ZBIRKA „PRIČE O LJUBAVI I RATU I DVIJE STARE“ – MEDITERANSKA ISPOVIJEST BORISA NJAVRA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist

„Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“, na 159 stranica jedne književne ispovijesti, Njavro je stvorio mali, ali beskrajno gust mediteranski svijet – svijet ispunjen toplinom, ironijom, sjećanjima i bolom. To je prostor u kojem se more i kamen, ljubav i rat, humor i tuga ne razdvajaju, nego postaju jedno. U njemu odzvanja glas pisca koji, poput Antuna Gustava Matoša, u maloj formi stvara veliku misao. Kao što je Matoš svojom novelom „Moć savjesti“ 1892. godine unio novu moralnu i estetsku svježinu u hrvatsku pripovijetku, tako je i Njavro suvremenom pričom uveo čitatelja u čarobni svijet Mediterana i Dubrovnika, gdje svaka riječ miriše na sol, vino i uspomenu. Njegove priče su ispovijesti vremena i ljudi. Nema u njima lažnog patosa ni površnog moraliziranja, već čista ljudska emocija. Likovi su obični, a istodobno složeni, puni ironije, prkosa i topline. Svaka priča nosi jednu ljudsku istinu, često ispričanu s blagim humorom, ali i s tugom koja dolazi iz iskustva.

U priči „Pljačka ostave“ sve počinje naizgled banalno. Muž i žena, u miru večeri, primijete da je svjetlo u ostavi ostalo upaljeno. Kada on izađe da ga ugasi, ugleda sjene i pomisli da netko unutra krade. Počinje panika, poziv policiji, nervozni dijalog, komične situacije koje prerastaju u oštru satiru o birokraciji i besmislu. Policija reagira tek kad čuje da je „počinjeno ubojstvo“, i dolazi prekasno. Njavro kroz ironiju pokazuje koliko je ponekad smiješan sustav koji bi trebao štititi građane. U pozadini smijeha krije se ozbiljna poruka o odnosu između pojedinca i države, o nepravdi koja se često maskira administrativnim „vrlinama“.

Priča „Kokot – Pijevac – Petlić“ smještena je na ničiju zemlju, između dviju linija fronta. Tu se usred rata pojavi pijetao koji slobodno prelazi s jedne strane na drugu. On ne zna za granice, zastave ni podjele. Njegovo pjevanje podsjeća vojnike s obje strane na dom, na jutra prije ratnih sirena. Kad se odluče da ga zajednički uhvate i zakolju za ručak, nastaje paradoks – ratnici se ujedinjuju oko banalnog čina, ali ne i oko ideje mira. Njavro tu nalazi ironiju života i smrti, pokazujući da su i u ratu ljudi sposobni za smijeh, ali da se iza svakog smijeha krije nemoć. Pijetao postaje simbol slobode, ali i žrtve, kao i svaka nada u vrijeme razaranja.

U priči „Stisni se malo“ prostor nije ratno polje nego gradski autobus, ali je duhovna skučenost ista. Gužva, vrućina, uzdasi, nervoza i ona rečenica koja se ponavlja kao refren: „Stisni se malo!“ Njavro u toj svakodnevnoj sceni prepoznaje metaforu čitavoga društva. Ljudi se guraju, trpe, mrmljaju, ali nitko ne pomiče sebe. Njegovi junaci sabijeni su ne samo u prostoru nego i u duhu. Humor je blag, ali gorko istinit. Svaka replika nosi sloj ironije. U završnici, kad pripovjedač pomisli da smo se „svi stisnuli i u autobusu i u životu“, čitatelj shvaća da je Njavro rekao mnogo više od priče o javnom prijevozu.

U „Narančinu“ se vraća mediteranski ton, vedrina i toplina. Glavni lik, stari težak poznat po tome što svima dijeli naranče iz svoga vrta, simbol je jednostavnosti i dobrote. Selo ga voli i podsmjehuje mu se, ali ga pamti po osmijehu i blagosti. Kad umre, svi shvate da je s njim otišao i dio svjetlosti. Naranča, koju je dijelio, postaje simbol dobrote i života. Njavro gradi lik pun topline i ljudske mudrosti, čovjeka koji nije imao ništa, a davao je sve. To je priča o malom čovjeku koji je bio velik, o običnoj dobroti koja nestaje iz svijeta.

Priča „Susret“ vraća nas u sferu intime i sjećanja. Muškarac i žena, nekadašnji ljubavnici, slučajno se sretnu na ulici. Njihov razgovor traje kratko, gotovo bez značenja, ali u svakoj riječi, u svakom pogledu, krije se prošlost. „Kako si?“ postaje pitanje o svemu što je bilo, „Dobro, a ti?“ postaje potvrda da su oboje preživjeli svoje uspomene. Kad se rastanu, ostaje osjećaj prolaznosti i praznine. Njavro majstorski prikazuje neizrečeno – ono što se ne može reći jer bi previše boljelo. To je priča o prolaznosti, o onome što ostaje kad ljubav prestane, ali uspomena ne umire.

U „Nakon svake granate“ Njavro prikazuje rat iznutra, mirno, gotovo spokojno, bez krika. Glavni junak, običan čovjek, nakon svake detonacije ponavlja isti ritual. Zapali cigaretu, gleda rupe po zidu i broji ih. Stara susjeda izlazi i prebrojava kokoši, djeca ponovno iznose loptu, a život, unatoč svemu, nastavlja svoje krugove. Taj paradoks života usred smrti čini suštinu priče. Nakon svake granate, ljudi su malo više mrtvi, ali i malo više živi, jer svaka preživljena eksplozija znači još jedan dokaz opstanka. Njavro ne opisuje rat – on ga osjeća kroz mir koji dolazi poslije. To je poezija preživljavanja, priča o dostojanstvu u strahu.

