Podsjetnik za one koji Hrvatsku optužuju za "agresiju na BiH": međudržavni sporazumi Tuđman - Izetbegović od 21. 7. 1992. i 22. 7. 1995. godine

Nakon što je Hrvatska vojska deblokirala područje opkoljene bihaćke enklave i spasila  ju od pokolja, zvali su nas "braćom" i zahvaljivali - sjetimo se riječi generala Atifa Dudakovića (zapovjednika obrane Bihaća) izrečenih 6. kolovoza 1995. godine na rijeci Korani kraj Tržačke Raštele nakon susreta s generalom HV Marijanom Marekovićem. Predsjednik SDA, Sulejman Tihić, u Zagrebu je 23. travnja 2010. godine izjavio kako bi tijekom rata "stvari u BiH bile mnogo gore da nije bilo Hrvatske". Čak su i Majke Srebrenice u Kninu, 5. kolovoza 2015. godine bile pune hvale na račun Hrvatske vojske. Desetak godina poslije, islamski radikali nametnuli su tezu o "agresiji Hrvatske na BiH" i njezinoj navodnoj krivnji za "podjelu" ove zemlje. Te nebulozne i zlonamjerne tvrdnje mogu se lako pobiti navođenjem činjenica - ako ih u Sarajevu ima tko čuti.

 Mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju, te Srbiju, Crnu Goru, "JNA" i ekstremni dio domaćih Srba (koji su se stavili u ulogu pete kolone) imenovalo agresorom, predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović u Zagrebu su potpisali (21. srpnja 1992. godine) Sporazum o prijateljstvu i suradnji Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 Obje strane suglasile su se kako je ovaj Sporazum u nastalim okolnostima nužan i koristan za obje strane, budući da agresor nije odustajao od svojih ciljeva - komadanja Hrvatske i BiH i stvaranja "Velike Srbije".

 Među ostalim, ovaj dokument dopuštao je vojno djelovanje snaga Republike Hrvatske u pograničnim područjima BiH, otkuda je hrvatski državni teritorij sustavno napadan dalekometnim topništvom i udarima borbenih zrakoplova.

 Izaslanstvo BiH je tijekom ceremonijala sklapanja Sporazuma zahvalili Republici Hrvatskoj na dotadašnjoj pomoći u teškim ratnim prilikama, pogotovu na zbrinjavanju oko 270.000 izbjeglica iz susjedne zemlje što ih je Hrvatska primila već u prva dva mjeseca rata, iako je već tada imala preko 260.000 prognanika sa svojih okupiranih područja. 

Ovim je Sporazumom hrvatska vojna komponenta (Hrvatsko vijeće obrane - HVO) postala sastavnicom oružanih snaga BiH, što je također bilo vrlo važno sa stanovišta obrane cijele BiH. Isti agresor, ista sudbina i pored toga geostrateški položaj dvije susjedne zemlje koje imaju preko 1000 kilometara zajedničke granice i teritorijalno su međuovisne i upućene jedna na drugu, razlozi su koji su po naravi stvari upućivali na nužnost posebnih odnosa i planiranja zajedničke obrane. Dakako, u svemu tomu Hrvatskoj je bila bitna i sudbina hrvatskog naroda u BiH, koji je prvi pružio otpor srpskom agresoru i na referendumu se izjasnio za BiH kao cjelovitu i neovisnu državu, bez čega ove zemlje ne bi bilo.

 Hrvatska i BiH, također su potvrdile ovim Sporazumom o prijateljstvu i suradnji, kako uzajamno poštuju teritorijalni integritet, cjelovitost i međunarodno priznate granice, kao saveznice i prijateljske susjedne države.

 U točki 1. Sporazuma, naglašeno je i načelo jednakopravnosti i konstitutivnosti sva tri naroda u BiH : Muslimana, Srba i Hrvata i princip po kojem će se buduće ustavno-političko uređenje temeljiti na konstituiranju teritorijalnih jedinica pri čemu će se imati u vidu nacionalni, povijesni, kulturni, gospodarski, prometni i drugi interesi svakog naroda ponaosob.

