RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 21. nastavak Voćin 1991.: Ubijeno 47 civila, glavni proces protiv 27 optuženika još bez presude

Voćin je jedno od mjesta na kojima se razlika između dobro dokumentiranoga zločina i dovršenoga pravosudnog postupka vidi gotovo brutalno jasno.

Postoje fotografije snimljene neposredno nakon zločina, ratni videozapisi, forenzički nalazi, obdukcijska dokumentacija, iskazi preživjelih, policijski spisi, materijal Haškog suda te hrvatska optužnica protiv zapovjednika i pripadnika srpskih paravojnih postrojbi.

Unatoč tomu, glavni hrvatski postupak protiv 27 optuženika ni gotovo 35 godina nakon ubojstava nema javno objavljenu prvostupanjsku presudu.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu tereti optuženike da su od sredine kolovoza do sredine prosinca 1991. u Voćinu, Humu, Kraskoviću i okolnim mjestima ubili ukupno 47 civila i trojicu ratnih zarobljenika, zatočenike mučili i zlostavljali, ljude prisiljavali na rad, pljačkali hrvatsku imovinu te palili i minirali kuće, javne zgrade i srednjovjekovnu crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije.

Samo tijekom noći s 13. na 14. prosinca, prema optužnici, ubijena je 31 civilna osoba.

Dvojica ljudi ranije su pravomoćno osuđena za pojedine ratne zločine na voćinskom području, ali te presude nisu obuhvatile cjelokupan pokolj ni zapovjedni i izvršni lanac odgovoran za smrt svih žrtava. Novi, znatno širi postupak otvoren je tek desetljećima poslije.

Zločin je dokumentiran. Optužnica postoji. Suđenje traje. Cjelovit pravomoćni odgovor još ne postoji.

Okupacija Voćina i sustav terora nad Hrvatima

Voćin je 1991. bio općinsko središte podno Papuka, na prostoru tadašnje općine Podravska Slatina. Tijekom kolovoza pobunjene srpske snage preuzele su nadzor nad mjestom i okolnim selima.

Dio hrvatskog stanovništva uspio je pobjeći prema Slatini i drugim mjestima pod nadzorom hrvatskih vlasti. Oni koji su ostali postupno su lišeni gotovo svake zaštite.

Prema optužnici ŽDO-a u Zagrebu, civili hrvatske nacionalnosti nezakonito su uhićivani, uzimani kao taoci, premlaćivani i mučeni. Uskraćivane su im hrana i liječnička pomoć, odvođeni su na prisilni rad, a obiteljima je bilo zabranjivano pokapati ubijene na mjesnom groblju.

U Voćinu su djelovale lokalne snage Teritorijalne obrane i druge formacije pobunjenog srpskog stanovništva. Svjedoci pred MKSJ-om govorili su i o dobrovoljcima pristiglim iz Srbije, nazivajući ih „šešeljevcima“ i „Belim orlovima“.

Te nazive treba koristiti oprezno. Oni se pojavljuju u međunarodnim optužnicama, svjedočenjima i povijesnim rekonstrukcijama, ali hrvatska optužnica javno govori o zapovjednicima i pripadnicima „paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva“. Pravomoćna presuda koja bi svakoga izvršitelja povezala s konkretnom jedinicom i žrtvom još nije donesena.

Zato nije odgovorno sva ubojstva pripisati samo jednoj izdvojenoj postrojbi. Dostupni dokazi upućuju na zajedničko djelovanje lokalnih srpskih formacija i dobrovoljaca, uz zapovjednu strukturu koja je kontrolirala prostor Voćina, Huma i okolnih sela.

Ubojstva nisu počela 13. prosinca

Zločin u Voćinu često se svodi na pokolj počinjen tijekom povlačenja srpskih snaga 13. prosinca 1991. Međutim, DORH-ova optužnica obuhvaća znatno dulje razdoblje – od sredine kolovoza do sredine prosinca.

Ljudi su nestajali nakon odvođenja u Lager Sekulinci, Lisičine i druga mjesta zatočenja i prisilnog rada. Dio civila ubijen je u prostoru voćinske drvne industrije „Gaj“, a dio u svojim kućama i dvorištima.

