade. Prilikom ulaska pucali su na stanovnike i ubijali ih. Sudsko vijeće zaključilo je da su tijekom napada ubijene najmanje 68 osobe, među kojima 14 žena.

Briševo nije bilo vojno uporište. Optužnica Tužiteljstva Bosne i Hercegovine iz 2024. izrijekom ga opisuje kao nebranjeno selo, nastanjeno pretežno civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Napad je izveden topništvom i pješaštvom, nakon čega su uslijedila pojedinačna i skupna ubojstva, nezakonita zatočenja, mučenja, seksualno nasilje, pljačka i uništavanje imovine.

Napad nije završio prestankom pucnjave. Deseci muškaraca odvedeni su u prijedorske logore i druga mjesta zatočenja. Tužiteljstvo BiH navodi da je nekoliko zatočenika umrlo tijekom transporta, a najmanje trojica zatočenika dovedenih iz Briševa ubijena su u logoru Omarska. Oko 350 preživjelih civila iz Briševa i okolnih naselja bilo je protjerano ili prisilno preseljeno, dok su njihovi domovi i vjerski objekti spaljivani i rušeni.

Ubijane su cijele obitelji

Žrtve nisu bile samo pojedinci koji su se slučajno zatekli na putu vojnim postrojbama. U Briševu su nestajale čitave obiteljske zajednice.

U komemorativnim zapisima posebno se navode teško stradale obitelji Matanović, Buzuk, Ivandić, Marijan, Mlinar i Komljen. U obitelji Matanović ubijeni su otac Mladen i njegovi sinovi Ervin i Johan. Kuće u kojima su generacije živjele zajedno postale su mjesta ubojstava, a iza nekih obitelji nije ostao nitko tko bi se mogao vratiti na njihovo imanje.

Među žrtvama bili su djeca i maloljetnici, žene te osobe duboke starosti. Tužiteljstvo BiH u optužnicom obuhvaćenoj skupini navodi žrtve od 16 do 81 godine, dok lokalni komemorativni izvori među najmlađim žrtvama navode Ervina Matanovića, za kojega se u dijelu izvora navodi da je imao 14 godina. Razlika ponovno pokazuje da sudske optužnice i lokalni popisi ne obuhvaćaju uvijek potpuno istu skupinu stradalih.

Posmrtni ostaci većeg broja žrtava nisu pronađeni neposredno nakon rata. Ekshumacije i identifikacije provođene su ponajprije 1997., 1998. i 2001. godine. Tri osobe obuhvaćene optužnicom iz 2024. i dalje se vode kao nestale, a njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Je li ubijeno 67 ili 68 osoba?

U javnosti se pojavljuju tri brojke – 61, 67 i najmanje 68 žrtava. One se ne bi smjele nekritički međusobno zamjenjivati jer proizlaze iz različitih popisa i pravnih obuhvata.

Broj 67 odnosi se na tradicionalni komemorativni popis ubijenih hrvatskih katolika i mještana Briševa. Taj broj koriste Banjolučka biskupija, lokalne udruge, brojna obilježavanja i veći dio hrvatskih izvora. Na temelju tog popisa svake se godine čitaju imena 67 briševačkih žrtava.

Broj najmanje 68 pravosudno je utvrđena brojka koju je koristio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. U presudi Ratku Mladiću Sud je zaključio da su snage koje su sudjelovale u napadu na Briševo ubile najmanje 68 osoba, od kojih su 14 bile žene. Ta brojka može obuhvaćati širi krug osoba ubijenih u samome selu i neposredno povezanih s napadom.

Optužnica Tužiteljstva BiH iz 2024. navodi 61 žrtvu ubijenu tijekom neposrednog topničkog i pješačkog napada, dodatno maloljetnu žrtvu bošnjačke nacionalnosti, tri nestale osobe, žrtve koje su umrle tijekom transporta te najmanje trojicu zatočenika iz Briševa ubijenih u Omarskoj. Riječ je o skupu konkretnih radnji i žrtava za koje Tužiteljstvo smatra da ih može dokazivati protiv petorice tada optuženih osoba.