 Budući da srpska agresija nije jenjavala, Izetbegović i Tuđman su 23. rujna 1992. godine u New Yorku potpisali Dodataka postojećem Sporazumu o prijateljstvu i suradnji, koji je predviđao vojno-obrambenu suradnju između Republike Hrvatske i BiH protiv zajedničkog agresora.

 Unatoč velikim ljudskim žrtvama na strani bosanskohercegovačkih muslimana, Alija Izetbegović nije bio sklon potpisati sporazum o cjelovitoj vojno-obrambenoj suradnji s Hrvatskom, što je tog 21. srpnja 1992. godine (u vrijeme potpisivanja Sporazuma u Zagrebu) obrazložio time kako bi to "srpski narod mogao shvatiti kao prijetnju", te da bi trebalo "ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora".

 Važno je napomenuti kako sam Sporazum nije u dovoljnoj mjeri implementiran u praksi (na samom terenu), zahvaljujući u dobroj mjeri samom Aliji Izetbegoviću, koji se u javnim istupima gotovo "ispričavao" Srbima i uporno nastojao dokazati kako to nije cjelovit vojni sporazum upravo iz razloga da ga "srpski narod ne bi shvaćao kao prijetnju".

 Uz sve manjkavosti, ovaj Sporazum bio je podloga za sklapanje Washingtonskog sporazuma (1994. godine) kojim je okončan nepotrebni muslimansko-hrvatski oružani sukob u BiH. Da je na vrijeme bila sporazumima definirana puna vojno-obrambena suradnja Hrvatske i BiH protiv zajedničkog agresora, možda tog nesretnog rata između saveznika ne bi ni bilo.

 Evo integralnog teksta ovog dokumenta:

Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman zaključili su, nakon razgovora delegacije Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske koji su održani 21. srpnja 1992. u Zagrebu, slijedeći

SPORAZUM O PRIJATELJSTVU I SURADNJI IZMEĐU REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE I REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednik Republike Hrvatske,

Polazeći od zajedničkih interesa njihovih zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti;

Ozbiljno zabrinuti zbog nastavka agresije ostataka Jugoslavenske narodne armije bivše SFRJ i srpskih i crnogorskih vojnih regularnih i neregularnih snaga na njihova područja;

Prihvaćajući rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda br. 752 (1992) od 15. srpnja 1992, br. 757 (1992) od 30. svibnja 1992; br. 758 (1992) od 8. lipnja 1992, br. 760 (1992) od 18. lipnja 1992, br. 761 (1992) od 29. lipnja 1992, br. 762 (1992) od 30. lipnja 1992. i br. 764 (1992) od 13. srpnja 1992;

Prihvaćajući mišljenja koja je do današnjeg dana donijela Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji, napose ona o prestanku postojanja dosadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, o potrebi prestanka njezinog članstva u međunarodnim organizacijama i o načelima na kojima treba riješiti pitanja sukcesije;

Svjesni potrebe da sporazumno riješe pitanja koja su od životne važnosti za njihovu međusobnu suradnju i zajedničko suprotstavljanje agresiji;

Dogovorili su se o slijedećem:

1. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednik Republike Hrvatske suglasili su se da će buduće državno uređenje Bosne i Hercegovine polaziti od načela pune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda: Muslimana, Hrvala i Srba. Ustavno-političko uređenje zemlje temeljit će se na konstitutivnim jedinicama, pri osnivanju kojih će se voditi računa o nacionalnim, povijesnim, kulturnim, gospodarskim, prometnim i drugim elementima.

2. Republika Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska će surađivati i međusobno se sporazumijevati, polazeći od poštivanja svojih posebnih interesa i svjesni povezanosti interesa njihovih zemalja, o pitanjima gospodarske i financijske suradnje, industrijske i energetske suradnje, korištenja voda i zaštite ljudske okoline, suradnje u obnovi života na njihovim područjima, rješavanja imovinskih pitanja fizičkih i pravnih osoba jedne države u drugoj državi, usklađenja društvenih djelatnosti u njihovim državama, napose na polju rada i socijalne politike, zdravstva, obrazovanja, znanosti, kulture i fizičke kulture, znanstvene i tehničke suradnje, kulturno-prosvjetne suradnje, informiranja, i o pitanjima religije.