U priči „Ima li koga da me vidi“ Njavro dostiže najveću ljudsku dubinu. U praznom selu starac sjedi pred kućom i gleda put kojim više nitko ne prolazi. Djeca su otišla, susjedi nestali, samo on i samoća. Ponekad izgovori: „Ima li koga da me vidi?“ i ta rečenica odzvanja gotovo proročki. To nije vapaj, nego potvrda da je još živ, da postoji. Njavro piše o starosti ne kao o slabosti, nego kao o osami u kojoj se čovjek još nada pogledu, dodiru, prepoznavanju. To je možda najtužnija i najljepša priča u zbirci, jer govori o univerzalnoj potrebi da budemo viđeni, da netko svjedoči našem postojanju.

Sve ove priče zajedno čine mozaik jednog vremena, jednog mora i jednog naroda. Boris Njavro piše s humorom i tugom, s ironijom i vjerom, s ljubavlju prema riječima i ljudima. Njegova rečenica je jednostavna, ali nosi ritam mora, zvuk galeba, šapat Dubrovnika. U njegovim pričama nema slučajnih detalja – svaka riječ ima težinu, svaka scena ima smisao. Njegova knjiga je hommage malim ljudima, onima koji čine život, ali ne ulaze u povijest. U njima se prepoznaje duh Mediterana, njegova toplina, prkos i mudrost. U njima se čuje iskreni govor Dubrovnika – onog starog, pomalo izgubljenog, ali još uvijek živog u jeziku i sjećanju. Boris Njavro je pisac koji ne gradi svjetove od fantazije, nego od istine. Njegove priče su od kamena i soli, od suze i smijeha, od sjećanja i nade. On piše kao čovjek koji pamti, ali i kao onaj koji zna da sjećanje liječi samo ako ga pretvorimo u priču. Njegova zbirka je svjedočanstvo da književnost još može biti ljudska, topla i smirena; da može govoriti kroz likove svojih malih heroja iz velikog naroda. Njavro piše da bi nas podsjetio da smo svi samo ljudi koji traže pogled, riječ, osmijeh i priču.

U zbirci „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“ Boris Njavro sačuvao je svjetlost Mediterana i dostojanstvo čovjeka. Njegove priče su poput starog jedrenjaka koji polako, ali sigurno nosi mirise i glasove juga kroz vrijeme, noseći ih s pažnjom i ponosom – kao što su ih nekada dubrovački mornari i pjesnici prenosili jedrenjacima širom Mediterana, Europe i svijeta. Taj duh, koji spaja riječ i more, čini Njavrovu knjigu trajnom, jer dokle god bude Dubrovnika i njegovih pripovjedača, trajat će i priča o ljudskoj toplini, o ljubavi i ratu, o čovjeku koji pamti, prašta i piše.

Biografija Borisa Njavra

Boris Njavro rođen je 2. svibnja 1963. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Dubrovniku. Diplomirao je filozofiju i opću književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Mostaru.

Suosnivač je i od 2009. godine predsjednik Društva dubrovačkih pisaca te glavni urednik godišnjaka i zbornika „Literat“. Tijekom svoje bogate uredničke i stvaralačke karijere priredio je, uredio i objavio više od stotinu knjiga dubrovačkih autora. Autor je triju zbirki priča te triju knjiga kolumni i tekstova o Dubrovniku.

Treći program HRT-a objavio mu je dramski tekst, a njegov komad „Skerac sa Svete Marije“ izvela je dubrovačka kazališna družina Kolarin. Objavljivao je tekstove u brojnim časopisima i zbornicima, bio glavni urednik lista mladih „Laus“ i „Dubrovačkog lista“.

Dugi niz godina radio je kao kolumnist u tjedniku „Dubrovački vjesnik“ i „DuListu“. Uređivao je i vodio osamnaest godina popularnu emisiju „Đirata tirade od Grada“ na HR Radio Dubrovniku, kao i emisije na DU TV i Libertas TV, gdje i danas vodi tjednu emisiju „Uz ulicu, niz ulicu“. Surađivao je s brojnim novinama, časopisima i medijima u Hrvatskoj i regiji.

Dobitnik je Nagrade Grada Dubrovnika 2020. godine za ukupno stvaralaštvo i rad, posebno za knjigu „Ulicama Grada“. Živi s obitelji u Župi dubrovačkoj, a zaposlen je u Muškom učeničkom domu u Dubrovniku.

Bibliografija

2004. – Ležeći tango, zbirka priča

2005. – Riječi u điru, zbirka kolumni o Dubrovniku

2006. – Priča o nama, dramski tekst

2007. – A sada, sport i glazba, zbirka priča

2008. – Grad u điru, kolumne – razgovori s Dubrovčanima o Dubrovniku

2009. – Skerac sa Svete Marije, dramski tekst (Kazališna družina Kolarin; 38 izvedbi); nagrada na Danima kazališnih amatera 2013.

2010. – Najljepše je na ribanju, monodrama emitirana na HTV 3

2011. – Ulicama Grada, knjiga o Dubrovniku, njegovoj povijesti i ljudima – Nagrada Grada Dubrovnika

2012. – Priče o ljubavi i ratu i dvije stare, zbirka priča

Od studentskih dana objavljuje priče i pjesme u časopisima „Život“ (Sarajevo), „Dubrovnik“ (Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik), „Literat“, „Večernji list“, kao i na brojnim portalima.

Od 2009. godine osnivač je, predsjednik i urednik Društva dubrovačkih pisaca te glavni urednik godišnjaka – zbornika „Literat“ i drugih izdanja Društva.