Od Splitske deklaracije do Ljeta ’95.: Kako je poziv za pomoć Bihaću otvorio put prema Kninu

U drugoj polovini srpnja 1995. rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini približavao se presudnom trenutku. Nakon genocida u Srebrenici srpske snage nastavile su pritisak na preostale zaštićene zone, dok se Bihać ponovno našao pred mogućnošću potpunog sloma.

Pad Bihaća ne bi značio samo još jednu humanitarnu katastrofu. Spajanjem teritorija pod nadzorom pobunjenih Srba u Hrvatskoj s područjem Republike Srpske nastao bi gotovo neprekinuti srpski vojni prostor od okupiranih dijelova Hrvatske prema Banjoj Luci i dalje prema Srbiji. Hrvatska bi se našla u izrazito nepovoljnom strateškom položaju, a stanovništvu opkoljene bihaćke enklave prijetila bi sudbina kakva je nekoliko dana ranije zadesila Srebrenicu.

Nakon Srebrenice, Bihać je postao sljedeća meta

Srpske snage pokrenule su u srpnju 1995. operaciju kodnog naziva „Mač“, čiji je cilj bio slamanje 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine i obrane bihaćkog područja. U napadu su sudjelovale snage Srpske vojske Krajine, Vojske Republike Srpske i saveznici Fikreta Abdića, uz potporu koja je pristizala iz Srbije.

Bihać je već godinama bio potpuno izoliran. Na tom su se području nalazili pripadnici 5. korpusa Armije BiH, hrvatska 101. pukovnija HVO-a te deseci tisuća civila i prognanika. Nakon pada Srebrenice procjena više nije bila samo vojna: postojala je stvarna bojazan da bi zauzimanje Bihaća moglo završiti novim masovnim zločinom.

Međunarodna zajednica ponovno nije uspijevala zaustaviti srpsko napredovanje. Vodstvo Bosne i Hercegovine zato se obratilo Hrvatskoj, jedinoj državi koja je u tom trenutku imala političku volju, vojnu snagu i operativne mogućnosti da izravno utječe na stanje oko Bihaća.

Izetbegovićev zahtjev Hrvatskoj

Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. preko veleposlanstva BiH u Zagrebu uputio je poruku hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Upozorio je na pad Srebrenice, krizu u Žepi i strah od novih masakara te predložio da glavna tema njihova susreta bude vojni savez Hrvatske i Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora.

Hrvatska je strana prijedlog prihvatila. Odgovor iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske sadržavao je spremnost na postizanje vojnog sporazuma i izravnu suradnju hrvatskih i bosanskohercegovačkih vojnih stožera. Istodobno je naglašena potreba provođenja Washingtonskog sporazuma i jačanja Federacije Bosne i Hercegovine.

Bio je to važan politički trenutak. Hrvatska nije jednostrano ulazila u Bosnu i Hercegovinu, nego je djelovala na izričit zahtjev njezina političkog vodstva, u okolnostima neposredne opasnosti za Bihać i zajedničkog napada srpskih snaga s obje strane međunarodne granice.

Splitska deklaracija – politička odluka s vojnom posljedicom

U Splitu je 22. srpnja 1995. usvojena Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice, poznatija kao Splitska deklaracija.

Dokument su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade Republike i Federacije BiH Haris Silajdžić. Deklaracijom je dogovorena koordinacija političkih i vojnih aktivnosti te pružanje hitne hrvatske vojne pomoći, osobito bihaćkom području.

Splitska deklaracija bila je mnogo više od protokolarnog sporazuma. Dala je bilateralni politički okvir za djelovanje Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini zajedno s HVO-om te za koordinaciju s Armijom BiH u borbi protiv srpskih snaga.

Presudno je bilo to što se nije ostalo na riječima. Samo tri dana nakon potpisivanja dokumenta započela je operacija Ljeto ’95.

Napad nije krenuo izravno prema Bihaću

Hrvatske snage nisu pokušale probiti obruč oko Bihaća izravnim frontalnim napadom. Umjesto toga primijenjen je strateški manevar na drugom prostoru – prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.

Takvim se udarom ugrožavala pozadina srpskih snaga, njihova glavna prometna veza između Knina i Banje Luke te područje s kojega su se mogle dovoditi pričuve prema Bihaću. Ciljevi operacije bili su oslobađanje Grahova i Glamoča, slabljenje pritiska na Bihać i stavljanje pod nadzor komunikacije Knin – Banja Luka.