3. Državna delegacija Republike Bosne i Hercegovine izražava zahvalnost Republici Hrvatskoj na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica iz Republike Bosne i Hercegovine iznad njenih mogućnosti.

Republika Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska, suočene s gorućim problemom masovnih progona, posebno muslimanskog i hrvatskog pučanstva Bosne i Hercegovine, surađivat će na zbrinjavanju izbjeglica u Republici Hrvatskoj i drugim zemljama, skupljanju humanitarne i financijske pomoći, izgradnji izbjegličkih centara u sigurnim zonama u Bosni i Hercegovini, te na povratku izbjeglica iz Republike Hrvatske u Republiku Basnu i Hercegovinu. U tu svrhu potpisat će se poseban protokol o suradnji.

4. Republika Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska surađivat će također, polazeći od zajedničkih i posebnih interesa, na području unutrašnjih poslova i pravosuđa.

5. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednik Republike Hrvatske sporazumjeli su se da će se, u nastavku dosadašnje suradnje, oni redovno sastajati najmanje dva puta godišnje, a njihove vlade i pojedina ministarstva održavati periodične međusobne sastanke na kojima će razmatrati postignute rezultate i eventualna neriješena pitanja i sva ta pitanja nastojati rješavati što je prije moguće, u mjeri u kojoj to ulazi u djelokrug njihova odlučivanja, odnosno upućivati svoje prijedloge za rješenje takvih pitanja drugim nadležnim tijelima državne uprave.

6. Oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni je dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Hrvatsko vijeće obrane će imati svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Privremena civilna vlast, nastala u ratnim uvjetima u okviru Hrvatskog vijeća obrane, uskladit će se što prije s ustavnopravnim poretkom Republike Bosne i Hercegovine, o čemu će se odmah povesti razgovori u duhu načela iz točke 1. ovog Sporazuma.

7. Republika Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska uzajamno će omogućiti svojim državljanima stjecanje dvojnog državljanstva.

8. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednik Republike Hrvatske, polazeći od činjenice da se nastavlja agresija srpskih i crnogorskih vojnih snaga na Republiku Basnu i Hercegovinu, ali velikim dijelom i na Republiku Hrvatsku, s graničnih područja Republike Bosne i Hercegovine, pozivaju međunarodnu zajednicu, posebno Organizaciju Ujedinjenih naroda, Europsku zajednicu i Sjedinjene Američke Države, da poduzmu stvarne i djelotvorne mjere za energično zaustavljanje agresije na njihove države, za sprečavanje daljnjih ljudskih žrtava, proganjanja i iseljavanja njihovih građana i uništavanja materijalnih dobara.

U tom cilju obje će države nastaviti dosadašnju uspješnu suradnju i stalnu koordinaciju svojih obrambenih djelatnosti u graničnim zonama između njih.

Svjesni činjenice da, ako se hitno ne zaustavi agresija na njih, objema državama prijete daljnja razaranja i uništavanja njihovog državnog bića i cjelovitosti, one će, u slučaju da napori međunarodne zajednice ostanu bezuspješni, razmotriti i poduzeti sve potrebne oblike šire suradnje na vojnom polju i usklađenje vojnih operacija radi definitivnog odbijanja opasnosti koja im prijeti.

9. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednik Republike Hrvatske složili su se da se odmah potpiše sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa između dviju država na razini ambasada.

10. Vlade dviju država organizirat će, u najkraćem roku, prema potrebi, svoje sastanke i sastanke ministarstava svojih država radi zaključenja sporazuma iz njihove nadležnosti prema ovom Sporazumu.

(Izvor: Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske; Wikisource;

https://hr.wikisource.org/wiki/Sporazum_o_prijateljstvu_i_suradnji_izme%C4%91u_Republike_Bosne_i_Hercegovine_i_Republike_Hrvatske; stranica posjećena 16. 7. 2026.)

 Tri godine nakon Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dvije zemlje potpisale su novi - Splitski sporazum ili Splitsku deklaraciju (22. srpnja 1995. godine u Splitu), kojom je legalizirano vojno djelovanje Oružanih snaga RH na teritoriju BiH, sa svrhom zajedničke borbe (sa savezničkim muslimanskim postrojbama) protiv oružanih snaga tzv. Republike Srpske.

