Vlada Republike Hrvatske imala je mogućnost uložiti veto kod NATO saveza u svrhu zaštite Hrvata u BiH, ali nije to učinila. To je grijeh propusta najgore vrste. Hrvati u BiH ključni su dio hrvatskoga nacionalnog korpusa

Piše: ANTE BELJO, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva

Ključno pitanje vezano uz budućnost Bosne i Hercegovine kao države, a na poseban način Federacije BiH i poslije već dvanaestogodišnjega eliminiranja Hrvata kao ravnopravnoga i konstitutivnoga naroda, a poslije sastanka članica NATO-a 29. i 30. lipnja 2022. u Madridu, nastavlja se kao trend i na dolazećim listopadnim izborima u BiH s namjerom potpune eliminacije Hrvata kao konstitutivnoga naroda u Federaciji BiH, a onda i na državnoj razini BiH. Daytonski je sporazum novim odlukama NATO članica i glasovima EU parlamenta postao prazno slovo na papiru, a umjesto njega uspostavljeni su novi dogovori o budućnosti euroazijskoga kontinenta u kojima je predstavljen i jedan posve apsurdan put u ‘normalniju’ budućnost tzv. Zapadno­ga Balkana koji je zapravo povratak u početke tragične povijesti svih ovdašnjih naroda s područja bivše SFRJ, a sada proširen i na Albaniju. Dakle -povratak u vrijeme uzročnika i posljedica katastrofalnih ratnih zbivanja od 1990. do 1995., zatim 1998. i konačnoga smirivanja 2008. – svojevrsni okret kotača povijesti!

Planirani grijeh propusta vladajuće Vlade RH

U žučnim prepucavanjima u Republici Hrvatskoj ponajprije između predsjednika države Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića na temu zauzimanja stavova vezanih uz spašavanje hrvatskoga naroda u BiH, ne samo da se stavovi nisu mogli usuglasiti nego nije postojao ni trenutak namjere kako bi se barem uspostavio razgovor na tom planu. Umjesto aktivnosti vezanih uz mandat Republike Hrvatske kao članice NATO-a u djelovanju vezanomu uz buduće odluke NATO saveza o BiH i hrvatskoga naroda u njoj, predsjednik Vlade RH Plenković svoje je stavove isključivo temeljio na stavovima kakve bi priželjkivala EU, a koji su samo jedan dio i to ne najodlučniji u široj strateškoj i vojno-organizacijskoj strukturi NATO saveza. Pitanje BiH, njezinih naroda i uređenja spada baš u taj sektor jer BiH nema ni pristupni status za članstvo u EU, ali je u domeni NATO saveza i tu je zapravo trebalo tražiti ključ rješenja onda kad se za to bila ukazala jedinstvena prigoda. Odluke o budućnosti Hrvata u BiH donošene su upravo na posve drugom mjestu i pod posve drugim okolnostima i mogućnostima gdje su trebali skupa nastupiti predsjednik RH Z. Milanović i Vlada RH s predsjednikom A. Plenkovićem, a što su predsjednik Vlade i Vlada propustili učiniti. Prema Ustavu RH Republika Hrvatska je dužna voditi brigu o budućnosti hrvatskoga naroda u BiH, a što je ovom prigodom Vlada odlučila zanemariti.

 Što je trebalo napraviti

Prema propisima NATO saveza u svezi s primanjem novih država kandidata potrebna je suglasnost svih država postojećih članica Saveza, a time i mogućnost da svaka od postojećih članica ima pravo postavljati uvjete novim članicama vezano uz njihov pristanak za primitak novih država kandidata. U slučaju Švedske i Finske turski predsjednik Erdogan i njegova Vlada postavili su konkretne uvjete ponajprije Švedskoj, a time i upozorenje Finskoj, za primitak u paketu, na koje je u konačnici Švedska morala pristati potpisanim ugovorom s Turskom večer prije početka summita u Madridu i pristankom na ispunjenje svih navedenih uvjeta Turske. Time je skinut turski veto i omogućeno održavanje summita sa svrhom primitka novih članica. Na kraju, ‘račun’ će ponovno platiti vječno žrtvovani Kurdi!

Slično se događa i s Hrvatima u BiH koji su već odavno predani u ‘amanet’ Erdoganu i Turskoj za neke njihove usluge prema Sjedinjenim Američkim Državama na području Male Azije. Turska je jedina država s većinskim islamskim pučanstvom i članica NATO- a tako da je Erdogan i taj dio ‘pošteno’ naplatio od najjače članice NATO-a SAD-a i to na štetu Hrvata i drugih naroda u BiH, a u interesu probošnjačkih unitarista. Način na koji se Hrvate eliminiralo iz BiH korpusa bio je i jest protivan svim normama civilizacijskih društava u svijetu danas, počevši od Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima (The Universal Declaration of Human Rights), zatim desetaka drugih međunarodnih deklaracija i rezolucija uključujući i obveze zaštite naroda i etničkih skupina u sprječavanju genocida, što su prihvatile i trebaju poštivati sve članice UN-a od primanja u članstvo.

Hrvati u BiH predani su u ‘amanet’ Erdoganu i Turskoj za njihove usluge prema SAD-u na području Male Azije.

