NISU ZABORAVLJENI

Priče o brojnim, samozatajnim braniteljima, ne samo Vukovara, koji su dali svoj obol obrani Domovine, često ostanu neispričane. Oni su ostali, nosili su pušku, branili grad i izgubili najvrijednije što su imali, svoje živote. Jednom od njih 17. travnja bio bi rođendan. Ovo je njegova priča. 

Slavko Milić rođen je dana 17. travnja 1955. godine u Solakovićima, Busovača, Bosna i Hercegovina, kao drugi od osmero djece Milke rođ. Ćosić i Mije Milića. Rano ostaje bez majke koja umire pri porodu kćeri koja po njoj dobiva ime, pa iz očevoga drugog braka Slavko ima još dva mlađa brata, Damira i Ilka. Nakon osnovne škole koju završava u Busovači, tadašnja OŠ Tihomir Jović, danas Osnovna škola Busovača, Slavko se seli k majčinoj sestri Mariji Komšić koja je živjela u Vukovaru, gdje upisuje Školu učenika u privredi, smjer automehaničar.
Slavkova mlađa sestra Slavica, ispričala je:

"Nakon mamine smrti, budući da nas je bilo puno djece, kako bi olakšala našem ocu, tetka Marija nakon naše najstarije sestre Ane preuzima brigu i o najmlađoj sestri Milki koja je bila tek mala beba. Kroz tetkinu kuću na vukovarskoj Mitnici prošlo je nas petero djece njene pokojne sestre, uključujući i Slavka, ali koliko god da nas je tetka voljela, u srcu čuvamo posebno mjesto koje zauzima njen suprug, naš tetak Ivica Komšić. Primio nas je raširenih ruku kao da smo njihova djeca, iako su i sami imali tri sina i dvije kćeri. Tamo je Slavko, budući da su i oni imali Slavka, od šale dobio nadimak "Bosanac", pa mu je taj nadimak i kasnije ostao. Slavko je bio jako vrijedan, on me je naučio mijesiti kruh i razvijati kore za pitu, a kada se zaposlio, puno je radio u 'fušu' ili pomagao prijateljima. Bio je strastveni navijač Dinama i možda neobično, ali posebno je volio slavonske pjesme, osobito bećarce".

Odmah nakon mature, Slavko Milić odlazi na odsluženje vojnog roka u ondašnjoj državi, prvo u Sombor, Srbija, a potom na vojni aerodrom Željava, kod Bihaća, BiH. Po povratku iz tadašnje JNA, Slavko se zapošljava kao automehaničar u poduzeću Čazmatrans gdje radi desetak godina, a onda u VUPIK-u Vukovar, na održavanju strojeva. Godine 1980. ženi se Milkom rođ. Živković koja im 1981. rađa kćer Martinu te 1984. i sina Kristijana.

FOTO: Privatna arhiva

Bosanac vukovarskog srca

Na početku ratnih sukoba, Slavko je odlazio na položaj sa susjedima iz zgrade u kojoj je stanovao, a koja se nalazila u Borovu naselju, na prvoj liniji obrane prema Borovu Selu. Prvih dana listopada, poznanici i susjedi - Ivan Šajtović koji se oporavljao od ranjavanja, Đuro Begović i Slavko Milić, zajedno su poslani na ispomoć u obrani Sajmišta. Slavkova supruga Milka prisjetila se kako je to bilo drugi put da su poslani za Vukovar, a nakon toga, Slavka je vidjela samo još jednom, sredinom toga mjeseca, kada ih je nakratko uspio posjetiti u skloništu. Sva trojica su raspoređeni na položaj s pripadnicima HOS-a, s kojima je  Ivan Šajtović ostao do sloma obrane grada, nakon čega je zarobljen i nakon deportacije u Dalj, zlostavljan i ubijen. Đuro Begović je također zarobljen i odmah ubijen, a Slavko Milić je dana 2. studenoga '91., uslijed minobacačkog napada, teško ranjen te je na mjestu preminuo.

Svjedok Slavkove pogibije, Viktorin Jurić, pripadnik HOS-a, opisao je kako se to dogodilo: "Dobro se sjećam Slavka, iako sam ga tada poznavao samo pod nadimkom 'Bosanac'. Bio je pouzdan i ozbiljan čovjek, vrlo precizan, uvijek je znao kada je njegovo vrijeme za stražu i sam je odlazio. Mogao si se na njega osloniti u bilo čemu. Taj dan, dok smo stajali ispred ulaza u stari podrum jedne od kuća u Preradovićevoj ulici, možda tridesetak metara od poznate krivine, započeo je žestok minobacački napad. Odmah sam prepoznao zvuk granate, znate onaj osjećaj 'da vas je našla' i samo sam uspio viknuti i baciti se kroz vrata podruma. Skotrljao sam se niz stepenice, što mi je spasilo život. U tome trenutku, nažalost, Slavko je čučao pored zida, nije bio tako brz i na mjestu je poginuo. Sve što smo mogli, bilo je odnijeti ga u bolnicu, ali pomoći tu više nije bilo.