 Puni naziv potpisanog dokumenta bio je: "Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice". Nije nevažno napomenuti kako je u ovom slučaju turski predsjednik Süleyman Demirel odigrao veliku ulogu. Budući da su se snage tzv. Armije Republike BiH našle u bezizlaznoj situaciji na pojedinim dijelovima bojišta - prije svega u području Bihaća koji je bio pod opsadom srpskih snaga pune 3 godine i gdje je u slučaju poraza branitelja prijetio pokolj veći nego je počinjen u Srebrenici 11. srpnja iste godine - turski predsjednik je sa suzama u očima tražio od predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika sprječavanje te katastrofe. I to je svakako ubrzalo donošenje Deklaracije.

 Na zaboravimo da je tada srpski agresor držao pod svojom kontrolom gotovo 70% teritorija BiH i da je muslimanske oružane snage potisnuo sa svih strateških područja, a dobro mu je došao i muslimansko-hrvatski sukob u kojem su pojedine postrojbe tzv. Armije Republike BiH na nekim područjima surađivale s njime na štetu Hrvata (kako bi zaokružili svoju buduću "muslimansku državu" i osigurali izlaza na Jadransko more). Na kraju i samo muslimansko vodstvo u Sarajevu, uvidjelo je da se iz nacionalne katastrofe može izvući samo osloncem na Hrvate iz BiH i Republiku Hrvatsku. Stoga je - što je u ovom dokumentu i navedeno (u točki 1.) - Bosna i Hercegovina od Republike Hrvatske zatražila pomoć u obrani od agresije, posebno na području Bihaća, što je Hrvatska prihvatila.

 Evo integralnog prijepisa i ovog važnog dokumenta:

Izaslanstvo Republike Hrvatske predvođeno Predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom, izaslanstvo Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine predvođeno Predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem i Predsjednikom Federacije Bosne i Hercegovine Krešimirom Zubakom, nakon razgovora u Splitu, dana 22. srpnja 1995. usvojili su

D E K L A R A C I J U

o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice

Potvrđujući čvrsto opredjeljenje i političku volju za jačanje suradnje i savezništva hrvatskog i bošnjačkog naroda u sudbonosnim trenucima za opstojnost dvaju naroda suočenih s pojačavanjem nasilja na okupiranim područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s neizvjesnošću mirovnog procesa i s nedjelotvornošću međunarodne zajednice;

Utvrđujući da su zaposjedanje i napadi na 'zaštićene zone' UN u Bosni i Hercegovini i zajedničke vojne operacije bosanskih i hrvatskih Srba protiv 'zaštićenih zona' UN u Bihaću, oružane provokacije u drugim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te odbijanje svakog mirovnog plana sa strane bosanskih i hrvatskih Srba, dio jedinstvene i zajedničke strategije nastavka agresije i pokušaja zadržavanja okupiranih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u cilju stvaranje 'Velike Srbije' pod vodstvom i uz punu odgovornost političkog i vojnog vrha 'SRJ' (Srbije i Crne Gore);

Utvrđujući da nastavak agresije i nasilnih pokušaja zadržavanja okupiranih područja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te nedostatni rezultati mirovnog procesa, nalažu vodstvima Hrvatske i Bosne i Hercegovine da temeljito i cjelovito razmotre stanje u regiji sa stanovišta očuvanja nacionalne opstojnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;

Iskazujući neopozivu potporu provedbi Sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom povezivanju s Republikom Hrvatskom;

Uvjereni da je takva snažna, međunarodno afirmirana, teritorijalno održiva, gospodarski razvijena i demokratski uređena Federacija nezamjenjiv državno-politički okvir, povijesni interes i najsigurniji oblik zaštite i ostvarivanja jednakopravnih nacionalnih, političkih i drugih interesa hrvatskog i bošnjačkog naroda;

Uvjereni također da se na osnovi ostvarenja takve Federacije hrvatskog i bošnjačkog naroda može uz pomoć međunarodne zajednice postići rješenje krize i postaviti temelj novog uravnoteženog regionalnog poretka kao jamstva mira, stabilnosti, sigurnosti i razvoja;