Operacija Ljeto ’95. trajala je od 25. do 30. srpnja. Vodio ju je zapovjednik Zbornog područja Split general Ante Gotovina, dok je načelnik Stožera bio Rahim Ademi. U njoj su zajednički djelovale postrojbe Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, ukupno oko 23.900 pripadnika.

Napad je izveden na dva povezana pravca: prema Bosanskom Grahovu te preko planine Šator prema Glamoču. Hrvatske su snage probile dobro utvrđene srpske položaje, oslobodile oba grada i ovladale strateški važnim prijevojem Derala. Time je presječena izravna komunikacija Knin – Drvar – Banja Luka.

Bihać je spašen pritiskom kod Grahova

Operacija je ostvarila važan cilj iako hrvatske postrojbe nisu stigle do samoga Bihaća. Prodor prema Grahovu prisilio je srpsko zapovjedništvo na prebacivanje snaga s bihaćkog bojišta kako bi zaustavilo hrvatsko napredovanje i zaštitilo prilaze Kninu.

Dokumenti Srpske vojske Krajine poslije su potvrdili da je hrvatska operacija prisilila srpske snage na pregrupiranje te oslabila njihov napad na 5. korpus Armije BiH. U izvješćima je priznato da je operacija „Mač“ prekinuta zbog pada Grahova i izravne ugroženosti Knina iz smjera Dinare.

Time je Hrvatska po drugi put u nekoliko mjeseci vojnom operacijom pomogla obrani Bihaća. Prvi put to je učinjeno operacijom Zima ’94., a zatim akcijama Skok 1 i Skok 2, kojima su HV i HVO postupno širili prostor pod svojim nadzorom na Dinari i Livanjskom polju. Ljeto ’95. bilo je završni korak te višemjesečne strategije.

Knin je ostao bez sigurnog zaleđa

Oslobađanjem Bosanskog Grahova položaj Knina dramatično se promijenio. Pobunjeničko vodstvo dotad je glavni hrvatski napad očekivalo iz smjera Zadra, Šibenika ili Sinja. Prodor preko Dinare i Grahova doveo je hrvatske snage na prostor s kojeg se obrana Knina nije ozbiljno očekivala.

Nakon ovladavanja Deralama hrvatske su postrojbe bile udaljene približno deset kilometara od Knina. Srpske snage u sjevernoj Dalmaciji našle su se u poluokruženju, dok je njihova najvažnija veza s teritorijem Republike Srpske bila prekinuta.

Ljeto ’95. zato nije bilo samo akcija pomoći Bihaću. Ono je istodobno promijenilo raspored snaga pred odlučujuću operaciju za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske.

Samo četiri dana nakon završetka Ljeta ’95., 4. kolovoza, započela je vojno-redarstvena operacija Oluja. Hrvatske postrojbe već su imale povoljne polazne položaje sjeverno od Knina, a 4. i 7. gardijska brigada ušle su u grad 5. kolovoza.

Dokument koji je promijenio odnose snaga

Splitska deklaracija sama po sebi nije bila vojna pobjeda. Njezina je povijesna važnost u tome što je politički dogovor odmah pretvoren u usklađeno vojno djelovanje.

U svega nekoliko dana nakon njezina potpisivanja:

• oslabljen je srpski napad na Bihać;

• oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč;

• presječena je komunikacija između Knina i Banje Luke;

• srpske snage u sjevernoj Dalmaciji dovedene su u poluokruženje;

• stvoreni su povoljniji uvjeti za početak Oluje.

Dokument potpisan u Splitu pokazao je da Hrvatska, HVO i Armija BiH više nisu djelovali kao odvojene snage na nepovezanim bojištima. Stvoren je okvir za zajedničku strategiju koja je u nekoliko mjeseci promijenila vojni odnos snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Splitska deklaracija zato ostaje trajni dokaz da je hrvatska vojna pomoć Bihaću pružena na izričit zahtjev legitimnog vodstva Bosne i Hercegovine. Operacija Ljeto ’95. bila je njezina prva neposredna vojna posljedica – operacija koja je rasteretila opkoljeni Bihać, otvorila „kninska vrata“ i najavila završni preokret Domovinskog rata.