Mladen Pavković: Dok su se drugi bogatili, oni nisu imali ni kišne ogrtače!

Za mene su najznačajniji dragovoljci i branitelji iz 1991. – rekao nam je Zlatko Brozinčević-Mačak, koji je se u kasnim godinama svoga života, dragovoljno javio, početkom 1990.,  u tada još tajno ustrojene  naoružane skupine u Gradu Zagrebu, koje je predvodio general Zvonimir Červenko. Taj Mačak nije nikakav  lik iz crtića, već stvaran, hrvatski branitelj koji je jedino iz ljubavi prema Domovini krenuo u hrvatski obrambeni Domovinski rat. Skupina u kojoj su pored njega bili Junaci Domovinskoga rata, a ponikli su sa zagrebačkog asfalta, nazivala se – Štraseri. O tim hrabrim dečkima Mačak je objavio i knjigu s nazivom „Iz Mačkove  bilježnice“, a za koju je predgovor napisao brigadni general Rudi Stipčić,  koji je među ostalim istaknuo da su „Mačak i njegova dragovoljačka satnija 100. br. HV Štraseri  po svojoj hrabrosti i spremnosti bili uz bok 1. gbr „Tigrovi“! To je general uostalom već i ranije objavio u svojoj knjizi  „Napokon smo krenuli“. Nekima je možebitno i malo čudno ime ove ratne postrojbe, ali i druge su nosile neka neobična imena, jer takvo je bilo vrijeme. (Štraseri su se nazivali po vojničkoj čizmi čiji se đon odvalio!). Štraseri su se među ostalim borili (u sklopu OG „Posavina“)  i na novljanskom ratištu, u nekoliko vojnih operacija, i bili su uz 117. brigadu među prvima, ako ne i prvi te 1991. u napadnim djelovanjima protiv srpskih i inih zločinaca, a poglavito protiv JNA. O tome svjedoči, kaže Stipčić, inače i ratni zapovjednik OG “Posavina“, i spomen ploča ugrađena u spomenik Hrvatske pobjede Oluja 95 u Kninu, na kojoj piše: „Operacije „Orkan“, „Otkos“ i „Papuk“ od kraja listopada 1991. do početka siječnja 1992. oslobodile su  veći dio okupiranog  teritorija zapadne Slavonije“. Žalosno je što neki danas marginaliziraju Domovinski rat, koji je za mene bio sveti i  pravedan. Samo oni koji nisu bili u prigodi „osjetiti“ kako im metak zuji pokraj glave mogu pričati i pisati takve gluposti. Najveći junaci su naši poginuli i ranjeni suborci. I naše majke koje su nas čekale s krunicom u ruci. To je bilo zlosretno vrijeme, puno teškoća i žalosti, ali i ponosa i prkosa. Hrvatski dragovoljci i njihove obitelji  podnijeli su veliku žrtvu. Gdje su danas? Nismo školovani za rat, ali sa srcem smo krenuli u obranu Domovine, a to nam je dalo poticaja da izdržimo i najteže patnje. Iznimno mi je žao što nakon rata nije obavljena lustracija. Previše je onih koji su se „ubacili“ u naše redove, koji su rovarili, a i danas to čine. No, za lustraciju nikada nije kasno, iako se bojim da su oni već nas dobrano „lustrirali“. Djeca bivših Udbaša i sličnih odlično žive, čak nam se i rugaju. Ne, to sve teže podnosim – rekao je Zlatko, te nadodao: Dok smo se mi borili pojedinci su kupovali tvornice i sve što se dalo za kunu. Kako netko može imati bogatstvo, a imali smo težak i krvavi rat? Danas nitko nikoga ne pita: odakle ti milijuni eura? Koliko je mladih otišlo u rat, da zbog njega nisu završili ni škole? A danas te pitaju – koju školsku spremu imaš? Oni su se školovali i u inozemstvu, a mi u hladnim rovovima, često i bez kišnih ogrtača! Pričaju da tražimo i nekakve privilegije. To je istina. Za mene i moju obitelj najveća je privilegija da živimo kao ljudi od prvog do zadnjeg u mjesecu. A oni, oni ne znaju kuda bi s parama, ne daju ni za vijence naših poginulih suboraca! Ovog časnog i poštenog hrvatskog branitelja-dragovoljca najviše pogađa kad čuje da je neki branitelj sam sebi oduzeo život. Često se pitam, zašto, zbog čega? Mediji o tome ne izvještavaju, kao da je riječ o „kugi“. A riječ je o našim suborcima koji su se nakon rata duboko razočarali, prije svega onima koji vode državu. Svako samoubojstvo trebalo bi ispitati. Međutim, samo napišu „ubio se“ i to je sve! Na pisanje i objavljivanje knjige među ostalim ponukale su ga nepravde i neistine koje se šire o braniteljima i Domovinskome ratu. Inače, on je vjerojatno jedini branitelj iz Domovinskoga rata koji je“obrađen“ i u stripu, a čiji je autor Radovan Domagoj  Devlić. Pitanje svih pitanja glasi: koliko još imamo takvih skromnih, jednostavnih i iznad svega hrabrih  junaka, a za koje danas malo tko mari i zna, iako su još za života zaslužili i svoju ulicu? Mladen  Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)