Početkom II. svjetskog rata, još od 1941. godine postojala je jasna zajednička suradnja četnika i partizana.

Ona je bila vrlo bliska kroz cijelu 1941. godinu, kako u Srbiji, tako i u NDH. To se vidjelo i pri pokoljima Hrvata 27. srpnja 1941. u Srbu i okolici, ali i kasnije, koje su njihovo zajedničko djelo. Godine 1942. i 1943. dolazi do diferencijacije partizana i četnika, ali ne u namjeri obnove Jugoslavije, već u njenom uređenju i pozicijama vlasti.

Godine 1944. Tito upućuje službeni poziv četnicima da pristupe partizanima, što je najveći broj njih i učinio, te su tako otišli na Beograd koji je praktički oslobodila Crvena Armija. U travnju 1944. Tito je uputio znakovite riječi:  “Ne treba zaboraviti da je za čitav oslobodilački pokret danas od primarne važnosti Srbija. Pitanje likvidacije izbjegličke vlade i priznavanje Nacionalnog komiteta zavisi od Srbije, odnosno naših (partizanskih op.) snaga u njoj.”

Suradnja četnika i partizana nije se, dakako, uvijek odvijala na temelju formalnih dogovora i sporazuma na relaciji četnički štab Draže Mihailovića – Vrhovni štab PO (jer su četnici kao nepouzdan partner bili interesno vezani i za druge strane u sukobu – Talijane, Nijemce, Ljotićevce, Nedićevce, ponegdje čak i za ustaše). Činilo se to ovisno o trenutnim potrebama jedne i (ili) druge strane, situaciji na terenu i političkim okolnostima, kao i u odnosu na specifične uvjete koji su vladali na pojedinim područjima.