10. rujna 1994. – Papa Ivan Pavao II. posjetio ratom zahvaćenu Hrvatsku
10. rujna 1994. prvi puta je Hrvatsku posjetio poglavar Katoličke Crkve papa Ivan Pavao II., danas svetac Katoličke Crkve.
Bio je to posjet koji se dogodio dok još u vrijeme trajanja Domovinskog rata dok je trećina Hrvatske bila pod okupacijom Srba i prijetnjom odcjepljenja tih teritorija i priključenja Srbiji.
Nakon toga papa je posjetio Hrvatsku još dva puta i jednom Hrvate u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je dobio naziv „papa koji je ljubio Hrvate“.
Nije bilo lako organizirati posjet u Hrvatskoj
Prvi pohod svetog pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. godine, bio je prigodom devetstote obljetnice Zagrebačke biskupije. Bilo je predviđeno da taj pohod bude širih okvira, no to nije bilo moguće ostvariti zbog rata u Bosni i Hercegovini. To je silno ražalostilo papu koji nije mogao posjetiti Sarajevo iste godine.
Nije bilo lako organizirati posjet ni u Hrvatskoj, budući da se crta obrane nalazila svega pedesetak kilometara od Zagreba. Papa Ivan Pavao II. ipak nas je htio posjetiti.
Ta ljubav, koja je već u prošlosti u više navrata očitovana, pokazana je u punini kada su biskupi, svećenici, redovnici i vjernici laici u više navrata izrazili veliku želju da vide papu u Hrvatskoj. Vidjeli smo papu Ivana Pavla II. kako prolazi našim ulicama, upućuje nam svoje riječi i geste, dok su mnogi zaboravili vapaj slabih.
U njegovoj prisutnosti i u njegovim gestama mogli smo gotovo otkriti prethodnu najavu beatifikacije kardinala Stepinca. Geslo koje je izabrano za taj događaj bilo je upravo biskupsko geslo kardinala Stepinca: In te, Domine, speravi. U njemu su vjernici prepoznali vjeru i nadu koja ih je uvjerljivo snažila u desetljećima progonâ.
Jedinstven događaj za Crkvu i hrvatski narod
U prvom pohodu svetog pape Ivana Pavla II. sažeti su mnogi drugi susreti ne samo s njim u razdoblju njegova pontifikata (proslave u Rimu, susret s hrvatskim vjernicima u drugim zemljama), nego i s njegovim prethodnicima. Bila je to snažna potvrda, jedinstven događaj za Crkvu i hrvatski narod; nezadrživa bujica emocija i zahvalnosti za zauzetost i razumijevanje što su nam ga iskazali papa i Sveta Stolica. Narod je u tome prepoznao potporu u duhu Evanđelja – koju je mnogima teško pojmiti – u prilog slobode, pravde i mira.
Tijekom stoljećâ naše povijesti, taj je pohod bio trenutak u kojem smo doista iskusili utjehu u vjeri. Misno slavlje u Zagrebu, na kojem je sudjelovalo mnoštvo vjernika, brojni promatrači u svijetu smatrali su nečim neočekivanim. Papin pohod pomogao je ne samo drugima da nas bolje upoznaju, već smo i mi sami ponovno otkrili duhovnu snagu koja ne poklekne pred teškoćama.
Iako je povod prvog pohoda bila proslava jubileja Zagrebačke nadbiskupije, on ipak ima važnije obilježje: predstavlja ljepotu »prvog pohoda« sa značenjem koje nadilazi partikularnu Crkvu. (Iz knjige: Kardinal Josip Bozanić, Ivan Pavao II., papa hrvatske nade, Glas Koncila, 2014., str. 140-142.)
Nezaboravni pohodi pape „ljubljenim Hrvatima“
Nema riječi kojima bi se mogla opisati tri pastoralna pohoda, tri koraka „s ove strane Jadrana“ Ivana Pavla II. u „ljubljenu i plemenitu“ zemlju Hrvatsku. Slaven Slavenima? Katolik katolicima? Ili nešto treće? Odakle ta ljubav? Zato što su Hrvati doselili iz njegove domovine – „Bijele Hrvatske“?
O toj ljubavi vjerojatno nema smisla tako razmišljati: ona je nesebična, bespridržajna, ljubav vrhovnog pastira Katoličke Crkve prema kršćanskom stadu koje je izdržalo „žegu dana i hladnoću noći“. Izdržalo ono što je izdržao i njegov poljski narod – represalije komunizma koji je stalno prijetio narodu, vjeri, Crkvi i životu uopće.
Izdržalo je i rat koji ga je htio izbrisati s lica zemlje.
Zagrlila ga je cijela Hrvatska – gotovo milijun vjernika – koja se slila na zagrebački hipodrom, a Papa je pozvao na zajedništvo, na opraštanje i promicanje kulture mira.
U zemlji koja je krvarila, u zemlji koja je još vidala rane, hrabro je rekao svima, ljudima na vlasti, svećenicima, svim vjernicima, mladima: „morate biti prvi u opraštanju“.
Kultura mira „ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti“.
