ALOJZIJE STEPINAC - BLAŽENI SVETAC I MUČENIK HRVATSKOGA NARODA

Alojzije Stepinac se rodio 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić.
Od 1909. je pohađao gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećenika.

Maturirao je 28. lipnja 1916. godine, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku.
Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja bio je poslan na talijansku bojišnicu kod Gorice.
U bitkama na rijeci Piavi, od srpnja 1918. je u talijanskom zarobljeništvu odakle je, kao solunski dobrovoljac, oslobođen u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
 
1919. se upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali napušta studij da se posveti poljoprivredi.
1924. se odlučuje za svećeničko zvanje. Nadbiskup Antun Bauer šalje Stepinca u rimski kolegij Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore.
 
U srpnju 1931. godine se vraća u domovinu gdje u tadašnjoj Jugoslaviji vlada vojna diktatura.
U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.


28. svibnja 1934. Papa Pio XI. imenuje ga nadbiskupom koadjutorom.
Tada je bio najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva.
24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali.
7. prosinca 1937. preuzima upravu zagrebačke nadbiskupije, a zatim i predsjedništvo Biskupske konferencije Jugoslavije.
 
Promiče svestranu duhovnu obnovu, euharistijsku i marijansku pobožnost.
Pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas". Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma.
Osniva brojne nove župe, od kojih 14 u Zagrebu.
Planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) koja je zbog rata odgođena sve do 1984. godine s proslavom u Mariji Bistrici.
 
Za vrijeme II. svjetskog rata je dosljedan u svom rodoljublju, ali i vjeran biskupskom poslanju. Neustrašivo javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.
Vjeran Evanđelju, potpuno i često osuđuje zločine protiv čovječnosti i druge nepravde.
Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i hrvatske komuniste.
Stepincu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici.
Stepinčev Caritas je pomagao i ugroženim Hrvatima kao i svima drugima koji su bili u potrebi.
 
Zbog osuda fašističkih i nacističkih progona i zločina, nacisti su pripremili plan da ga ubiju, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
 
Nakon završetka rata, vlast je preuzela Komunistička partija koja je bila prožeta zlom boljševičkom ideologijom i militantnim ateizmom.
Stepinac je bio 17. svibnja 1945. uhićen te je bio u zatvoru do 3. lipnja.
Komunisti su žestoko progonili Crkvu. Zabilježena su masovna uhićenja i ubojstva svećenika, časnih sestara i vjernika.
Biskupi su 22. rujna 1945. izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve.
Stepinac je ponovno uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred montirani politički sudski proces.
Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda. To je ujedno i Stepinčeva vjeroispovijest iz koje se iščitava njegova spremnost da je za vjeru i istinu spreman položiti i svoj život.
 
Na temelju krivotvorenih dokumenata i lažnih svjedočanstava, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina strogog zatvora i prisilnog rada te je 5 godina lišen svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.
U potpunoj izolaciji, podvrgnut je trajnim ponižavanjima i sustavnom trovanju, što je postupno narušavalo njegovo zdravlje.
Bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.


Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u rodni Krašić.
Za vrijeme zatočeništva, 12. siječnja 1953. papa Pio XII. ga imenuje kardinalom. Zbog toga su komunističke vlasti Jugoslavije prekinule diplomatske odnose s Vatikanom.
 
U zatočeništvu je napisao na tisuće stranica propovijedi i pisama u kojima, između ostalog, pokazuje iskrenu ljubav i prema onim ljudima koji su ga progonili i nepravedno optuživali.
 
Sveto je umro 10. veljače 1960. za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne.
 
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio unatoč komunističkim zabranama i progonima.
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
 
Nema sumnje da je Stepinac podnio ogromnu žrtvu, s velikim dijelom hrvatskog naroda u 20. stoljeću. To prepoznaje svaki istinski vjernik u svijetu, o čemu je puno puta pisano i propovijedano.
Ne treba sumnjati ni u to da Stepinčevo mučeništvo i primjer vjere zaslužuju njegovo mjesto u društvu svetaca Katoličke Crkve.
 
 
Na kraju evo mali odabir iz bogatstva Stepinčevih duhovnih misli:
 
Ne može biti siromah onaj koji nosi Boga u duši.
 
Kad bismo htjeli prodati obraz i dušu, danas bismo odmah primali odlikovanja. Ali uvijek nama svima i mora biti memento ona Kristova: „Ta što koristi čovjeku, ako sav svijet stekne?‟
 
Ja znam zašto trpim. Radi se o pravima Katoličke Crkve. Ja sam za nju spreman svaki čas umrijeti.
 
Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!
 
Ne treba nam toliko učenih glava koliko poštenih.
 
Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu, pa ćete tada biti najjači!
 
Crkva imade pravo na odgoj mladeži.
 
Ako treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako u zatvor – u zatvor. Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo – ali sotoni popustiti, to nikada!
 
Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti.
 
Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni.
 
Ne treba nam toliko učenih glava koliko poštenih.
 
Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.
 
Prvo pravilo, ako želimo vidjeti bolje dane u budućnosti, treba iskazivati poštovanje prema Bogu, koje mu pripada, i to u poniznosti: to je jedini put prema miru!
 
Gore gledaj prema nebu i ne boj se!
 
Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja.
 
Trpjeti i raditi za Katoličku Crkvu. Od ovih principa ne odstupamo nikada, makar uz cijenu života.
 
Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima.
 
Imati i držati se dragog Isusa, kako je sve onda lako!
 
Žalosni će biti svršetak svakomu koji prezira Bogorodicu!
 
Ja se neprestano molim dragom Bogu da oduzme našem narodu srce kameno, a dadne mu srce koje zna i hoće ljubiti.
 
Ako i zvijezde padaju, Bog ostaje!
 
Imati pouzdanje u Boga i moliti ustrajno. Gospodin zna, kad je pravi čas, da pomogne!
 
 
Napisao, odabrao i obradio: Danijel Pedi
10. veljače 2026.