Pozivajući hrvatske Srbe da preispitaju aktualnu militantnu politiku i prihvate mirnu reintegraciju u ustavni poredak Republike Hrvatske, a bosanske Srbe da prihvate plan Kontaktne skupine;

Pozivajući 'SRJ' (Srbiju i Crnu Goru) da odustanu od agresije radi stvaranja 'Velike Srbije', prestanu pružati vojnu pomoć ekstremistima u Kninu i na Palama i pristupi međusobnom priznanju u međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;

Potvrđujući spremnost na djelatni doprinos naporima za hitno oživljavanje mirovnog procesa na temelju prihvaćanja Plana Kontaktne skupine u Bosni i Hercegovini, te mirne reintegracije privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske;

Ističući posebno da će svako produženje postojeće neučinkovitosti UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, te neprimjenjivanje mandata UNCRO u Hrvatskoj voditi odluci o otkazivanju produžetaka mandata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini;

Podržavajući odluku o upućivanju Snaga za brzo djelovanje i zajednički utvrđujući da sva pitanja njihova dolaska, mandata i raspoređivanja trebaju biti uređena posebnim sporazumom sukladnim suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;

Ističući zajednički stav da odluka o ukidanju embarga na oružje treba istodobno biti primijenjena na Bosnu i Hercegovinu i na Hrvatsku;

Uvjereni da 'SRJ' (Srbija i Crna Gora) snosi posebnu odgovornost za nastavak krize i smatrajući da je potrebno održati i osnažiti režim sankcija Vijeća sigurnosti UN;

Odbijajući zamisli o obnavljanju ili uspostavi bilo kakve nove 'jugoslavenske' državne zajednice, smatrajući ih usporednom i rezervnom varijantom velikosrpske hegemonije, te podupirući normalizaciju u regiji na osnovi suverenosti, neovisnosti i cjelovitosti;

Potvrđujući interes za hitnom provedbom navedenih načela Deklaracije, dogovoreno je:

1. Proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. U tom pogledu Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije posebice u području Bihaća, sto je Republika Hrvatska prihvatila.

Dogovoren je i nastavak suradnje i stalna koordinacija obrambenih djelatnosti između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Dogovorena je i suradnja Glavnog stožera Hrvatske vojske sa Združenim stožerom ARBH i HVO radi koordinacije obrambenih djelovanja u oblasti zapovijedanja, logistike, vojno-industrijske proizvodnje, komunikacijskih sustava, informacijsko-analitičkih potreba i drugim oblastima.
2. Osnivanje političko-pravne stručne skupine sa zadaćom da hitno analizira i predloži rješenja za integriranje funkcija vlasti Republike i Federacije BiH;

3. Upućivanje poziva za sastanak skupine 22 zemlje članice 'Prijatelja Federacije' na visokoj razini radi hitnih donacija i pomoći u suočavanju s humanitarnom i izbjegličkom katastrofom i razmatranja trajne zajedničke strategije obnove i razvoja;
4. Održavanje redovnih i stalnih političkih konzultacija radi ostvarivanja načela i dogovora ove Deklaracije, te pripremanja pravnih, političkih i drugih osnova za uspostavu konfederalnih veza s Republikom Hrvatskom.

dr. Franjo Tuđman

Predsjednik Republike Hrvatske

Alija Izetbegović

Predsjednik Predsjedništva Republike BiH
Krešimir Zubak

Predsjednik Federacije BiH

Haris Silajdžić

Predsjednik Vlade BiH

(Izvor: https://hr.wikisource.org/wiki/Deklaracija_o_o%C5%BEivotvorenju_Sporazuma_iz_Washingtona,_zajedni%C4%8Dkoj_obrani_od_srpske_agresije_i_postizanju_politi%C4%8Dkog_rje%C5%A1enja_sukladno_naporima_me%C4%91unarodne_zajednice; stranica posjećena 16. 7. 2026.)