U lokalnim evidencijama među ranije ubijenima ili nestalima navode se Branko Ilić, Željko Galović, Franjo Banovac, Mirko Vučeta, Antun Volf, Drago Dorić, Ivica Bon, Drago Ivanković, Goran Salač i Vlado Supan.

Dana 6. prosinca na području Prevende ubijeni su Ivan i Marija Šimić te Veronika Ament. Prema dostupnim rekonstrukcijama, bili su stariji civili koji nisu sudjelovali u neprijateljstvima.

Nestanci, prisilni rad i pojedinačna ubojstva pokazuju da 13. prosinca nije bio potpuno iznenadan ispad nekoliko ljudi. Bio je završetak višemjesečnog sustava nasilja nad stanovništvom koje se nalazilo pod potpunom kontrolom okupacijskih vlasti.

Posljednja noć: ubijanje od kuće do kuće

Kada su hrvatske snage u operaciji Papuk ’91 počele približavanje Voćinu, srpske postrojbe pripremale su povlačenje. Evakuiran je dio srpskog stanovništva, a hrvatski civili koji su ostali u svojim kućama postali su mete.

Prema hrvatskoj optužnici, međunarodnim dokumentima i iskazima svjedoka, naoružane skupine prolazile su Voćinom, Humom, Kraskovićem, Bokanama i drugim naseljima, ulazile u kuće, izvodile ljude i ubijale ih.

Žrtve nisu poginule u razmjeni vatre između dviju vojski. Bile su pretežno starije osobe, žene i ljudi koji nisu mogli napustiti domove.

Među ubijenima bili su supružnici, susjedi i čitave skupine ljudi koji su se zajedno skrivali u podrumima.

Šestogodišnji Danijel Medić svjedočio je da je gledao ubojstvo svojega oca Branka Medića. Njegov iskaz o identitetu čovjeka koji je pucao bio je predmet hrvatskoga kaznenog postupka, ali optuženik je na kraju oslobođen. Stoga se ime osobe koju je dječak označio ne smije predstavljati kao ime pravomoćno utvrđenog ubojice.

U Humu je pred djecom ubijen Marijan Đuzel. Iskazi članova obitelji postali su dio kasnijih sudskih i medijskih rekonstrukcija, ali ni za njegovo ubojstvo nema pravomoćno osuđenog neposrednog izvršitelja.

Poseban slučaj predstavlja Stojan Nenadović, 77-godišnji Srbin iz Bokana. Prema forenzičkim nalazima i svjedočenjima, mučen je i ubijen nakon što je pokušao zaštititi hrvatske susjede. Njegova smrt pokazuje da počinitelji nisu ubijali samo prema formalnoj nacionalnoj pripadnosti, nego i ljude koji su se suprotstavili njihovu nasilju.

Forenzički nalazi koji su zgrozili istražitelje

Hrvatske snage ušle su u napušteni Voćin 14. prosinca 1991. Pronađena su tijela u dvorištima, kućama, na ulicama i među spaljenim ruševinama.

Fotoreporter Zoran Filipović snimio je autentične prizore zatečene nakon ulaska u mjesto. Njegove fotografije nisu naknadna rekonstrukcija, nego neposredan ratni zapis.

Tijela su prevezena na sudskomedicinsku obradu. U forenzičkom izvještaju objavljenom 19. prosinca razmatrana su 43 tijela pronađena u Voćinu i Humu.

Među njima je bilo 15 žena. Dvanaest žena imalo je između 57 i 76 godina, dok je jedanaest muškaraca bilo u dobi između 60 i 84 godine.

Kod većine žrtava utvrđene su strijelne ozljede. Kod dijela ljudi pronađene su ozljede nanesene oštrim i tupim predmetima. Neka tijela bila su toliko spaljena da uzrok smrti nije bilo moguće pouzdano ustanoviti.

ŽDO u Zagrebu u optužnici navodi da su pojedine žrtve ubijane udarcima čeličnih lanaca, zabadanjem čavala u prsni koš i udarcima sjekire, dok su neka tijela nakon ubojstva spaljena.

Takvi opisi potječu iz optužnice i forenzičke dokumentacije. Budući da postupak protiv 27 osoba nije pravomoćno završen, nije utvrđeno koji je optuženik osobno nanio pojedinu ozljedu niti tko je ubio svaku od žrtava.

Zašto se navode brojevi 43, 44, 47 i 50?

