JNA se nije povukla iz rata – tenkovi i oružje iz Slovenije preusmjereni prema Hrvatskoj

Odluka Predsjedništva SFRJ od 18. srpnja 1991. o povlačenju Jugoslavenske narodne armije iz Slovenije često se prikazuje kao početak smirivanja jugoslavenske krize. Za Sloveniju je ona doista značila postupni odlazak vojske koja je pokušala zaustaviti njezino osamostaljenje. Za Hrvatsku je, međutim, značila nešto sasvim drugo.

JNA se nije razoružavala, raspuštala niti vraćala u politički neutralnu ulogu. Njezine postrojbe, zapovjedništva, tenkovi, topništvo, zrakoplovi i golema vojna imovina premještani su prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, odnosno na prostore s kojih su mogli biti usmjereni prema Hrvatskoj.

Dan poslije odluke, 19. srpnja 1991., zapovijed o povlačenju prenesena je postrojbama JNA u Sloveniji. Nisu toga jutra sve vojarne odjednom ispražnjene niti su prema Hrvatskoj odmah krenule jedinstvene tenkovske kolone. Počeo je organizirani proces koji je trebao trajati tri mjeseca, uz istodobnu pripremu novih vojnih planova za slučaj hrvatskog otpora.

Povlačenje iz Slovenije zato nije značilo povlačenje JNA iz rata. Bio je to početak velikog pregrupiranja vojne sile.

Što je odlučeno 18. srpnja?

Predsjedništvo SFRJ odlučilo je da zapovjedništva, postrojbe i ustanove JNA prestanu biti stacionirani na području Slovenije. Osoblje i pokretna imovina 31. mariborskog korpusa trebali su biti premješteni u Srbiju, dok je 14. ljubljanski korpus bio namijenjen razmještaju u Bosni i Hercegovini.

Rok za provedbu odluke iznosio je tri mjeseca. Slovenski pripadnici stalnog sastava trebali su odlučiti žele li ostati u JNA, dok rješavanje imovinskih pitanja nije smjelo usporiti izvlačenje pokretne vojne imovine.

To je značilo odvoz ljudstva i zapovjednog kadra, tenkova, oklopnih transportera, topništva, protuok, topništva, protulopnog i protuzračnog oružja, streljiva, goriva, pričuvnih dijelova, sredstava veze, zapovjednih vozila i opreme iz vojnih skladišta.

Slovenija je napuštana, ali njezina vojna tehnika nije bila namijenjena demobilizaciji. Trebala je biti uključena u novi raspored JNA na području Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Kolikom je silom JNA raspolagala?

Procjene ukupne snage razlikuju se jer su u sukobu u Sloveniji, osim tamošnjih 14. i 31. korpusa, sudjelovali i dijelovi korpusa stacioniranih u Hrvatskoj.

JNA je početkom sukoba u Sloveniji raspolagala s približno 20.000 do 25.000 vojnika, oko 250 tenkova stalnog sastava te dodatnim tenkovima koji su u Sloveniju stigli iz Hrvatske. Imala je i velik broj oklopnih transportera, zapovjednih i izvidničkih vozila te protuzračnih sustava.

Na slovenskim aerodromima nalazili su se deseci zrakoplova i helikoptera. U operacijama su, uz ljubljanski i mariborski korpus, sudjelovale i snage 13. riječkog, 32. varaždinskog i 10. zagrebačkog korpusa te 5. korpusa Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane sa zapovjedništvom u Zagrebu.

Nije sva tehnika neoštećena napustila Sloveniju. Dio je bio uništen, zarobljen ili zaplijenjen, a dio se vraćao u vojarne u Hrvatskoj iz kojih je bio upućen u napad. Ipak, sačuvani oklop, topništvo i streljivo predstavljali su golemu prednost u odnosu na tada još slabo naoružane hrvatske policijske i gardijske postrojbe.

Dva procesa pod istim nazivom

Pod pojmom povlačenja JNA iz Slovenije odvijala su se dva različita procesa.

Prvi je bio službeno premještanje 14. i 31. korpusa iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu, odnosno Srbiju.

Drugi je bio povratak postrojbi koje su prije napada na Sloveniju bile stacionirane u Hrvatskoj. One se nisu premještale izvan Hrvatske, nego su se vraćale u vojarne u Varaždinu, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci i drugim gradovima.

Zbog toga Hrvatska odluku o napuštanju Slovenije nije mogla doživjeti kao smanjenje vojne prijetnje. Dio snaga koje su prethodno bile angažirane prema Sloveniji ponovno je postajao raspoloživ za djelovanje unutar Hrvatske.