Ovi dokumenti govore sami za sebe, oni su svjedoci vremena i pokazuju tko je bio tko u ratu u Bosni i Hercegovini. Nažalost, islamski fanatici - pa i brojni ideološki slijednici Alije Izetbegovića iz SDA i Islamske zajednice - od današnje Bosne i Hercegovine nastoje stvoriti unitarnu državu kojom će vladati oni sa svojim šerijatskim zakonima. I kako bi taj cilj postigli, služe se svim sredstvima: krivotvorenjem prošlosti, propagandom i svakovrsnim lažima. Ide se čak tako daleko, da se Hrvate u BiH i Republiku Hrvatsku optužuje za "agresiju i podjelu BiH", pa ih se ne rijetko izjednačava sa srpskim osvajačima, što je suludo i nema nikakvoga uporišta u stvarnim događanjima za vrijeme rata.

 Na kraju, spomenimo neke činjenice koje se nikako ne mogu opovrgnuti:

1.     Hrvati u BiH su prvi ustali u obranu Bosne i Hercegovine, u vrijeme agresije srpsko-crnogorskih snaga i "JNA" na selo Ravno, 1. listopada 1991. godine - u vrijeme kad je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović javno preko TV Sarajevo slao poruku: "To nije naš rat!";

2.     Da nije bilo Hrvata u BiH, njihovog HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, BiH bi šaptom pala i ostala dijelom "Velike Srbije";

3.     Da nisu Hrvati u BiH glasovali na referendumu (održan od 29. veljače do 1. ožujka 1992. godine) za cjelovitu i suverenu BiH (uz potporu Hrvatske), Bosne i Hercegine ne bi bilo - jer Srbi su bojkotirali referendum;

4.     Republika Hrvatska je sa svoje strane sve učinila za obranu BiH - na političko-diplomatskom, humanitarnom i vojnom planu. Ona je već 7. travnja 1992. godine priznala BiH kao suverenu državu, primila oko 350 tisuća muslimanskih izbjeglica (koje su u Hrvatskoj bile na sigurnom čak i u vrijeme kad su muslimanske postrojbe tzv. Armije Republike BiH sa svojim mudžahedinima tijekom agresije na hrvatske prostore, pa i osvajačke operacije "Neretva '93", nastojale etnički očistiti ova područja i okupirati ih). U Hrvatskoj se liječilo preko 10.000 muslimanskih ranjenika, Hrvatska je u svojim centrima obučavala pripadnike obrambenih muslimanskih snaga, dostavljala je kroz cijeli rat svu moguću pomoć (hranu, oružje, streljivo, sanitetski materijal itd. itd.);

5.     I na kraju, ono što je najvažnije, a ujedno i najbolnije za hrvatski narod: Hrvatski mladići (iz Hrvatskog vijeća obrane i policije Hrvatske Zajednice/Republike Herceg-Bosne, kao i oni iz Hrvatske vojske i Hrvatske policije) ginuli su oslobađajući područja BiH koja su muslimani tijekom rata prepustili srpskom agresoru. Može li se to tek tako zaboraviti i zanemariti? Nisu li Hrvati krvlju i podnesenim žrtvama dokazali svoju opredijeljenost za cjelovitu BiH i komu bi se nakon svega trebali pravdati!? Možda nesretnom Bakiru Izetbegoviću koji izgovara nebuloze o tomu kako je njegov pokojni otac Alija "ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet turskom predsjedniku Erdoğanu" ili da su "Bošnjaci temeljna nacija Bosne i Hercegovine" a "Hrvati i Srbi izmišljeni narodi"!? Jesu li to predstavnici bošnjačkog naroda s kojima bi se trebala graditi zajednička država i budućnost?

 Monstruozne teze o Hrvatima kao "agresorima" i Herceg-Bosni kao "zločinačkoj tvorevini", plod su pokvarene mašte islamskih fanatika i njihovih simpatizera i opsesivne želje da se te nebulozne optužbe iskoriste kako bi se Hrvati u susjednoj BiH potisnuli i pretvorili od konstitutivnog naroda u manjinu bez ikakvih prava, a od BiH stvorila "prva islamska država u Evropi" - kako je to još davne 1970. godine, u svojoj "Islamskoj deklaraciji" zagovarao sam Alija Izetbegović, duhovni otac islamskog radikalizma u susjednoj nam BiH.

