Domoljublje

Krist je uvijek jači od zla i od sotone Domoljublje nije, braćo i sestre jedan puki osjećaj. Domoljublje, ako se takvima uistinu smatramo trebalo bi biti nešto što bi do kraja trebalo prožeti i zahvatiti naše srce i dušu, ono bi u nama trebalo probuditi ljubav prema našoj rodnoj grudi, prema ljudima koji u njoj žive.. Propovijed na blagdan Gospe Snježne i na Dan domovinske zahvalnosti, Požega, 5. kolovoza 2015. – župa sv. Leopolda Mandića Braćo i sestre! U svakoj prigodi našega ljudskoga života i u svakom području našega ljudskoga postojanja Božja nas riječ poziva na ljubav. Ljubav nije nešto pasivno, čak dapače ljubav je aktivna stvar u našem životu, nešto što nas zahvaća, nešto što bismo kao kršćani trebali živjeti u svakodnevnom životu, nešto što nam daje snagu u raznim prigodama našega života. Biblija nam kroz pero sv. Ivana kaže i sama da je „Bog ljubav“. Dakle, kada nekoga ili neku stvarnost ljubimo, Bog je u nama i on je onaj koji kroz nas ljubi. Ali moramo znati da nije dovoljno reći samo „ja volim“ ili „ja ljubim“. Potrebno je i nužno tu ljubav pokazivati svojim djelima, svojim ponašanjem. Tako je i sa domovinom i s duhom domoljublja. Domoljublje nije, braćo i sestre jedan puki osjećaj. Domoljublje, ako se takvima uistinu smatramo trebalo bi biti nešto što bi do kraja trebalo prožeti i zahvatiti naše srce i dušu, ono bi u nama trebalo probuditi ljubav prema našoj rodnoj grudi, prema ljudima koji u njoj žive, prema članovima svoje obitelji, drugim riječima – prema svakom čovjeku. Domovina i domoljublje nisu nešto umjetno što smo mi ljudi izmislili. Čak dapače, domoljublje ima svoj izvor u samom ljudskom srcu, a temelji se na tome da je čovjek stvoren na Sliku Božju. Čovjek je društveno biće i ima od samoga Boga poticaj da bude usmjeren prema drugom čovjeku, da sa drugim čovjekom izgrađuje jedan bolji svijet, da se iz te društvenosti stvaraju razne kulture, jezici, umjetnost, religiozna dimenzija. Upravo iz te društvenosti čovjekove nastaju razne nacije i kulture. I različitosti postoji ne da razdvajaju ljude, nego da ih, štoviše, spajaju i potiču ih da se međusobno upoznaju. I svaka nacija i narod trebala bi imati svoje mjesto pod suncem. U kontekstu te društvene dimenzije postoji i naš hrvatski narod. Nekakvom Božjom Providnošću nastao je, naselio je ove prostore, primio određenu kulturu, vjeru ono što čini njegov identitet. Ali ono što je najvažnije, primio je snažnu kršćansku – Kristovu i marijansku nit. Primio je katoličku vjeru. I ta vjera bila je ona koja ga je kroz 14 stoljeća držala na životu. Unutar toga domoljublja postoje određeni dragi datumi i obljetnice koje svaki narod, pa i naš hrvatski drži, slavi i koji su na osobit način obilježili njegovu povijest. Danas je to Dan domovinske zahvalnosti! Mi danas želimo zahvaliti Bogu na daru domovine, želimo reći Bogu veliko hvala što nam je providio da nakon stoljeća muke i patnje možemo imati svoju domovinu. Isto tako, imamo čvrstu kršćansku obavezu da kao vjernici i domoljubi zahvalimo i svima onima koji su dali svoj život za domovinu, kako bismo mi mogli u miru živjeti. Ali da se zahvalimo i živima koji su na bilo koji način žrtvovali sebe za hrvatsku slobodu. Zahvaljivati Bogu na domovini trebamo činiti ne samo riječima, nego i djelima. Prije svega svojom uvijek aktivnom molitvom za domovinu i za one koji ju vode. Isto