Na riječkom području, primjerice, vraćali su se pripadnici i tehnika postrojbi angažiranih u Sloveniji, dok su se istodobno u Lici i Gorskom kotaru širili napadi pobunjenih Srba na Otočac, Sinac, Čoviće, Prozor i druga hrvatska naselja.

Kamo su premješteni korpusi?

Prema vojnim analizama, 14. ljubljanski korpus razmješten je na prostoru Prijedora, Dervente i Zenice, dok je 31. mariborski korpus premješten prema Šapcu, Valjevu i Gornjem Milanovcu u Srbiji.

To nisu bile njihove konačne destinacije.

Veći dio 31. korpusa i dio 14. korpusa poslije su uključeni u sastav 17. tuzlanskog korpusa JNA, koji je djelovao i prema zapadnoj Slavoniji. Veći dio 14. korpusa ušao je u sastav 2. podgoričkog korpusa, a daljnjim preustrojem snage JNA koncentrirane su u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.

Time je savezna vojska mijenjala teritorijalni raspored. Umjesto ravnomjerne prisutnosti u svim republikama, borbeno sposobne snage grupirane su na prostorima pod nadzorom političkog i vojnog vrha u Beogradu te na područjima s kojih se moglo djelovati prema Hrvatskoj.

Tenkovi M-84 završili su u zapadnoj Slavoniji

Jedan od najjasnijih primjera pokazuje što je povlačenje značilo za Hrvatsku.

Oklopni bataljun s modernim tenkovima M-84, stacioniran u Vrhniki u Sloveniji, nakon povlačenja uključen je u sastav 329. oklopne brigade 5. banjalučkog korpusa JNA. Ta brigada potom je uvedena u borbe u zapadnoj Slavoniji.

Sredinom kolovoza 1991. njezine snage, uz potporu zrakoplovstva, krenule su preko područja Bosanske i Stare Gradiške. Cilj je bio osigurati komunikaciju prema Okučanima i povezati se s pobunjenim srpskim snagama u zapadnoj Slavoniji.

Tenkovi koji su nekoliko tjedana prije bili dio vojne sile usmjerene protiv slovenske neovisnosti postali su dio oklopne grupacije koja je ugrožavala hrvatsku Posavinu i zapadnu Slavoniju.

Neposredno su bili ugroženi Stara Gradiška, Nova Gradiška, Okučani, Novska, Pakrac i Lipik, kao i prometni pravac Zagreb–Slavonski Brod. U vojnim planovima postojao je i pravac prema Virovitici, kojim se Hrvatsku namjeravalo presjeći.

Zapadna Slavonija trebala je postati prostor povezivanja snaga JNA iz Bosne sa snagama koje su iz Srbije i Srijema nadirale prema istočnoj Hrvatskoj.

Zrakoplovi su otišli iz Slovenije, ali ne i iz rata

Dio borbenog zrakoplovstva JNA napustio je Sloveniju još tijekom Desetodnevnog rata. Nakon napada slovenske Teritorijalne obrane na aerodrom Cerklje 27. lipnja zapovjedništvo JNA odlučilo je skloniti borbene zrakoplove.

Deseci zrakoplova premješteni su prema Zemuniku kod Zadra, Bihaću i Mostaru. Među njima su bili jurišni zrakoplovi J-21 Jastreb, lovci-bombarderi J-22 Orao i izvidničke inačice tih letjelica.

Premještanje iz Slovenije nije smanjilo zračnu prijetnju Hrvatskoj. Zrakoplovi su samo promijenili baze i približili se novim operativnim područjima.

Aerodromi u Zemuniku, Bihaću, Mostaru, Plesu i drugim mjestima postali su dio sustava iz kojeg je JNA mogla izviđati hrvatske položaje, pružati potporu oklopnim kolonama, napadati komunikacije i objekte te prevoziti ljudstvo, streljivo i opremu.

Hrvatska je tada bila gotovo bez vlastitoga borbenog zrakoplovstva i odgovarajuće protuzračne obrane. Svako koncentriranje jugoslavenskih zračnih snaga predstavljalo je ozbiljnu opasnost za hrvatske gradove, postrojbe i prometne pravce.

Oružje je prolazilo preko Hrvatske

Izvlačenje tehnike iz Slovenije velikim se dijelom provodilo željezničkim kompozicijama i cestovnim kolonama. Tenkovi, topovi, oklopna vozila, kamioni i streljivo morali su prolaziti preko hrvatskog teritorija prema Srbiji ili Bosni i Hercegovini.