Različite brojke u izvorima proizlaze iz različitog vremenskog i teritorijalnog obuhvata.

Broj 43 pojavljuje se u prvom forenzičkom izvještaju i izvještajima o zajedničkom pokopu održanom 18. prosinca 1991. u Podravskoj Slatini. Odnosi se na tada pronađena i sudskomedicinski obrađena tijela.

Požeška biskupija objavila je popis s 44 imena voćinskih žrtava. Na tom popisu nalaze se ljudi ubijeni i nestali tijekom više mjeseci okupacije, a ne samo tijekom posljednje noći.

Broj 47 službeno koriste DORH, MUP, Ministarstvo hrvatskih branitelja i memorijalne institucije. To je broj civilnih žrtava obuhvaćenih suvremenom hrvatskom optužnicom za Voćin, Hum, Krasković i okolicu.

HRT je u prosincu 2024. izvijestio da se od 47 civilnih žrtava troje još vodi kao nestalo. Taj podatak brojčano može objasniti razliku između 44 javno navedena imena i ukupno 47 civila, ali institucije nisu objavile jednu objedinjenu bazu kojom bi izrijekom povezale svako ime, status nestanka i pojedinu točku optužnice.

Broj 50 iz optužnice obuhvaća 47 civila i trojicu zarobljenih pripadnika hrvatskog MUP-a i Zbora narodne garde.

Zato nije precizno tvrditi da je 13. prosinca u samom Voćinu pronađeno svih 47 žrtava. Točnije je reći da optužnica obuhvaća 47 ubijenih civila na širem voćinskom području od kolovoza do prosinca 1991., pri čemu je tijekom noći 13./14. prosinca, prema DORH-u, ubijena 31 civilna osoba.

Poimenični popis koji još nije potpuno usklađen

Požeška biskupija objavila je sljedeća imena voćinskih žrtava:

Željko Galović, Branko Ilić, Franjo Banovac, Milan Pleša, Vlado Šimac, Marija Pleša, Ivana Pleša, Ankica Pleša, Antun Volf, Stanko Peršić, Ana Peršić, Mirko Vučeta, Drago Dorić, Goran Salač, Vlado Supan, Drago Ivanković, Ivica Bon, Marija Šimić, Veronika Ament, Ivan Šimić, Metod Majdančić, Marija Majdančić, Jaga Šimić, Marija Matanči rođena Jager, Stjepan Matanči, Fanika Peršić, Alojz Peršić, Branko Medić, Drago Volf, Mirko Medved, Paulina Dorić, Josip Pajtl, Jakov Štimac, Anđelina Štimac, Stjepan Štimac, Antun Buljevac, Rozalija Tomola, Franjo Matanči, Marija Matanči rođena Litz, Ivan Banovac, Roman Ridl, Marijan Đuzel, Marko Vuković i Tomislav Martinković.

Popis ne treba automatski poistovjetiti s popisom svih osoba obuhvaćenih optužnicom. U pojedinim izvorima pojavljuju se drukčije inačice imena i prezimena, osobe iz okolnih sela te nestali čija tijela nisu pronađena.

Upravo bi zbog toga Ministarstvo hrvatskih branitelja, MUP, DORH i lokalne memorijalne ustanove trebali objaviti zajedničku tablicu koja bi uz svaku osobu navela datum i mjesto smrti ili nestanka, status identifikacije te podatak je li njezina smrt obuhvaćena optužnicom.

Miniranje crkve bilo je dio uništavanja mjesta

U noći s 13. na 14. prosinca razorena je župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije, gotičko zdanje iz 15. stoljeća upisano u Registar spomenika kulture.

Prema optužnici, na toranj je najprije pucano iz tenkova. U crkvi, koja je korištena za skladištenje streljiva i eksploziva, potom je aktiviran eksploziv. Građevina je srušena gotovo do temelja.

Istodobno su paljene i minirane hrvatske kuće, gospodarski objekti, pošta, hotel, škola, policijska postaja i benzinska postaja.

Rušenje crkve nije u optužnici tek simbolična okolnost. Ono je zasebno kvalificirano kao kazneno djelo uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika.

Uništavanje domova i infrastrukture imalo je i praktičan cilj: uklonjenom stanovništvu trebalo je onemogućiti povratak i nastavak života.

