”Oni i danas vladaju, u svim su porama društva, bilo da je riječ o politici, bankarskom sektoru, pravosuđu, policiji, vojski. Sve bivši UDBA-ši i njihova djeca. Uništili su nam vjeru, jer smo dobili državu, ali po njihovoj mjeri. Oni je vode. A mi, običan narod, smo u svemu tome nebitni”, ističe osnivač Prvog hrvatskog redarstvenika i ključni svjedok na suđenju Perkoviću i Mustaču

Nakon što smo ekskluzivno objavili tekst o svjedočenju Ivana Krmpotića na suđenju u Minhenu i potom prenijeli komentar njegove kćeri s facebook stranice Živoga zida, javili su nam se brojni redarstvenici, koje je upravo Ivan Krmpotić primio u službu. Iako smo pokušali u nekoliko navrata doći do Ivana Krmpotića kako bi dobili više informacija o njegovom svjedočenju protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, odbio je davati bilo kakve izjave na tu temu. UDBA mu je, potvrdio nam je, uništila život, ne samo njemu već i njegovoj djeci, a on je u poznim godinama bio prisiljen bježati iz vlastite zemlje u strahu za svoj život. U vrlo kratkom razdoblju prije i poslije njegova svjedočenja obje su mu kćeri dobile otkaz, a on se nalazi u svojevrsnom kućnom pritvoru, jer na pomoć policije i institucija ove zemlje ne može računati. Ipak, pristao je ekskluzivno za portal Promise.hr dati intervju o stvaranju hrvatske države i prikupljanju prvih redarstvenih snaga.

Možete li nam objasniti koja je bila Vaša uloga u prvim danima stvaranja hrvatske države? Naime, službeno o Vama ne možemo gotovo ništa doznati?

”To me ne čudi, jer su povijest ove države krojili upravo ti isti UDBA-ši protiv koji sam svjedočio na suđenju u Minehnu, na čelu s Josipom Manolićem. Ispred pobjedničke stranke HDZ-a, imenovan sam za zamjenika ministra, odnosno rukovodioca Službe državne sigurnosti, tadašnje Socijalističke republike Hrvatske. I 23. svibnja 1990. godine preuzeo sam tu službu u današnjem Mministarstvu unutarnjih poslova, a ispred HDZ-a su bili, osim mene, Josip Manolić i ministar, pokojni Josip Boljkovac. A ispred tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova bio je ministar, pokojni Vilim Mulc, Josip Perković, koji je mijenjao zamjenika Zdravka Mustača koji je bio šef savezne službe državne sigurnosti SR Jugoslavije, sa sjedištem u Beogradu. Osim navedenih, bilo je tu još ljudi, njihovih imena se ne sjećam. Kao imenovana osoba bio sam glavni rukovoditelj osiguranja svehrvatskoga dana 30. svibnja 1990. godine, koji se održao u Saboru. Bez obzira na kratkoću vremena, nikakvu stručnu, ni bilo kakvu drugu pomoć nisam dobio od tadašnjeg rukovodstva RSUP-a. I danas sam jako sretan i zadovoljan što se nije dogodila nikakva incidentna situacija vezano za održavanje svehrvatskoga dana, iako je bio organiziran pokušaj ubojstva Tuđmana na Jarunskom jezeru, na proslavi koja se dogodila u noćnim satima, od srpske strane.”

Zanimljivo je da niste dugo obnašali funkciju šefa SDS-a. Zašto?

”Uspoređujući sadašnju situaciju i prijašnju, otprilike su identične. I ja, kao politički uznik 1971. godine, posebno kontroliran od Mustača i Perkovića, nisam imao velike izglede da zadržim tu funkciju zamjenika ministra, odnosno šefa Službe državne sigurnosti. Glavni pomagač tadašnjoj službi bio je čovjek po imenu Josip Manolić, koji je i bio glavni i odgovorni da me se smijeni. Manolić mi je rekao na Trgu Svetoga Marka 31. svibnja 1990. Godine: ”Znaš, ti nisi naš“, na što sam ga ja priupitao – Joža, što ti to znači? Pa do sada smo vrlo dobro surađivali. Na to mi je on rekao da sam se ja ogriješio o Tita i partiju, i s obzirom na usložnjenu situaciju, predsjednik Tuđman mi je u razgovoru koji je trajao skoro sat vremena, objasnio da je glavni razlog moje smjene činjenica da me ne podržava njemačko rukovodstvo na čelu s gospodom Kohlom i Kinkelom, a potonji je bio u međuvremenu šef obavještajne službe SR Njemačke, a tada je bio ministar vanjskih poslova. Ja sam to obrazloženje Tuđmana prihvatio, jer je prioritet bilo stvaranje hrvatske drzžave. Nije bilo nikakve svađe ni razmirica, iako nisam shvaćao tada, da se krenulo polako u rješavanje hrvatskih kadrova među ljudima koji su stvarali hrvatsku državu. Ali tko je onda o tome mislio? Ideja da ćemo imati državu, bila je najvažnija.”

