Hoće li i neki naši pupovci, džakule, stanimirovići i mesići podržati Dačićevu ideju o rehabilitaciji bivšeg šefa UDBE Aleksandra Rankovića!?

22.08.2013. 13:19:56

Ranković je nakon Brijunske smjene 1966. godine gotovo najveći dio života proveo u Dubrovniku. U Dubrovniku gradu kojeg su četničke falange 1991. godine htjele pretvoriti i prah i pepeo i na njegovom mjestu izgraditi, kako je to govorio trebinjski gradonačelnik i prononsirani četnik Božidar Vučurević, još ljepši i stariji 'srpski Dubrovnik'. Nije li Ranković zapravo bio Miloševićeva preteča, bar u glavama velikog dijela Srba diljem bivše države, koji su svog voljenog Leku doživljavali istinskim vođom?

Nekadašnji šef zloglasne jugoslavenske UDBE Aleksandar Leka Ranković može mirno počivati u grobu dok je u Srbiji takvih političara kao što je aktualni premijer i ministar unutarnjih poslova Srbije, Ivica Dačić. Naime, 'mali Slobo', kako od milja zovu jednog od najmoćnijih političara istočnih nam susjeda, ovih je dana odlučio javno progovoriti o ulozi i djelu Aleksandra Rankovića, nekada, među Srbima, najomiljenijeg političara u bivšoj Jugoslaviji, kojega su mnogi u Srbiji, a i diljem bivše države vidjeli Titovim nasljednikom. Povodom 30. godišnjice njegove smrti, premijer Srbije Ivica Dačić položio je vijenac na njegov grob i biranim riječima govorio o liku i djelu ovoga, nekada, najmoćnijeg jugoslovenskog političara, naravno poslije Josipa Broza. Tako je Dačić rekao da suština Rankovićeve  smjene na Brijunskom  plenumu 1966. godine nisu bile lažne optužbe da je UDBA prisluškivala Tita, već je to bila politika koja je bila usmjerena protiv interesa srpskog naroda i Srbije. Da je to tako, nastavio je 'mali Slobo' pokazao je srpski narod koji je svoj stav o Rankoviću iskazao 1983. godine u Beogradu, kada se na njegovom pokopu okupilo više od 100 000 ljudi. Podsjetio je da je Rankovićev pokop u to vrijeme predstavljao nezabilježen politički događaj, kada su građani aplaudirali i skandirali njegov nadimak, a Srbi s Kosova i danas,  s velikim poštovanjem, govore o njemu.

Upravo iz tih razloga 'mali Slobo' bi rehabilitirao Rankovića koji ponosno dodaje da je on danas jedan od rijetkih političara koji se zalaže za rehabilitaciju nekoga iz partizanskog pokreta. Eto tako o zloglasnom šefu jugoslavenske UDBE trideset godina od njegove smrti govori Ivica Dačić, i zapravo razotkriva pravu ulogu Aleksandra Rankovića u ondašnjoj politici pod Titovim vodstvom. Nije li Ranković zapravo bio Miloševićeva preteča, bar u glavama velikog dijela Srba diljem bivše države, koji su svog voljenog Leku doživljavali istinskim vođom. Već tada, kada je Ranković postao nesumnjivo najomiljeniji srpski političar u redovima toga naroda, javno se šaputalo da će on naslijediti Tita pa su se u to vrijeme počele ispredati raznorazne priče o Titovom lošem zdravstvenom stanju, i podgrijavale želje za Rankovićevim što skorijim dolaskom na čelo države. Svega je toga bio svjestan i sam Ranković koji je kao šef zloglasne jugoslavenske UDBE, kao veliki brat znao kako građani Jugoslavije dišu, ako je već znao što njegov šef Josip Broz radi u svojoj kupaonici i u spavaćoj sobi. Ranković je u to vrijeme bio toliko omiljen među srpskim narodom da je tada pokrenuta i inicijativa da se njegovo ime dodijeli nekom gradu u Jugoslaviji. Tako je Kraljevo postalo Rankovićevo na vrhuncu njegove političke moći.

No, nije to bio presedan u bivšoj državi da se po nekom političaru, još za njegova života nadjene ime nekom gradu, takvih slučajeva je bilo još. Primjerice, osim što je puno gradova nosilo Titovo ime, primjerice Titov Drvar, Titov Vrbas, Titova Korenica, Titograd, i da ne nabrajamo još su neki komunistički moćnici iz SFRJ imali tu privilegiju da se neki grad okiti njihovim 'časnim' imenima. Tako su hrvatske Ploče postale Kardeljevo, po slovenskom komunističkom moćniku i tiraninu Edvardu Kardelju, a Novi Travnik u BiH, jedno se vrijeme zvao Pucarevo po  rigidnom bosanskom političaru Đuri Pucaru Starom. No, vratimo se Ivici Dačiću i njegovu prijedlogu za Rankovićevom rehabilitacijiom. Vjerujemo da bi taj prijedlog ne samo u Srbiji nego i među srpskim političarima u Hrvatskoj naišao na plodno tle. Zasigurno bi i razni pupovci, stanimirovići, džakule objeručke podržali Dačićevu ideju o Lekinoj rehabilitaciji, pa uostalom, mogli bi reći, Ranković je nakon Brijunske smjene 1966. godine gotovo najveći dio života proveo u Dubrovniku. U Dubrovniku gradu kojeg su četničke falange 1991. godine htjele pretvoriti i prah i pepeo i na njegovom mjestu izgraditi još ljepši i stariji 'srpski Dubrovnik'.

Podsjetimo, tadašnji trebinjski gradonačelnik i prononsirani četnik Božidar Vučurević, propagirao je tezu o izgradnji još ljepšeg i starijeg 'srpskog Dubrovnika'. Ne dao Bog da za ovu Dačićevu inicijativu sazna i Stjepan Mesić koji bi se mogao svrstati u red onih političara, odmah iza premijera Srbije, koji se zalažu za rehabilitaciju nekoga iz partizanskog pokreta. Osim toga Mesiću, očigledno nisu strane metode zloglasne Rankovićeve jugoslavenske UDBE jer je iz istog šinjela izrastao i njegov prijatelj Josip Perković, najpoznatiji hrvatski udbaš, čiji sin Saša već godinama ravna sigurnosnim sustavom u Uredu predsjednika RH.

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor: