PAKRAC NIKAD NIJE PAO U RUKE AGRESORA

Noć s 5. na 6. listopada 1991. godine bila je jedan od najdramatičnijih trenutaka na pakračko-lipičkom bojištu. Neprijatelj, sastavljen od srpskih pobunjenika i JNA, zatvorio je jedine komunikacije koje su omogućavale izlazak iz gotovo opkoljenih gradova Pakraca i Lipika. Ceste kroz Batinjane, Gornju Obrijež i Kukunjevac bile su ključne za opskrbu i izvlačenje civila, ali su te noći postale bojišnica. U rano jutro, pobunjeni Srbi na ulazu u Batinjane počeli su nemilosrdno ubijati branitelje i civile koji su pokušali pobjeći iz grada, čime je započeo krvavi sukob poznat kaoBitka za Batinjane.

Hrvatske snage iz Pakraca, Prekopakre, Velikog Banovca, Lipika, Daruvara i Garešnice odmah su krenule u pomoć. Na ulazu u selo, tijekom žestokih borbi, poginuo je zapovjednik obrane Općine Pakrac, Stjepan Širac, čime je ova bitka dobila još tragičniji ton.

Najveći gubitak tog dana dogodio se u Gornjoj Obriježi, kada je interventna jedinica iz Velikog Banovca, predvođena zapovjednikom Marijanom Krejčijem, upala u neprijateljsku zasjedu. U Romić sokaku devetorica hrabrih branitelja bila su zarobljena i brutalno ubijena, ostavljajući tragičan pečat na cijelu zajednicu.

Unatoč teškim gubicima, hrvatske snage su nastavile borbu. Do poslijepodnevnih sati, neprijatelj je bio razbijen i prisiljen na povlačenje, čime je završena Bitka za Batinjane. To je bila prva velika napadna akcija domaćih branitelja u kojoj su odnijeli pobjedu nad nadmoćnijim neprijateljem, ali je cijena bila visoka – u borbama i nakon njih poginula su ukupno23 branitelja i civila.

No, borbe nisu završile. Dio hrvatskih snaga odmah se prebacio na ispomoć Pakracu i Lipiku, gdje je situacija postajala kritična. U Pakracu, neprijatelj je probio linije i zapalio policijski punkt "Konstruktor", dok su srpske snage počele ulaziti u stambenu četvrt Jug. U Lipiku je neprijatelj prodrio u južne dijelove grada, a u borbama je poginuo zapovjednik obrane Lipika, Zdravko Mance.

Pakrac i Lipik tih su dana postali poprišta najžešćih uličnih borbi, gdje su hrvatske snage uspjele zadržati kontrolu nad ključnim dijelovima gradova, dok su neprijateljske snage držale obronke Psunja i dijelove Lipika. Obrambeni sustav hrvatskih snaga sastojao se od niza otpornih točaka i punktova, gdje su malobrojni branitelji uspjeli zaustaviti neprijateljske prodore. Unatoč tome što je neprijatelj nekoliko puta bio nadomak zauzimanja cijelog Pakraca, hrabri branitelji, uz minimalnu opremu i logističku podršku, uspjeli su obraniti svoje položaje.

Lipik je bio ključna točka neprijateljskog plana za presijecanje Hrvatske na zapadno-slavonskom bojištu. Nakon što su snage Banjalučkog korpusa i domaćih pobunjenika 12. listopada 1991. godine ušle u Lipik, uslijedile su cjelodnevne borbe. Neprijatelj je bio zaustavljen na sredini grada, na glavnoj prometnici Filipovac – Dobrovac, čime je spriječen njihov pokušaj spajanja s drugim okupiranim područjima.

U jesen 1991. godine obrana Pakraca i okolice bila je složena, jer su neprijateljske snage srpskih pobunjenika i JNA kontrolirale dijelove grada i položaje na obroncima Psunja. Grad Pakrac bio je podijeljen na sektore, a obrana je organizirana kroz koordinaciju policijskih snaga, dragovoljaca i lokalnih postrojbi.

Krajem listopada, 28. listopada 1991. godine, osnovan je 76. samostalni bataljun koji je postao ključna vojna postrojba za obranu Pakraca i okolice. U njegov sastav ušli su svi branitelji koji nisu bili pripadnici MUP-a, a zapovjednikom je imenovan Stjepan Klasnić, dok je njegov zamjenik bio Marijan Kulhavi Foka.

Ove borbe su zaustavile neprijateljske snage i spriječile presijecanje Hrvatske na ovom ključnom dijelu bojišta. Zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti malobrojnih branitelja, Pakrac i Lipik nikada nisu pali u ruke neprijatelja, unatoč gotovo potpunom okruženju i nadmoći srpskih snaga. Hrvatska mnogo duguje tim hrabrim ljudima, čija je borba ostala urezana u povijest kao simbol otpora i pobjede.