Erdogan je to ‘pošteno’ naplatio na štetu Hrvata i drugih naroda u BiH, a u interesu probošnjačkih unitarista

 Više nego opravdan i odgovoran prijedlog bio je prijedlog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića da Hrvatska zatraži od novih država kandidatkinja, Švedske i Finske, putem veta na NATO članice da prihvate hrvatski prijedlog o tomu da se hrvatskom na­rodu u Bosni i Hercegovini omogući poštivanje i primjena gore navedenih stavova iz UN-ovih deklaracija u svrhu zaštite hrvatskog naroda u BiH. Da je Hrvatska kao članica NATO-a to iskoristila, a što je legalno i legitimno pravo u međunarodnim odnosima, sve ostale dosadašnje članice NATO-a bezuvjetno bi to prihvatile jer su poštivanje tih načela zapravo već prihvatile samim članstvom u UN. Tim činom sve rasprave o budućim događanjima vezanima uz Hrvate u BiH kao konstitutivni narod sa svim pravima i dužnostima kao i za ostala dva naroda bila bi ujedno riješena izborna pitanja i sve neljudskosti koje se hrvatskom narodu rade. Nije li to bio jednostavan, legalan i legitiman čin i prilika koja se javlja jedino u slučaju velikih svjetskih promjena kao što je ovaj slučaj NATO-a jedinstven u njegovoj povijesti? Vlada Republike Hrvatske ni ovom prigodom, kada je imala jedinstvenu mogućnost da uloži veto kod NATO saveza u svrhu zaštite Hrvata u BiH, nije se udostojila to napraviti, a prema Ustavu Republike Hrvatske dužna je brinuti o hrvatskom narodu u BiH! To je grijeh propusta najgore vrste. Hrvati u BiH ključni su dio hrvatskoga nacionalnog korpusa, a Federacija BiH i BiH nije za Hrvatsku samo susjedna država s granicom dužom od tisuće kilometara, nego je i matična zemlja 14-stoljetnoga hrvatskoga naroda na tim područjima te po Ustavu Republike BiH matična država hrvatskoga naroda, kao i bošnjačkoga i srpskoga.

IZDAJE

hrvatskih interesa u zadnjih 100 godina

Godine 1918. – predaja hrvatskog suvereniteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od strane izaslanstva Narodnoga vijeća iz Zagreba Kraljevini Srbiji

Godine 1941. – sudjelovanje hrvatskih dužnosnika predratne jugoslavenske vlade iz 1939. godine u izbjegličkoj kraljevskoj vladi u Londonu.

Poslije 1944. – hrvatski ban Ivan Šubašić iz sastava jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu spašava opstanak Jugoslavije sporazumom Tito – Šubašić.

Predaja naoružanja Teritorijalne obrane 1990. Jugoslavenskoj narodnoj armiji i neprihvaćanje Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.) od strane novokomponiranog SDP-a.

Rezolucija UN-a o zabrani naoružavanja Republike Hrvatske na prijedlog Budimira Lončara, tadašnjega ministra vanjskih poslova, i ključne osobe u kreiranju rada Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske poslije 2000. Godine.

Balkanski summit u Zagrebu 2000. u svrhu obnove Jugoslavije – tzv. Zapadnoga Balkana.

Ove najnovije izdaje dio su naše svakodnevice pa ih se možete prisjetiti sami ako vam bude dovoljno prsti­ju na dvije ruke. Njihov pečat jasno se očituje na pri­loženim zemljovidima tako da nisu potrebna daljnja objašnjenja, ali ostaje pitanje ponovno nadolazećih tragičnih scenarija čiji smo već bili svjedoci, a Putin, Velika Srbija i Velika Rusija imaju svoje planove koji nisu daleko od onih koji se upravo zbivaju na području Ukrajine. Iz priloženih zemljovida broj 2 i broj 4 može se vidjeti podudarnost situacije iz velikosrpsko­ga projekta s početka devedesetih godina i današnje stanje poslije NATO summita u Madridu i glasovanja 23. lipnja u Europskom parlamentu o davanju kandidatskoga statusa Moldaviji i Ukrajini kada je u sklopu dnevnoga reda održana i rasprava o tzv. Zapadnom i Otvorenom Balkanu. Sva daljnja objašnjenja bila bi suvišna, a status BiH ostao je vezan uz takav Balkan bez bilo kakvoga uvida u buduću kandidaturu za EU. Za nas ostaje pitanje ponovnoga rješavanja nadolazećih zapadno-balkanskih bespuća u sklopu čijih je dometa ponovno ideja Velike Srbije i „srpskoga sveta“ uz bratstvo Velike Rusije, „ruskoga svijeta“ i velikoga Putina čije strijele od Ukrajine dolijeću i na ovo područje, na ulazna vrata Europe, strateški važnoga Jadranskoga mora. Veliki broj njihovih neskrivenih i manje skrivenih simpatizera nalazi se i na području EU i članica NATO saveza. Neka nam Bog pomogne!

ZEMLJOVIDI

25. lipnja 1991. godine

17. siječnja 2008. godine

OTVORENI BALKAN