Koju dužnost ste potom preuzeli?

”Od predsjednika Tuđmana sam dobio vrlo značajan zadatak da osnujem redarstvene snage današnje Republike Hrvatske, koja tada nije imala ni svoju vojsku ni svoju policiju. Povijesna je činjenica kako je jedan dio kadrova u tadašnjoj policiji bio solidaran i prihvatio HDZ i predsjednika Tuđmana i njegovu politiku. Što je vrijeme dalje odmicalo, ministar Boljkovac potpisao je zahtjeve za mirovinu svim onim Hrvatima pravoslavne vjeroispovjesti koji su ispunili, po tadašnjem zakonu, uvjet da su na radnom mjestu 10 i više godina kao ovlaštene službene osobe s pravom na mirovinu. To vam u prijevodu znači da su svi oni koji se nisu slagali sa stvaranjem hrvatske države mogli otići u mirovinu. Većina ih je to napravila i potom prešla na suprotnu stranu. Među inima i Mile Martić, koji je bio moj učenik u Valbandonu. Tada je nastao naprosto jedan vakum. Policija nije mogla pružiti usluge, poput čuvanja važnih ljudi i objekata, te sam počeo s prikupljanjem ljudstva, po naređenju i odobrenju pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Prvo prikupljanje krenulo je 16. srpnja 1990. godine.”

Kako je to točno izgledalo?

”Prikupljanje mladića obavljalo se preko podružnica pobjedničke stranke HDZ-a, diljem cijele Hrvatske i u inozemstvu. Nije samo HDZ predlagao ljude. I druge stranke su se aktivno uključile u slanje mladića iz svojih redova. Tako je prvi poginuli hrvatski branitelj, Josip Jović, bio član stranke pokojne Savke Dabčević Kučar. Pravo kandidiranja i prikupljanja mladića imali su svi, sukladno tadašnjem zakonu o organima unutrašnjih poslova, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Glavni kriterij je bio da su služili JNA, da imaju srednju stručnu spremu i da nisu stariji od 28 godina. Svi oni koji su se javili, prošli su kroz specijalistički zdravstveni pregled putem Doma zdravlja MUP-a u Šarengradskoj u Zagrebu. Javilo se oko tri i pol tisuće ljude, od kojih je izdvojeno 1648, koji su započeli s obukom 5. kolovoza 1990. godine. Tečaj sam nazvao Prvi hrvatski redarstvenik, a kao da mi je dragi Bog rekao šta ih sve čeka, odlučio sam da počnemo obuku upravo na Dan Snježne Gospe, najveći blagdan u Krivom Putu, mjestu u kojem sam rođen. Osnovao sam i Udrugu prvi hrvatski redarstvenik, kako bi im pomogao u realiziranju njihovih životinih problema. Izabran sam za prvog predsjednika.’

Možete li pobliže objasniti kako je izgledao tečaj?

”Tečaj je ustrojen po važećim zakonima tadašnje Socijalističke republike Hrvatske i SFRJ. A to znači, da su formacijski postojale brigade, bataljon, četa, vod i desetina. Tečaj je imao dva bataljona, sveukupno 17 četa. 16 četa je bilo locirano u današnjoj Svetošimunskoj Policijskoj akademiji, a jedna je četa bila locirana u Rakitju. Naime, navedeni broj ljudstva mogao je imati tri bataljona, ali nije bilo tada rukovodnog kadra jer većina profesora i odgajatelja u tadašnjoj policijskoj akademiji odbila je pristupiti ustroju i obuci kadrova, govoreći da je to tečaj ustaša. No, sada beru saborske mirovine i veliki su domoljubi hrvatskoga naroda.”