Od 29 do 27 optuženika

ŽDO u Zagrebu prvi je put u prosincu 2016. podigao opsežnu optužnicu protiv 29 osoba.

Osam prvookrivljenika opisano je kao zapovjednike paravojnih formacija. Tužiteljstvo tvrdi da su naređivali nezakonita uhićenja, uzimanje talaca, mučenje, ubojstva, pljačku i razaranje te da su pojedini zapovjednici i osobno sudjelovali u zločinima.

Sud je zatražio dopunu istrage. Putem međunarodne pravne pomoći u Srbiji ispitani su optuženici koji ondje žive. Nakon dopune ŽDO je 7. studenoga 2019. podigao ispravljenu optužnicu protiv 27 osoba.

Broj optuženika smanjen je jer su dvije osobe u međuvremenu umrle.

Glavna rasprava u predmetu 6 K-rz-3/2022 započela je pred Županijskim sudom u Zagrebu 28. listopada 2022. čitanjem optužnice. Postupak se vodi u odsutnosti optuženika.

Rasprave su se održavale i tijekom 2025. te su bile zakazane za veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2026. To potvrđuje da glavni predmet nije bio završen pravomoćnom presudom.

Uhićen u Grčkoj, ali nije predan Hrvatskoj

Jedan od optuženika, Jovan Cvetić, uhićen je u Grčkoj u lipnju 2022. na temelju hrvatske tjeralice. Njegovo je ime javno potvrđeno u izvještajima o međunarodnom postupku izručenja i izjavama srbijanskih institucija.

Hrvatska ga tereti za sudjelovanje u ubojstvima, razaranju kuća i miniranju objekata u Voćinu i Humu. On odbacuje krivnju, a optužba protiv njega nije pravomoćno dokazana.

Hrvatska je tražila njegovo izručenje, ali je zahtjev podnijela i Srbija. Prema izjavi srbijanskog ministra unutarnjih poslova koju je u kolovozu 2024. prenijela FENA, grčke vlasti odlučile su Cvetića izručiti Srbiji, a ne Hrvatskoj.

Taj slučaj pokazuje praktičan problem suđenja u odsutnosti. Hrvatska može podići optužnicu, raspisati tjeralicu i provesti postupak, ali ne može samostalno dovesti optuženika s teritorija druge države.

Haški postupci nisu donijeli presudu za Voćin

U prvotnoj optužnici protiv Vojislava Šešelja ubojstva u Voćinu, Humu, Bokanama i Kraskoviću bila su izričito navedena. Tužiteljstvo je tvrdilo da su nakon njegova posjeta Voćinu dobrovoljačke skupine počele paliti hrvatske kuće i ubijati civile.

Tijekom pripreme suđenja opseg predmeta je smanjen primjenom pravila 73 bis, pa Voćin nije ostao zasebna osnova konačne osude.

Šešelj je 2016. prvostupanjski oslobođen svih optužbi. Žalbeno vijeće MRMKS-a 2018. djelomično je ukinulo oslobađajuću presudu i osudilo ga na deset godina zbog poticanja progona i prisilnog premještanja stanovništva u Hrtkovcima u Vojvodini.

Ta pravomoćna presuda nije osuda za Voćin.

Zločini u Voćinu bili su obuhvaćeni i predmetom protiv Slobodana Miloševića. Milošević je umro 2006. prije završetka suđenja, pa protiv njega nije donesena presuda.

Tko je osuđen?

DORH navodi da su osobe označene inicijalima V. S. i S. B. ranije pravomoćno osuđene na po 20 godina zatvora za ratne zločine počinjene na području Voćina. Njihova puna imena ne treba navoditi samo na temelju sekundarnih izvora jer ih službeno državnoodvjetničko priopćenje objavljuje isključivo inicijalima. Liječnik M. V. pravomoćno je osuđen na četiri godine zbog teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi počinjenog nesavjesnim liječenjem, a ne zbog neposrednog izvršenja svih ubojstava. Te presude ne predstavljaju cjelovit pravomoćni epilog za 47 ubijenih civila i trojicu ratnih zarobljenika. Glavni postupak protiv 27 zapovjednika i pripadnika srpskih paravojnih formacija, započet 2022., do 15. kolovoza 2026. nema javno objavljenu prvostupanjsku ni pravomoćnu presudu. Vojislav Šešelj pravomoćno je osuđen za Hrtkovce, ali ne za Voćin, dok je Slobodan Milošević umro prije završetka suđenja.