Hrvatska se tako našla u paradoksalnom položaju. Preko njezina teritorija prevozilo se oružje vojske koja je već otvoreno podupirala pobunjene Srbe i ulazila u sukobe s hrvatskom policijom i Zborom narodne garde.

Na području istočne Slavonije hrvatski branitelji na pojedinim su mjestima pokušavali skinuti oružje sa željezničkih kompozicija kojima je JNA prevozila tehniku prema Srbiji. Dio prvog težeg naoružanja kojim su raspolagali branitelji Nuštra pribavljen je upravo na takav način.

Postojala je opravdana bojazan da se pod zaštitom dogovorenog povlačenja ne premješta samo imovina JNA iz Slovenije, nego i borbena sredstva koja će uskoro biti vraćena na hrvatsko bojište.

Vojni vrh pripremao je nove pravce napada

Najjasniji dokaz da povlačenje iz Slovenije nije značilo odustajanje od sile nalazi se u direktivi vojnog vrha JNA od 25. srpnja 1991.

Direktivom je uređivano osiguranje povlačenja, ali su istodobno predviđene napadne operacije ako Hrvatska pokuša zaustaviti ili ometati vojne kolone.

Planirani su pravci djelovanja iz Srijema prema Varaždinu i Mariboru, iz Bosanske krajine preko Banovine prema Novom Mestu i Ljubljani, podravskim pravcem prema Virovitici te posavskim pravcem prema Kutini.

Takav plan pokazuje da konvoji nisu promatrani samo kao kolone koje treba sigurno izvesti iz Slovenije. Iza njih je stajala mogućnost široke vojne operacije protiv Hrvatske.

Posebno je bila ugrožena istočna Slavonija, gdje su snage iz Srbije i Srijema prijetile Vukovaru, Vinkovcima i Osijeku.

Zapadna Slavonija bila je izložena 5. banjalučkom korpusu i oklopu premještenom iz Slovenije. Banovina i područje Kupe predstavljali su prostor povezivanja snaga iz Bosne s pobunjenim srpskim područjima u Hrvatskoj.

U Lici i Gorskom kotaru pojačavali su se napadi pobunjenih Srba, dok je Podravina bila mogući pravac prodora prema Virovitici. Posavski pravac Okučani–Novska–Kutina vodio je prema Zagrebu i glavnim hrvatskim komunikacijama.

Zašto je 19. srpnja važan?

Na sam 19. srpnja nije započela konačna operacija JNA protiv Hrvatske niti su sve snage iz Slovenije odmah stigle na hrvatska bojišta.

Važnost toga datuma nalazi se u tome što je politička odluka postala operativna vojna zadaća. Počelo je pripremanje konvoja, popisivanje opreme, određivanje ruta i novih mjesta razmještaja.

Povlačenje je formalno završeno tek u noći 25. listopada 1991., kada su posljednji pripadnici JNA napustili Sloveniju preko koparske luke.

Do tada je Hrvatska već bila u otvorenom ratu. Napadnuti su Vukovar, Osijek, Vinkovci, Pakrac, Lipik, Gospić, Karlovac, Zadar, Šibenik i Dubrovnik. JNA više nije mogla uvjerljivo održavati privid neutralne savezne vojske.

Oružje izvučeno iz Slovenije nije donijelo mir. Dio oklopa završio je u postrojbama koje su napadale zapadnu Slavoniju, zrakoplovi su premješteni na aerodrome bliže hrvatskim bojištima, a vojni vrh pripremao je pravce kojima je Hrvatska trebala biti presječena i prisiljena na kapitulaciju.

Slovenija je izlazila iz rata, Hrvatska je postajala glavno bojište

Odluka od 18. srpnja i njezina provedba od 19. srpnja nadalje bile su jedna od ključnih prekretnica raspada Jugoslavije.

Slovenija je postupno uklonjena iz neposrednog vojnog interesa Beograda. Hrvatska je ostala glavna prepreka projektu u kojem su se područja naseljena Srbima, uz pomoć JNA, pokušavala izdvojiti iz hrvatske države i povezati u jedinstvenu teritorijalnu cjelinu.

Zato se povlačenje JNA iz Slovenije ne može promatrati samo kao slovenska pobjeda i završetak Desetodnevnog rata.

Za Hrvatsku je to bio znak da se jugoslavenska vojna sila ne povlači, nego koncentrira.

JNA je napuštala slovenske vojarne, ali je istodobno približavala tenkove, topništvo, zrakoplove i zapovjedništva hrvatskim bojištima. Sljedeći mjeseci pokazali su kamo je ta sila bila usmjerena.