Na koga točno mislite?

”Mislim na Dragana Hinića, on je otišao u Sabor i imao saborsku mirovinu, a bio je profesor kaznenog prava, a odbio je učiti ‘ustaše”.

Tko su bili sve predavači?

”Među inima, predavači su bili Mladen Markač, nastavnik tjelesnoga odgoja, Josip Lucić, također nastavnik tjelesnog odgoja, dok su komandiri bataljona bili Tomo Radičević i Ivan Gabrić. Ja sam im bio šef i odabrao sam ih za taj posao. Tečaj je imao za cilj da obuka traje vrlo kratko, jer je politička situacija diktirala da što prije prikupljeni mladići budu raspoređeni diljem Hrvatske na takozvana ugrožena područja, i to u grupama od najmanje 30 ljudi. Takav ustroj i trajanje tečaja je odobren na kolegiju, međutim, nije izvršena realizacija dogovorenog, kako sam ja to zamislio, pa se na ugrožena područja šalju skupine od dva, tri, najviše 10 ljudi. Odmah se pokazalo da je njihov dolazak bio vrlo vrlo simboličan.”

Jeste li što poduzeli s tim u vezi?

”Na moje primjedbe, koje sam uputio zbog takvog načina raspoređivanja ljudstva – jer sam bio svjestan da ljude šaljemo u sigurnu smrt – razrješen sam dužnosti i ostavljen u kabinetu ministra. Radio sam minorne poslove. Upravo 17. kolovoza događa se incidentno stanje u Kninu i šalju se dva MUP-ova helikoptera da riješe incidente, s čime se ja u potpunosti ne slažem. Tada dolazi do verbalnog obračuna između mene i predsjednika Tuđmana. Rezultat je bio da su MIG-ovi JNA vratili hrvatske policijske helikoptere u luku Pleso, jer su se digli u zrak bez odobrenja službe JNA, koja je tada čuvala hrvatsko nebo. Tom prilikom se vidjelo i da je rasulo u JNA, te je bila sreća da su ih vratili. Mogli su ih preusmjeriti za Bosnu, u Banja Luku i više ih nikad ne bi vidjeli. Osim takvog incidentnog stanja, dogadađa se i trvenje na Baniji, o kojem nitko ne govori, a onda nastaje i krvavi Uskrs te pogibelj Josipa Jovića. Imali smo i sreće da nismo više stradali, jer sam raspolagao s informacijama, s kojima je raspolagao i predsjednik Tuđman, da je akcija krvavi Uskrs unaprijed dogovorena.”

Možete li pojasniti zbog čega ste osnovali Udrugu prvi hrvatski redarstvenik i kako ste nastojali pomoći svojim učenicima?

”Dolazili su mi u Zagreb, kod mene doma, bez posla, bez novaca, gladni, i molili su za pomoć. Nisam znao kako da im pomognem, na koji način da ih se organizira, pa sam shvatio da jedino putem Udruge mogu nešto napraviti za njih. Bilo je veličanstvno. Tada sam ih zadnji puta vidio na jednom mjestu u restoranu Globus na Velesajmu, moje sokolove.”

Što se kasnije dogodilo s Udrugom?

Kada je 1995. godine oslobođen Knin u akciji Oluja, meni su donijeli cirka 15 tisuća potvrda, da potpišem da su to sudionici prvih hrvatskih redarstvenih snaga. To sam odbio učiniti. Naime, potpisao sam samo one koje imam na vlastitom spisku, kojega imam i dan danas. Tada, po nalogu tadašnjeg ministra Jarnjaka i njegova zamjenika Gledeca, a u režiji gospodina Vladimira Fabera, saziva se izvanredni Sabor Udruge, bez moga znanja i odobrenja, na kojem me smjenjuju s mjesta predsjednika i imenuju novog predsjednika, Nenada Zovaka. Bio je to obostrani dogovor HDZ-a i SDP-a. Mene su isključili iz Udruge. Ne samo oduzimanjem predsjedničkog statusa, nego i kao člana Udruge uopće. Tada kreću makinacije s popisom redarstvenika. Danas ih ima više od 15 tisuća, koji uživaju brojne povlastice ove zemlje, a još uvijek postoje istinski redarstvenici koji nisu ostvarili svoja prava – kako na mirovinu, tako ni na posao. Jednostavno su izigrani i odbačeni. Na proslavi Tigrova, ove godine, generali Josip Lucić i Tomo Medved u emisiji Veterani mira, tako mrtvo-hladno kažu da začetak Tigrova nije bio Prvi hrvatski redarstvenik, već da se radi o pričuvnoj postrojbi tadašnjega MUP-a. To je rezultat sustavnog razbijanja redarstvenih snaga, jer ja sam te dečke prikupljao kako bi polako zamijenjivao tadašnje kadrove, prije svega srpske, unutar policije i vojske.