Zašto pravda toliko kasni?

Prva zapreka bila je činjenica da se većina osumnjičenika nakon rata nalazila u Srbiji. Hrvatska nije mogla provoditi uhićenja na njezinu teritoriju, a međunarodna pravna pomoć uglavnom se svodila na dostavu dokumenata i zamolbeno ispitivanje.

Drugi problem bio je protek vremena. Od zločina do optužnice protiv velike skupine prošlo je 25 godina, a do početka glavne rasprave gotovo 31 godina.

Treći problem predstavlja smrt optuženika i svjedoka. Dvoje ljudi iz prvotne skupine optuženih umrlo je prije početka suđenja. Svjedoci koji su 1991. bili djeca danas su sredovječne osobe, dok su mnogi stariji svjedoci umrli.

Četvrti problem jest individualizacija krivnje. Nije dovoljno dokazati da je određena postrojba počinila zločin. Za osudu svake osobe potrebno je dokazati gdje se nalazila, što je naredila, koga je ubila ili zlostavljala te na koji je način pridonijela zajedničkom planu.

Peti problem je fragmentiranost ranijih postupaka. Postojale su pojedinačne osude, oslobađajuće presude, istrage i postupci zbog različitih ubojstava, ali nije postojao jedan predmet koji bi obuhvatio cijeli sustav progona.

Šesti je problem nedovoljna javna transparentnost. Sudske rasprave traju, ali Županijski sud u Zagrebu ne objavljuje objedinjenu kronologiju svih izvedenih dokaza, svjedoka, odgoda i procesnih odluka.

Što još nije razriješeno?

Nije pravomoćno utvrđeno tko je naredio završnu likvidaciju civila tijekom povlačenja 13. prosinca.

Nisu individualizirani neposredni izvršitelji ubojstva svake žrtve.

Nije potpuno razjašnjena odgovornost svih zapovjednika lokalne Teritorijalne obrane, dobrovoljačkih skupina pristiglih iz Srbije i struktura koje su ih organizirale, naoružavale i prevozile.

Nije utvrđeno tko je izdao zapovijed za miniranje crkve, tko je postavio eksploziv i tko je aktivirao punjenje.

Tri civilne žrtve, prema podatku objavljenom 2024., još se vode kao nestale.

Nije javno objašnjeno služe li osobe ranije osuđene na po 20 godina izrečene kazne niti je objavljena cjelovita presuda iz koje bi se moglo utvrditi za koje su pojedinačne žrtve osuđene.

Nije odgovoreno ni hoće li Srbija preuzeti kazneni progon optuženika koji se nalaze na njezinu teritoriju ili omogućiti izvršenje eventualnih hrvatskih presuda.

Zločin fotografiran i forenzički dokazan, presuda još nedovršena

Voćin nije zločin koji počiva samo na naknadnim sjećanjima.

Fotoreporteri su snimili mjesto neposredno nakon povlačenja počinitelja. Istražitelji su pronašli tijela. Liječnici su obavili obdukcije. Sačuvani su iskazi ljudi koji su gledali ubojstva svojih roditelja i susjeda. DORH je podigao optužnicu koja obuhvaća 47 civila, trojicu ratnih zarobljenika, mučenja, zatočenja, pljačku i sustavno razaranje.

Ali dokazani zločin još nije pretvoren u cjelovitu pravomoćnu presudu.

Ranije osude dviju osoba odnose se na pojedine zločine, a ne na cjelokupan pokolj. Glavni predmet protiv 27 optuženika pokrenut je tek 2022. i vodi se bez njihove prisutnosti.

Voćin stoga nije mjesto bez dokaza ni bez optuženika. To je mjesto na kojem su dokazi postojali od prosinca 1991., ali država još nije uspjela dovesti optužene pred sud i pravomoćno povezati svakog zapovjednika i izvršitelja s njihovim žrtvama.

Na fotografijama Zorana Filipovića ostale su ruševine, spaljene kuće i ljudi koji su među njima tražili svoje najbliže.

U sudnici su ostala prazna mjesta optuženika.

Dokumentarni film „Zločin za koji nitko nije odgovarao“