Stoga brojke nisu nužno međusobno proturječne. Najpreciznije je navesti da komemorativni popis sadržava 67 imenom evidentiranih hrvatskih žrtava iz Briševa, dok je međunarodni sud utvrdio da je u cjelokupnom napadu ubijeno najmanje 68 osoba. Broj 61 odnosi se na uži činjenični opis aktualne optužnice.

Tko je odgovoran za napad?

Na razini postrojbi međunarodni sud utvrdio je da su u napadu sudjelovali pripadnici 6. krajiške brigade i 5. kozaračke brigade Vojske Republike Srpske. Sud je posebno naveo 6. krajišku brigadu pod zapovjedništvom pukovnika Branka Basare.

Međutim, utvrđivanje koja je postrojba počinila zločin nije isto što i individualna kaznena odgovornost njezinih zapovjednika i pripadnika. Upravo je na toj razini pravda za Briševo ostala nepotpuna.

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je u ožujku 2024. optužnicu protiv Veljka Brajića, Slobodana Taranjca, Ranka Kaurina, Branka Dženopoljca i Draška Topića. Teretilo ih se da su kao zapovjednici, članovi Kriznog štaba i pripadnici oružanih formacija sudjelovali u širokom i sustavnom napadu usmjerenom protiv hrvatskoga i bošnjačkog stanovništva na području Prijedora i Sanskog Mosta.

Prema optužnici:

• Veljko Brajić bio je načelnik stožera 6. sanske lake pješačke brigade;

• Slobodan Taranjac predsjednik Kriznog štaba Ljubija i de facto zapovjednik Teritorijalne obrane;

• Ranko Kaurin obnašao je dužnost zapovjednika 3. bataljuna;

• Branko Dženopoljac bio je zapovjednik 9. bataljuna;

• Draško Topić tereti se za neposredna ubojstva, mučenje i oduzimanje imovine.

Svi su se izjasnili da nisu krivi, a njihova odgovornost može biti utvrđena jedino pravomoćnom sudskom presudom.

Veljko Brajić umro je prije završetka suđenja

Suđenje u predmetu „Veljko Brajić i drugi“ počelo je u svibnju 2024. godine. Tijekom postupka saslušavani su preživjeli, članovi obitelji žrtava, bivši pripadnici vojnih i policijskih struktura te drugi svjedoci.

Postupak protiv Slobodana Taranjca naknadno je razdvojen zbog pitanja njegove zdravstvene i procesne sposobnosti. Veljko Brajić preminuo je 15. siječnja 2026., prije nego što je sud donio odluku o njegovoj odgovornosti. Postupak je prema posljednjim javno dostupnim podacima nastavljen protiv Ranka Kaurina, Branka Dženopoljca i Draška Topića, ali presuda još nije objavljena.

Brajićeva smrt dodatno je umanjila nadu obitelji da će dočekati potpuni sudski odgovor. Predsjednik Udruge „Dom Briševo – Dobri“ Blaženko Marijan tada je upozorio da su preživjeli i članovi obitelji desetljećima ponavljali ista svjedočanstva, a da još nisu dočekali konačnu sudsku odluku.

Predmet protiv Basare i Aničića završen bez presude

Branko Basara i Nedeljko Aničić bili su još 2014. optuženi pred Sudom BiH za zločine protiv čovječnosti i povrede zakona ili običaja rata na području Sanskog Mosta i Briševa. Basara je bio zapovjednik 6. sanske brigade, a Aničić zapovjednik općinskog stožera Teritorijalne obrane i član Kriznog štaba Sanskog Mosta.

Bosna i Hercegovina je 2019. njihov kazneni progon ustupila Srbiji. Predmet poznat pod nazivom „Sanski Most II“ ondje nije završio presudom o krivnji ili nedužnosti. Optužnice protiv obojice odbačene su nakon što je utvrđeno da su trajno procesno nesposobni. Postupak je tako okončan bez rasprave o meritumu i bez pravomoćnog utvrđivanja njihove individualne odgovornosti.

Optuženi Mirko Vrućinić i dalje je nedostupan

Poseban postupak vodi se protiv Mirka Vrućinića, optuženog za širi progon hrvatskog i bošnjačkog stanovništva na području Sanskog Mosta i Briševa. Sud BiH potvrdio je optužnicu 2015., a glavni pretres bio je stigao do završnih riječi.

