(VIDEO) 24. srpnja 1992. Briševo – zašto je najveći pokolj Hrvata u Bosni, kojeg su počinili Srbi, ostao nepoznat?

Hrvati sela Briševa u ljubijsko-prijedorskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog vojničkog divljaštva i hajdučke razuzdanosti, tako karakteristične za srpsku vojnu povijest. Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih prijedorskih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli napad na selo.

Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk.

Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje god su krvnici na koga naišli, pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi. Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. 

Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. 

U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga. Briševo je, inače, naselje u općini Prijedor (“Republika Srpska”, BiH). Prema popisu iz 1991. godine nacionalni sastav je bio sljedeći: Hrvati – 370, Jugoslaveni – 16, Srbi – 7, Bošnjaci – 1 i ostali – 11. Ovome svemu valja dodati da su u Briševu  stradale četiri kompletne obitelji: Matanović, Atlija, Dimač, i Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač. Nikada nitko izvan Briševa nije čuo za te stradalnike i mučenike. Ti ljudi nikada nisu bili tema u top terminima televizijskih kuća ili vodećih tiskovina. 

Briševo za hrvatske medije nije postojalo niti ne postoji! 

A koliki su se samo „hrvatski“ novinari, političari, publicisti, općenito “kulturni i javni radnici”, bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A sve to se događalo i doagađa u isto vrijeme dok se cijeli hrvatski narod dugo godina stigmatiziralo za kriminalno ubojstvo jedne zagrebačke obitelji koja je uzeta kao paradigma da bi se čitav hrvatski narod obilježio kolektivnom fašističkom stigmom. Te da bi ga se čak i nakon pobjede u Domovinskom ratu držalo u jednoj vrsti moralnog, duševnog i duhovnog zarobljeništva nametnute kolektivne krivnje. Jer koji je razlog da su se o tom, neosporno strašnom zločinu u Zagrebu, pisale knjige, radile kazališne predstave, dokumentarni filmovi i svakodnevno godinama pisalo u svim medijima, dok o brojnim hrvatskim obiteljima ubijenim u Domovinskom ratu, kao i masakriranim obiteljima iz anonimnog i za hrvatski medijski prostor nepostojećeg Briševa ni spomena nije bilo? Čak i više: vjerojatno ne samo da više od 90 posto Hrvata nije čulo za ove pobijene obitelji, nego nije čulo čak niti za selo Briševo! A tko je kriv za to?

Samo hrvatski političari i jednostrano obojeni mediji koji koji kreiraju društvenu stvarnost i javno mijenje selektivnim pisanjem, kako o zločinicima, tako i o žrtvama. A Briševo se za njih, očito, nije ni se nikada ni dogodilo. Briševo je dio genocida nad Hrvatima Banja Luke, Prijedora i Sanskog Mosta – apokaliptični snimci nakon prolaska srpske vojske.