(Vidi: Alija Izetbegović, Islamska deklaracija, Sarajevo 1990.; https://www.muharrembalci.com/hukukdunyasi/belgeler/1719.pdf; stranica posjećena 17. 7. 2026.)

 S kime i kako stvarati demokratsku i slobodnu Bosnu i Hercegovinu danas? Sa srpskim separatistima koji BiH ne osjećaju kao svoju državu i vezuju se za Srbiju i Ruse čekajući pogodan trenutak za nastavak borbe za "Veliku Srbiju" - ili s islamskim radikalima koji BiH ne vide izvan islamskog svijeta i kako bi to postigli oslanjaju se na arapske zemlje i Tursku - dok u isto vrijeme cinično zagovaraju "građansku" državu ne bi li izbrisali Hrvate i njihova legitimna nacionalna i demokratska prava? Zašto oni prvi svojim primjerom ne pokažu kako su doista za "građansku BiH" i odreknu se islama i radikalnih ideja koje ih odvajaju od sugrađana i susjeda drugih vjera i nacija?

 Nemoguće je ne zamijetiti procese koji se odvijaju u Federaciji BiH, pa i u samome glavnom gradu BiH  koji je naročito izložen islamizaciji - što je očito na svakom koraku.

 Evo što piše povjesničarka Marie-Janine Calic o Sarajevu danas, tri desetljeća nakon rata:

"Bosanski glavni grad se od opsade 'nacionalizira' u bošnjačko-muslimanskom smislu. Proživljeno nasilje učinilo je ljude svjesnijima njihove etničko-religijske pripadnosti ili im je takav identitet uopće tek nametnulo. Danas se većina stanovnika kreće gotovo isključivo u krugu pripadnika vlastite etničke skupine. U svakodnevici provođene tradicije uređenog suživota i međusobnog susjedstva izgubile su na važnosti. Samo manjina još njeguje staru naviku posjećivanja susjeda druge vjere za njihove blagdane".

(Vidi: "Sarajevo postaje muslimanski grad"; https://www.dw.com/hr/die-zeit-geschichte-sarajevo-postaje-muslimanski-grad/a-74956302; stranica posjećena 17. 7. 2026.)

 Nije li to posve u skladu s onim što je zastupao Alija Izetbegović - među ostalim i u spomenutoj Islamskoj deklaraciji? No, čini se kako ipak nije bio u stanju sagledati realnost u svim njezinim dimenzijama i sa svih strana. Inače ne bi izgubio iz vida da barem u polovici Bosne i Hercegovine žive oni koji nisu muslimani. 

 BiH nikad neće biti unitarna država, niti bi kao takva mogla opstati. Njoj ne treba ni islamizacija niti kristijanizacija. Opstojnost ove zemlje ovisi o mogućnosti osiguranja punih nacionalnih, vjerskih i ljudskih prava i sloboda konstitutivnim narodima i svim drugim građanima koji žive na njezinu teritoriju - uz demokratske mehanizme pravne i uređene države u kojoj će zakoni vrijediti jednako za sve i sekularizaciju (dakle, strogo odvajanje državnih institucija od vjerskih zajednica).

 Nije problem u nacionalnoj i vjerskoj različitosti, nego u nametanju svoje volje i svoga svjetonazora drugim ljudima - odnosno u vjerskoj i nacionalnoj isključivosti. Svaka prisila, svaka nepravda, svaka uskrata bilo čijih prava i sloboda, svaka manipulacija i lažno prikazivanje prošlosti, izravno je podrivanje temelja države koja se zove Bosna i Hercegovina. Onog trenutka kad svijest običnog čovjeka (neovisno o vjeri, naciji, rasi i svjetonazoru) dostigne razinu spoznaje kako je susjed s kojim dijeli dobro i zlo svakodnevice (kako god se zvao i tko god on bio), bliži, važniji i preči od svake ideologije ili "braće po vjeri" iz dalekog svijeta, tada će i Bosna i Hercegovina krenuti u budućnost koju nakon toliko povijesnih mijena, previranja i patnji svojih naroda zaslužuje.  

(Video): Islamska deklaracija - Alija Izetbegović;

AUTOR: Zlatko Pinter / PDN