FOTO: Svoje ljude je poslao u bunker, a Goran je pod granatama pokušao spasiti ranjenog suborca…Ivica je bio pogođen gelerom u glavu te se nalazio u vrlo teškom stanju…
Kobnog 24. ožujka 1992. godine u obrani mosta na Bistrini kod Stona stradali su pripadnici diverzantskog voda 4. gardijske brigade Hrvatske vojske Goran Kliškić i Ivica Vuco…
Svoje ljude je poslao u bunker, a on je pod granatama pokušao spasiti ranjenog suborca…
Priča o Goranu Kliškiću, pokojnom sinu opernog prvaka Ratomira Kliškića, priča je o istinskom heroju Domovinskog rata koji je u 22. godini položio život na oltar domovine spašavajući svog suborca na Južnom bojištu.
Obrana tog mosta bila je ključna kako srpsko-crnogorske snage ne bi odsjekle jug Hrvatske. Ubrzo nakon ponoći 24. ožujka ’92. godine započeo je žestok agresorski napad. Granate su precizno pogađale prve položaje diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade čiji je zapovjednik bio Goran Kliškić. U toj kiši čelika pogođen je Ivica Vuco, a u pomoć su mu priskočili njegov zapovjednik Kliškić te Izudin Bečirčić. Ivica je bio pogođen gelerom u glavu te se nalazio u vrlo teškom stanju. Kako je žestok napad i dalje trajao Ivičin suborac Izudin dobio je geler u ruku. Goran i ranjeni Izudin pokušavali su izvući Ivicu, no od sljedeće eksplozije geleri su izrešetali i Gorana, a Izudin je odbačen snažnom eksplozijom. Dolazi k sebi i nadnaravnom snagom pokušava i uspijeva izvući Gorana, a zatim i Ivicu, do obližnjeg zaklona.
“Obojica su umrli a ja nisam mogao da im pomognem. Ljubio sam čas Gorana, čas Vucu i preklinjao da me ne ostavljaju. Bolove koji su razdirali moje tijelo nisam više ni osjećao. Bol za prijateljima, braćom po oružju, razdirala me sto puta više. Poludio sam. Sjeo sam između njih i poželio da iskrvarim i umrem zajedno s njima. (…) Gledao sam ih. Ni Goran ni Vuco nisu više davali znakove života. Kako da objasnim svoje suze i plač i tugu. Kako, Bože dragi?!”,opisao je Izudin Bečirčić taj tragičan događaj u svojoj knjizi “Braća po oružju“.
Goran Kliškić, istinski heroj Domovinskog rata, rođen je 29. rujna 1969. godine u Splitu. Bio je u prvoj grupi hrvatskih dragovoljaca okupljenih u proljeće 1991. godine u Resniku. Kao aktivni sportaš i ljubitelj borilačkih vještina s crnim pojasom, postao je vrsni izviđač-diverzant. Suborci su ga zavoljeli od prvih borbenih akcija jer se nije izvlačio već je kao pravi junak uvijek bio na čelu. Nije se libio žrtvovati svoj život radi spašavanja suboraca. Učinio je to u dva navrata.
Prvi puta našao se ispred zapovjedništva s Ivicom Boškovićem kada je osjetio da će uz njih pasti granata, bacio se na Boškovića, oborio ga na zemlju i pao po njemu, te mu tako spasio život. U trenutku kada se našao s Boškovićem ispod sebe rasprsnuti dijelovi projektila pogodili su ga u leđa na kojima je zaradio 30 šavova. S još nezacijeljenom ranom i neizvađenim olovom iz pluća vratio se među svoje prekaljene suborce.
Odbio je ponude da se smjesti na neku dužnost izvan bojišnice ili da ide na vojno školovanje. Kao zapovjednik jedinice diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade sa svojim momcima otišao je na jednu od najkritičnijih točki dubrovačkog ratišta – most na Bistrini kod Stona. Ondje je prilikom spašavanja života svome suborcu Ivici Vuci položio svoj život na oltar Domovine.
Na fotografiji Goran Kliškić lijevo
Autor teksta – Borna Marinić