Kažete da ih danas ima više od 15 tisuća. Pa to je 13 tisuća više od originalne brojke?

”Iskreno, ne znam više koliko ih danas ima. Mislim da ih ima i više od toga, to vam ni jedan ministar nije htio revidirati. A pisao sam svima, od Kosorice pa do Matića. Nitko neće dirati u to. Ne znam zašto. I postorija – koju sam osigurao za sjedište Udruge u Zagrebu u Ozaljskoj ulici – više nije u posjedu Udruge Prvi hrvatski redarstvenik, već je u njoj sada neka sportska Udruga. Sve u režiji sadašnjeg predsjednika Udruge – gospodina Lončara, koji nije na popisu Prvih hrvatskih redarstvenika.”

Kakav je osjećaj danas, s odmakom od 25 godina, kada gledate sve ovo?

”Najtužnije mi je od svega kada gledam proslavu parade Hrvatske vojske da tamo nema prvog ešalona Prvih hrvatskih redarstvenika, jer iz tog ljudstva – koje broji cirka 3 tisuće ljudi – nastala je današnja junačka i herojska specijalna jedinica Lučko, nastali su prvi Tigrovi, a sve je to moguće vidjeti uspoređujući spiskove tih postrojbi i spiskove prvih hrvatskih redarstvenih snaga. Naziv redarstvene snage dobile su po povijesti, jer Hrvatska je trebala osim čuvanja javnog reda i mira čuvati i opću sigurnost, to jest, hrvatske granice. Takve snage imaju današnja Italija, Austrija i druge jzemlje. Željeli smo stvoriti hrvatsku policiju, koja to tada nije bila, a ti su ljudi trebali biti istinski heroji ove zemlje. Biti ponos našeg naroda. No, danas su na marginama društva. Mojom smjenom, više im nitko nije mogao pomoći, jer su poslove organizacije i prikupljanja ljudi preuzeli provjereni kadrovi, prije svega kadrovi iz tadašnjeg sustava i UDBE. Sve je to odobravao Manolić, posebno pazeći da se netko od „naših“ ne provuče u te redove, jer imati tako velik broj ljudi u svojim rukama, koje ne možeš kontrolirati,  može biti vrlo opasno.”

Kada govorimo o povijesti stvaranja ove države, i tu ima mnogo nejasnoća i nepoznanica?

”Pa, kada su povijest ovog naroda pisali oni koji ovu zemlju nisu ni htjeli! Oni su se samo preko noći presvukli i postali Hrvati. Kad sam vidio Perkovića, na sastanku primopredaje službe, smučilo mi se. Govorimo o čovjeku koji je tada bio zadužen za likvidacije Hrvata! Danas shvaćam da su nas sve iskoristili. Ponajprije Manolić, kako bi stvorili državu, a onda nas odbacili i postavili svoje ljude na ključna mjesta u zemlji. Oni vam i dan danas vladaju, u svim su porama društva, bilo da je riječ o politici, bankarskom sektoru, pravosuđu, policiji, vojski. Pogledajte, sve bivši UDBA-ši i njihova djeca. Podijelili su ovu zemlju, a sve zbog toga jer nismo donijeli Zakon o lustraciji, koji bi im onemogućio društveni i politički rad, kao što je to slučaj s brojnim drugim zemljama istočnoga bloka.”

Mislite li da je moguće danas nešto promijeniti?

”Iskreno, ne. Previše je vremena prošlo i nemate više snagu ni inteligenciju da se tako nešto odradi. Ljudi su umorni i siti obećanja. Nema više onog pozitivnog naboja, kojeg se sjećam, i koji je bio prisutan kada smo stvarali ovu državu. Uništili su nam vjeru, jer smo dobili državu, ali po njihovoj mjeri. Oni je vode. A mi, običan narod, smo u svemu tome nebitni.