Županjska Posavina pod granatama: u noći 19. na 20. srpnja 1992. ispaljeno više od 250 projektila
Dok su se na drugoj strani Save vodile teške borbe za Bosansku Posavinu, hrvatska mjesta uz Savu ponovno su se našla pod topničkim udarima. U popodnevnim satima 19. srpnja i u noći na 20. srpnja 1992. na županjsku Posavinu ispaljeno je više od 250 granata

Županjska Posavina na prvoj crti Save
Županjska Posavina tijekom 1992. godine bila je jedno od najosjetljivijih područja hrvatskog istoka. Naselja uz Savu živjela su pod stalnom prijetnjom topništva s bosanske strane, dok su se u Bosanskoj Posavini vodile teške borbe hrvatskih i bošnjačkih snaga protiv srpskih postrojbi koje su nastojale uspostaviti koridor prema zapadnim područjima pod srpskom kontrolom.
Upravo zato 19. i 20. srpnja 1992. nisu bili samo još jedan ratni datum. Bili su dio šire slike rata na Savi, gdje je hrvatska obala rijeke svakodnevno osjećala posljedice agresije i pokušaja srpskih snaga da ovladaju prostorom Bosanske Posavine.
Više od 250 granata u nekoliko sati
Prema ratnoj kronologiji, u popodnevnim satima 19. srpnja i u noći na 20. srpnja neprijatelj je na županjsku Posavinu, odnosno na mjesta uz rijeku Savu nasuprot Bosanskoj Posavini, ispalio više od 250 granata.
Takav intenzitet napada jasno pokazuje da se nije radilo o izoliranoj provokaciji, nego o sustavnom topničkom teroru nad civilnim prostorom. Mjesta uz Savu bila su izložena stalnom pritisku, a stanovništvo je živjelo između uzbuna, skloništa, straha i svakodnevne neizvjesnosti.
Granate nisu birale vojne i civilne ciljeve. U takvim napadima najugroženiji su bili upravo obični ljudi: obitelji, stariji, djeca, radnici, seljaci i svi oni koji su unatoč ratu pokušavali ostati na svojim ognjištima.
Napadi iz smjera Bosanske Posavine
Napad na županjski kraj ne može se odvojiti od događaja u Bosanskoj Posavini. Ljeto 1992. bilo je razdoblje velikih srpskih napadnih djelovanja na tom prostoru. Srpske snage nastojale su probiti i učvrstiti kopnenu vezu između istočnih i zapadnih područja pod svojom kontrolom.
Zbog toga je prostor uz Savu imao iznimno veliko vojno i strateško značenje. S jedne strane rijeke nalazila se Hrvatska, s druge Bosanska Posavina u plamenu rata. Županjska Posavina pritom nije bila samo „pozadina“, nego izravno pogođeno područje koje je trpjelo topničke udare zbog svoje blizine bojištu.
Istodobne provokacije na drugim bojištima
U istoj noći neprijatelj je nastavio napade iz Ostrova i Karadžićeva te iz Bosanske Posavine na položaje Hrvatske vojske na vinkovačkom području. U Slavonskom Brodu oglašena je zračna opasnost zbog naleta neprijateljskih zrakoplova.
Istodobno su zabilježena izazivanja na području Kupe i Korane, provokacije na gospićkom ratištu te otvaranje vatre na drniškom području. S neprijateljskog uporišta u Žitniću pucalo se na položaje Hrvatske vojske u Pakovu Selu.
To pokazuje da srpanj 1992. nije bio razdoblje smirivanja rata. Naprotiv, Hrvatska je bila izložena širokom pritisku: od istočne Slavonije i Posavine, preko Like i Banovine, do Dalmacije i juga Hrvatske.
Ponovno napadnut Dubrovnik
Posebno je važno istaknuti da je toga dana ponovno napadnut i Dubrovnik. Samo nekoliko dana nakon završetka operacije „Tigar“, kojom su hrvatske snage ovladale važnim položajima u dubrovačkom zaleđu, neprijatelj je nastavio s pritiskom na hrvatski jug.
Prekid vatre dogovoren je uz posredovanje promatrača Europske zajednice, no sama činjenica da je Dubrovnik ponovno bio na udaru pokazuje koliko su osvetnički topnički napadi bili dio agresorske taktike nakon hrvatskih vojnih uspjeha.
Zaključak: dan koji povezuje Savu, Vinkovce i Dubrovnik
Kronologija 19. i 20. srpnja 1992. pokazuje koliko je Domovinski rat bio istodobno lokalni i nacionalni. Dok su ljudi u županjskoj Posavini brojili granate i noći provodili u skloništima, hrvatski branitelji držali su položaje na vinkovačkom području, a Dubrovnik je ponovno bio izložen napadima.
Više od 250 granata ispaljenih na županjski kraj svjedoči o razmjerima neprijateljskog pritiska na hrvatska mjesta uz Savu. To nije bio samo vojni udar, nego pokušaj lomljenja života, morala i opstanka stanovništva na prostoru koji je čuvao hrvatski istok.
Zato se 19./20. srpnja 1992. treba pamtiti kao još jedan datum u kojem je Županjska Posavina platila visoku cijenu blizine bojištu, ali i pokazala izdržljivost ljudi koji su ostali na prvoj crti života uz Savu.
Izvor:PDN
Autor: Dražen Šemovčan Šeki