tako, za Hrvatsku se čovjek na najsavršeniji način bori svojim poštenjem, radom na sebi posvećujući se Bogu i svojoj obitelji, kao i poštovanjem svojih bližnjih gdje god se oni nalazili. Domovinu, braćo i sestre treba čuvati i treba tražiti pravi put kako i na koji način ostati vjeran svim idealima koji su nas nosili i držali kroz povijest. Kako bismo mogli očuvati domovinu Hrvatsku, treba se vratiti njezinim temeljima iz kojih je ona potekla, a to su duhovni temelji. To je vjernost Kristu, Gospi i Crkvi koji su oduvije obilježavali njegovu povijest. U duhovnom svijetu događa se vječna borba između dobra i zla – Boga i sotone. Tako se isto ta duhovna borba manifestira na različite načine u pojedinim dijelovima svijeta. To se događa i kod nas u Hrvatskoj. Kada neka osoba ili narod želi biti bliže Bogu, on je sve izloženiji kušnjama. Sve ove kušnje kroz koje je hrvatski narod prolazio, znak su da su se sotonske i masonske sile na poseban način urotile protiv nje i da ju žele na sve moguće načine unišititi. I na nama je da se tim silama odupremo molitvom i ljubavlju, kao i svojom poštenjem i aktivnim djelovanjem da ova zemlja u pravom smislu riječi ostane Kristova. Kako to masonske sile čine? Pa jednostavno! Žele nas uvjeriti da je Crkva i vjera nešto nazadno, žele se raznim oblicima nemorala urotiti na obitelj i tako ju uništititi, i žele proglasiti domoljublje nečim zaostalim šireći i dalje duh ateističkog komunizma ili kako to sv. Pismo kaže duh „Velikog crvenog zmaja“. Isto tako, u političkim krugovima kao da postoji veliki nedostatak volje i želje za socijalnom pravdom, da se zaštiti mali čovjek, sve više živimo u oligarhijskom i represivnom političkom sustavu koji ne brine za maloga čovjeka. I upravo zbog toga, kao istinski domoljubi kojima je sve ovo mučno – moramo se ustati i aktivno djelovati protiv zla u našem društvu, protiv rak rane grijeha koja želi zahvatiti naš narod i uništiti ga. Tu nam uvelike pomaže vjera u Krista. Krist je uvijek jači od zla i od sotone. On je Bog. Njemu smo se zavjetovali na vjernost još prije 14 stoljeća. Pokušajmo, braćo i sestre u svojim životima probuditi tu vjeru, probuditi taj zavjet. Učinimo da se u našem životu dogodi ta provala Božje ljubavi koja će nam dati ideju da gradimo jedan novi i bolji svijet, ovdje u Hrvatskoj. Za nas, za našu djecu, za nove generacije. Bog nam je kao narodu dao velike potencijale, a Isus je u mnogim povijesnim prigodama pokazao da je na našoj strani. Previše je krvi proliveno za ovu zemlju, draga braćo i sestre, da bismo sve to tek tako obezvrijedili. Ova zemlja natopljena je krvlju tolikih žrtava, tolikih znanih i neznanih koji su znali duboko voljeti ono za što su se borili. Zar to nama nije dovoljan razlog da se zahvalimo i njima i Bogu na daru domovine? Istina jest da nam je teško živjeti i da nam je u mnogim segmentima zagorčan život, istina jest da nam je teško, ali pokušajmo u svojem mentalnom sklopu izgraditi stav da se isplati boriti, da se isplati ići naprijed. Naše je poslanje, kao kršćana uzvišeno i ne smijemo dopustiti da nas zahvati malodušnost i očaj. Samo snaga i vjera u Kristovu ljubav može nam pomoći. Tek kada toj snazi povjerujemo, kada se Bogu otvorimo, kada shvatimo da ako je Bog za nas da ništa ne može protiv nas – možemo ići naprijed. A Bog i Gospa to žele jer nas ljube! Amen! vlč. Pavle Primorac - hrvatski-fokus.hr