FOTO: Privatna arhiva

Mnogim suborcima nismo znali imena…

Autor knjige "58" HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, pripadnik HOS-a, vukovarski branitelj Damir Markuš, zapisao je: "Dok su se nizali grozni događaji, gubili smo svakodnevno suborce i prijatelje, ali i stvarali prijateljstva za cijeli život, kao svjedočanstvo jednog teškog vremena ostale su fotografije koje je načinio Viktorin Jurić - Paša ili netko od nas, njegovim fotoaparatom. On je taj fotoaparat iznio u proboju i na taj način mnoge su obitelji vidjele posljednje fotografije svojih najmilijih - gdje su i s kim su bili u zadnjim danima svoga života. Na jednoj od njih, objavljena je u mojoj knjizi, nalazi se i suborac koji je s nama bio na položaju, odnosno, koji je na ispomoć došao iz Borova naselja. Mi smo ga poznavali pod nadimkom 'Bosanac', nisu to bili dani kada si imao vremena za detaljnija upoznavanja. Svi smo se jednostavno zvali po nadimcima, a nama sa strane, tako je bilo lakše zapamtiti ljude. Nažalost, knjiga je već bila u tisku kada je pukom slučajnošću upravo Viktorin Jurić – Paša susreo  Slavkovog mlađeg brata Damira, pa nismo pod fotografijom upisali Slavkovo ime. Zamislite šoka, nakon svih tih godina saznali smo kako se zapravo zvao naš suborac, a Slavkov brat sudbinu svoga starijeg brata".       

Viktorin Jurić – Paša, prisjetio se toga događaja: "Bila je to 2012. godina, na vojnom hodočašću u Marijanskom svetištu Lourdes. Pažnju mi je privukao čovjek koji mi se učinio neobično poznat, ali se nisam mogao prisjetiti gdje sam ga sreo ili na koga me podsjeća. Primakao sam mu se i započeli smo razgovor. Bio je to Damir Milić, pukovnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koji je na hodočašću bio zapovjednik zajedničkog postroja. Rekao mi je kako je njegov brat poginuo u obrani Vukovara i da su ga zvali 'Bosanac'. Izvadio sam mobitel i pokazao mu fotografiju za koju nije znao. Bio je to neopisiv trenutak, posebno emotivan".

FOTO: Privatna arhiva

Nije istina kako vrijeme liječi rane

Nakon okupacije grada, nakon što je Milka Milić s djecom pristigla u Zagreb, započela je očajnička potraga za Slavkom: "Nismo imali nikakvu informaciju, nadali smo se da je zarobljen i u logoru, ali barem živ. Odlazili smo na sve razmjene, tražili ga preko Crvenoga križa, no nigdje ga nije bilo. Nakon posljednjih razmjena, hvatali smo se 'za slamku', povjerovali smo u svaku dezinformaciju koju je netko plasirao - kako je u aleksinačkim rudnicima, kako ga netko drži zbog rada jer je svašta  znao raditi… Sve je bilo bolje od pomisli da je mrtav. A onda su me pozvali na Zavod za sudsku medicinu na Šalati. Iako je DNA identifikacija pokazala da je to sigurno moj Slavko, u to su me uvjerile tek stvari pronađene kod njega – mala figurica sv. Antuna i komadići pulovera i košulje koje je nosio. Znate… Imam divnu djecu i unuke, ali kako godine prolaze, nije lakše. Nije istina kako vrijeme liječi rane. Jedino što me tješi je upravo to – činjenica kako sam sigurna da u grobu na koji odlazim zapaliti svijeću, leži upravo on… Moj Slavko…"

Nakon pogibije na položaju na Sajmištu, Slavko Milić privremeno je pokopan na Bolničkom groblju, Vukovarcima poznatom i kao 'Švapskom'. Tijekom okupacije njegovi su posmrtni ostaci premješteni u masovnu grobnicu na Novom groblju Dubrava, odakle su, nakon mirne reintegracije Podunavlja, ekshumirani te poslije pozitivne identifikacije pokopani dana 22. studenoga 2002. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginuo u obrani Domovine i grada kojega je volio i branio kao da je u njemu rođen, Slavko Milić, suprug, otac i brat imao je trideset i šest godina.

Slavko, nismo te zaboravili.