Branitelji i PTSP – mitovi, stvarnost i borba koja ne prestaje

Od završetka Domovinskog rata prošlo je gotovo tri desetljeća, ali njegove posljedice i dalje su prisutne u životima mnogih hrvatskih branitelja. Vojnici su skinuli uniforme, oružje je utihnulo, a bitke su prešle u povijest. No za mnoge hrvatske branitelje rat nije završio – on se nastavio voditi u tišini njihovih misli, u nesanici, u naglim prisjećanjima, u osjećaju praznine, srama, tjeskobe i krivnje. Ime toga neprijatelja poznato je: posttraumatski stresni poremećaj – PTSP.

Ovaj tekst želi razbiti mitove, prikazati stvarnu borbu hrvatskih veterana i ponuditi prostor razumijevanja onima koji i dalje, u miru, nose rane rata.

Što je zapravo PTSP?

PTSP je psihički poremećaj koji se razvija nakon izlaganja ekstremnom stresu, kao što su borbe, ranjavanja, zarobljavanja ili smrt bliskih osoba. Za razliku od „običnog stresa“, PTSP traje dugo, ometa svakodnevni život i često izmiče kontroli oboljele osobe. Kod hrvatskih branitelja, posebno onih koji su prošli najteža ratišta po hrvatskoj, simptomi su počeli već za vrijeme rata – ali kod mnogih su se intenzivirali tek kasnije, kad se život vratio „u normalu“.

Statistike i stvarnost

Prema dostupnim podacima i procjenama stručnjaka, tisuće hrvatskih branitelja suočile su se s posljedicama posttraumatskog stresnog poremećaja nakon Domovinskog rata. No stvarni broj onih koji pate, a nikada nisu potražili stručnu pomoć, vjerojatno je znatno veći. Mnogi se nisu usudili priznati da ih nešto „slama iznutra“ – iz srama, straha od stigme, nerazumijevanja okoline ili jednostavno zato što nisu znali kome se obratiti. Neki su svoju patnju pokušavali prikriti alkoholom, povlačenjem, pretjeranim radom ili potpunim bijegom iz društva. Nažalost, za dio njih posljedice su bile tragične – broj samoubojstava među hrvatskim braniteljima nakon rata ostaje bolna i upozoravajuća rana koja ni danas nije u potpunosti zacijelila.

Mitovi o PTSP-u – što javnost često pogrešno misli

Unatoč ozbiljnosti ovog stanja, PTSP je dugo bio stigmatiziran. Česti su bili komentari poput:

• „To je izmišljotina da bi se dobila mirovina.“
• „Svi s PTSP-om su nasilni i opasni.“
• „Ako nije prošlo dosad, neće nikad.“

Takvi stavovi duboko su nepravedni i netočni. Prava istina je da je većina branitelja s PTSP-om mirna, povučena, emocionalno iscrpljena, često duboko posramljena zbog vlastitog stanja. Nasilje je kod njih rjeđe nego što se pretpostavlja, a mit o „masovnim zloupotrebama mirovina“ ne temelji se na stvarnim podacima.

Život s PTSP-om – svakodnevna bitka

Branitelji koji pate od PTSP-a često imaju teške noćne more, flashbackove (ponovna proživljavanja trauma), iznenadne ispade bijesa ili plača, zatvaraju se u sebe, izbjegavaju gužve, buka ih uznemiruje, ne podnose nepravdu. Njihove obitelji često žive u tišini, pokušavajući ne izazvati neželjene reakcije. Mnogi se razvedu. Djeca odrastaju uz očeve koji su fizički prisutni, ali emocionalno odsutni. To su posljedice koje nadilaze jednog čovjeka – one se prenose na generacije.

Pomoć postoji – ali nije uvijek dostupna

U Hrvatskoj djeluju braniteljski centri (npr. u Daruvaru, Šibeniku, Petrinji, Sinju), gdje se pruža stručna pomoć u vidu grupnih i individualnih terapija, savjetovanja i rehabilitacije. Postoje i mobilni timovi psihologa koji izlaze na teren. No, veliki je problem što mnogi branitelji iz manjih sredina nemaju pristup trajnoj, sustavnoj psihološkoj pomoći. Također, i dalje je prisutna snažna stigma – mnogi branitelji jednostavno ne žele biti „etiketirani“ kao psihijatrijski pacijenti, jer vjeruju da će ih okolina odbaciti ili ismijati.

Uloga braniteljskih udruga i suboraca

Najveći terapeuti često su – suborci. Oni koji su prošli isto, koji znaju prepoznati znakove, koji znaju slušati bez osuđivanja. Braniteljske udruge koje organiziraju grupe samopomoći, savjetovanja, radionice i neformalna okupljanja, odigrale su ključnu ulogu u reintegraciji mnogih branitelja. Također, sve je više onih koji su, nakon terapije, postali mentori novim generacijama branitelja, ali i civilima u kriznim situacijama (npr. potresi, poplave, pandemija).

Empatija – lijek koji društvo još mora naučiti davati

PTSP nije slabost. To je posljedica ratnog pakla. I on nije prošao – on traje. Hrvatska kao društvo mora naučiti ne suditi, nego slušati i razumjeti. Djeca branitelja, supruge, roditelji – svi trebaju podršku, a ne šutnju. Mediji, škole i politika trebaju prestati koristiti PTSP kao alat manipulacije i podcjenjivanja, i početi ga prikazivati kao ono što jest – ozbiljna posljedica ratnog stradanja, jednaka kao i rana na tijelu.

Rat je završio na bojišnici, ali u dušama mnogih nije. Hrvatski branitelji, koji su iznijeli teret Domovinskog rata, danas zaslužuju društvo koje ih neće zaboraviti, odbaciti ni omalovažiti. Borba protiv PTSP-a nije individualna – to je borba cijelog naroda za vlastitu moralnu i civilizacijsku zrelost. Priznanje, razumijevanje i sustavna pomoć – to je najmanje što možemo dati onima koji su za nas dali najviše.

AUTOR: Kristijan Fereža