Dana 15. veljače 1991. osnovana je (zapravo obnovljena) Višegradska skupina koja se sastoji od četiri bivše komunističke zemlje Srednje Europe: Mađarske, Poljske, Češke i Slovačke. Pokrenuta je zbog zajedničkog povijesnog kontinuiteta, gospodarskog i drugog povezivanja tih zemalja.

Višegradska skupina dobiva na značenju i snazi ​​posebno zbog snažnog otpora nekim mainstream trendovima sa Zapada kao: antimigracijska politika, odnos prema Rusiji (tu nema potpune konzistentnosti te 4 zemlje), politika zaštite obitelji i braka, gospodarska suradnja, pravac Baltik-Jadran i dr.

Povijesna pozadina Višegradske skupine – višestoljetna regija Hrvatske

Ideja o suradnji srednjoeuropskih država, prepoznavanje zajedničkih interesa te suradnje u vezi s tim interesima prisutna je u našoj regiji još od srednjeg vijeka. U višegradskoj kraljevskoj palači izgrađenoj sjeverno od Budima u studenome 1335. godine na inicijativu mađarskog i hrvatskoga kralja Karla I. Roberta, održano je vijeće na kojem su sudjelovali poljski kralj Kazimir III. i češki kralj Ivan Luksemburški. Cilj je sastanka triju kraljeva bio da se otklone neprijateljstva i izgradi politički sporazum o gospodarskim i trgovinskim pitanjima koja se odnose na njihova kraljevstva.

Suradnja je obnovljena u veljači 1991. godine u mađarskom gradu Višegradu kada su mađarski premijer József Antall, predsjednik Poljske Republike Lech Walesa i predsjednik Čehoslovačke Vaclav Havel potpisali Višegradsku deklaraciju. Podjelom Čehoslovačke 1993. godine i danas prosperitetna Višegradska skupina (V4) ima četiri članice.

Višegradska skupina – zaštitni znak Srednje Europe

U posljednja je dva desetljeća Višegradska četvorka postala političkim zaštitnim znakom. Suradnja četiriju zemalja upotpunjena je u gospodarskim, trgovinskim, euroatlantsko-integracijskim, sigurnosno-političkim pitanjima te pitanjima politike susjedstva i europske politike.

Glavni se voditelji višegradskih zemalja još od razdoblja pregovora o pridruživanju Uniji usuglašavaju u istaknutim europskim pitanjima te prije svakog zasjedanja Europskog vijeća usuglašavaju svoje stavove. Suradnja V4 u mnogobrojnim je slučajevima donijela značajne uspjehe u ostvarivanju njihovih interesa u Bruxellesu, među kojima možemo spomenuti kohezijsku politiku, zajedničku agrarnu politiku, energetsku i klimatsku politiku, zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, politiku susjedstva te proširenje Unije i rad Schengenskog sustava.

Bitno je istaknuti kako su zemlje Višegradske skupine ostvarile impresivne rezultate u pogledu gospodarskog rasta i industrijskog razvoja. U deset prvih godina članstva u EU (između 2004.-2013.) udvostručile su BDP, pri čemu su samo pogodnosti članstva (u vidu korištenja EU fondova) doprinosile 1% rasta na godišnjoj osnovi. Izvozna bilanca rasla je trostruko brže nego izvoz “starih” članica EU u istom razdoblju, dok su prihodi iz vanjskotrgovinske interakcije sa zemljama izvan EU učestvovali.

Razvojni put svake pojedine članice Višegradske skupine stoga je i za Hrvatsku poučan primjer tranzicijske uspješnosti, koji svjedoči o konkretnom uspjehu malih i relativno slabih socijalističkih gospodarstava koja su se 1991. nakon sloma Sovjetskog saveza našla “nezaštićena” na globalnoj pozornici liberalne ekonomije i tržišnog natjecanja.