Vrućinić je, međutim, postao nedostupan pravosuđu. Sud BiH za njim je 1. rujna 2020. raspisao međunarodnu tjeralicu, a službena stranica Suda predmet i dalje označava kao predmet u tijeku, uz status optuženika „nedostupan“.

Koliko je osoba osuđeno za Briševo?

Odgovor ovisi o tome razlikuju li se presude za široku kampanju progona na području Prijedora od presuda za neposredni napad i pojedinačna ubojstva u Briševu.

Prema javno dostupnim podacima, broj pravomoćno osuđenih osoba isključivo i neposredno za pokolj u Briševu iznosi – nula.

Za širu kampanju progona, ubojstava i protjerivanja na području Prijedora osuđeni su visoki politički i vojni dužnosnici bosanskih Srba. Milomir Stakić, vodeći politički dužnosnik u Prijedoru, pravomoćno je osuđen na 40 godina zatvora za istrebljenje, ubojstva, progon, deportacije i prisilno premještanje.

Radovan Karadžić i Ratko Mladić pravomoćno su osuđeni na doživotni zatvor zbog šire kampanje zločina u Bosni i Hercegovini. Presuda Mladiću sadržava i izričita činjenična utvrđenja o napadu na Briševo. Ipak, te se presude ne mogu prikazivati kao presude kojima su individualno identificirani i kažnjeni neposredni izvršitelji svakog ubojstva u selu.

Pravda za Briševo zato nije potpuno izostala na razini utvrđivanja povijesnih činjenica i šire zapovjedne politike. No izostala je ondje gdje je obiteljima najvažnija: u pravomoćnom imenovanju i kažnjavanju ljudi koji su napad planirali, izdavali zapovijedi, ušli u selo i ubijali civile.

Sjećanje čuvaju raseljeni Briševljani

Briševo danas gotovo nema stalnih stanovnika. Unatoč tome, raseljeni Briševljani i njihovi potomci svake se godine 25. srpnja vraćaju u selo.

Središnje mjesto okupljanja obnovljena je spomen-crkva svetih apostola Petra i Pavla. Nakon mise zadušnice čitaju se imena ubijenih Briševljana i Starorječana ispred spomen-ploče, a kod spomen-križa moli se za žrtve. U organizaciji okupljanja i očuvanju uspomene sudjeluje Udruga „Dom Briševo – Dobri“. Na obilježavanju 33. obljetnice 2025. godine okupilo se oko 200 raseljenih župljana, iako u samom selu gotovo više nitko ne živi.

Obnovljena crkva, spomen-ploča, križ i godišnja okupljanja čuvaju imena žrtava. No Briševo još nema memorijalni i dokumentacijski centar koji bi na jednom mjestu sustavno prikazao popis žrtava, svjedočanstva preživjelih, rezultate ekshumacija, sudske dokumente i tijek svih kaznenih predmeta.

Selo je razoreno, ali imena nisu izbrisana

Cilj napada na Briševo nije bio samo zauzeti prostor. Posljedica je bila gotovo potpuno uklanjanje hrvatskog stanovništva, uništavanje kuća i zatiranje zajednice koja je ondje živjela generacijama.

Počinitelji su uspjeli isprazniti selo, ali nisu uspjeli izbrisati imena žrtava. Ona se i danas čitaju pred obnovljenom crkvom, pred potomcima obitelji koje su izgubile roditelje, djecu, braću, sestre i čitave grane svojih obiteljskih stabala.

Briševo zato nije samo priča o 24. i 25. srpnja 1992. godine. Ono je i priča o pravdi koja je desetljećima kasnila, o optuženicima koji su umrli ili postali procesno nesposobni prije završetka postupka te o preživjelima koji još čekaju da sud jasno kaže tko je odgovoran za svaku izdanu zapovijed i svaki ugašeni život.

Dok se to ne dogodi, povijesna istina o Briševu bit će velikim dijelom utvrđena, ali pravda neće biti potpuna.

Izvori: Hrčak – Jasmin Medić, Briševo – izbrisano selo 1992. godine; Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove – presude Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću, Milomiru Stakiću i dokumenti MKSJ-a; Sud Bosne i Hercegovine; Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine; Detektor – Balkanska istraživačka mreža BiH; Fond za humanitarno pravo; Banjolučka biskupija; Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije BiH; Informativna katolička agencija