H. Hitrec: Suverenistički suveren Zoki

U moru loših vijesti ima jedna dobra: za tri mjeseca dolazi kraj ovoj kletoj, ukletoj, prokletoj i na svaki način odurnoj godini, u kojoj nam se dogodilo sve loše što se moglo zbiti, da ne nabrajam jer je prostor ograničen strpljenjem čitatelja. Majka svih oluja prošle subote dokazala je da se zla 2020. ne predaje, ima još poneki as u rukavu na moru i kopnu, a jadranski naši gradovi nemaju Mojsija kao Venecija i treba polako smišljati kako obraniti dalmatinska mjesta od visokih valova i uopće vidljiva podizanja razine mora. Kako doći do niže razine, možemo naučiti iz izjava i ponašanja suvremenih naših vajnih političara, spuštenih znatno ispod kavanskih i uličarskih dobacivanja. Ne odnosi se to samo na Sabor ni na predsjednika države i njegove oponente/ice. Potonji je u kroničnom stanju uzbuđenosti sposoban izgovoriti sve i svašta, ali se za tu njegovu vrlinu znalo i prije izbora, pa je ipak izabran i sada imamo što imamo.

Ne budimo posve nesretni jer se kod Zokija nenadano pojavio suverenistički naboj, ma govori čovjek kao da čita ovu kolumnu. Okrenuli se protiv Milanovića lijevi mediji jer je načeo teme koje nametnuta politička korektnost ne podnosi, a nekmoli izravan napad na civilne ljubimce poput Gonga koji živi i kraljuje od svršetka prošloga stoljeća kao četvrta snaga u navodno trodiobnoj vlasti, udruga koja se ušuljala u politiku na mala vrata i postala isprva paradržavno (ali legalizirano) izborno povjerenstvo, a zatim se upustila i u nova područja. Drugi Milanovićev grijeh koji je kosnuo ljevicu jest da o gospođama i gospodičnama u politici govori kao i o muškim političarima, bez zadrške i straha od optužaba za seksizam, što mu je donijelo nenaklonost feministikinja pod zaštitom lijeve klateži i opće hipokrizije. Tu se ponešto slažem s „državnim poglavarom“, jer ako si u politici nije važno jesi li žensko, muško ili srednje, to jest kakvoga god si spola možeš na svoju akciju očekivati reakciju, na svoju izjavu protuizjavu makar bila i u graničnom području.

Jesu li – prelazim na Sabor – muški zastupnici trebali prešutjeti provokacije Dragane Jeckov koja bi rado strpala Tuđmana među zločince, jesu li trebali reći – ma ona je žena, pa ne ćemo valjda kontrirati, možda i nije sklona četnicima ali zašto onda ne govori o zločinima srpskih četnika primjerice u Negoslavcima gdje je bio centar za „ispitivanja“ Hrvata i Hrvatica, gdje se u vrijeme srpske okupacije mučilo, silovalo i ubijalo baš kao što su četnici činili i u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj. Tada su talijanski fašisti na kamionima dovozili četničku zvjerad, u vrijeme srpske agresije devedesetih dovozili su ih kamioni fašističke jugoslavenske armije u istočnu Slavoniju. I jedni drugi „ostajali su na cestama“, a iskrcane četnike puštali da Hrvatima vade oči, kolju djecu i žene, o muškarcima da i ne govorimo.

O tome u udžbenicima ni riječi, ali se ipak (sada sam opet na Milanoviću) s vremena na vrijeme Hrvati prisjete kako je to bilo u Gatima, u poljičkom kraju pod Mosorom kada su četnici poklali samo u tom mjestu osamdeset žitelja, baš kao da su se vratila ona vremena turskih zlosilja i žrtve mlade Mile Gojsalić koja je bakljom zapalila barut i dignula u zrak turski tabor. Spominjem Milanovića u svezi s ovogodišnjim prisjećanjem na Gate, jer je – za razliku od mnogih drugih svojih verbalnih eskapada - baš u Gatima održao jezgrovit govor koji sam pozorno proučio, vrlo dobar govor, uglavnom. Ali i to je još jedna od njegovih loših političkih prosudaba, jer govoriti danas u vrijeme hrvatsko-srpske koalicije o nekakvim zločinima srpskih četnika nije popularno, vraća nas u prošlost i budi emocije koje nisu privlačne u doba suvremenih kretanja.

Ide Zoki na svoju nesreću i duboko u povijest: da nisam slučajno čuo borca za Jugoslaviju (UJDI itd.) Žarka Puhovskog na jednoj komercijalnoj televiziji, ne bih ni znao da je Zoki početak hrvatske države smjestio u 9. stoljeće, što je povijesno točno, ali je užasnulo Puhovskog koji ju valjda smješta u doba AVNOJ-a, a kako je tek bio zgranut u lipnju 1991. U svemu, Zoki je doista iznenadio. Je li to samo sretan trenutak, vidjet ćemo, ipak je čovjek nepredvidljiv. Da bi se spasio, preostaje mu samo da se obruši na ustaše, domobrane i modernu desnicu, što bi donijelo kakvu-takvu ravnotežu. Na unutarnjim i povijesnim temama je, znači, pokazao zrnce pameti. Glede vanjske politike, nakon što nas je kao premijer uspio posvađati s Njemačkom, sada je na dobrom putu da nas posvađa s Amerikancima, budući da u poznatom stilu svodi naše odnose na trgovačko uvaljivanje, pa je tako okarakterizirao i Pompeov posjet Hrvatskoj, to jest Dubrovniku.

Nije američki državni tajnik svaki dan u Hrvatskoj, značajan je to posjet (kada već ne dolazi američki predsjednik), ali je sve oko toga dolaska bilo dosta neobično. Pompeo je morao čekati cijeli dan na Plenkovića koji je boravio u Bruxellesu ili gdje već, a Grlić Radman se pretvorio u vodiča po kulturnim znamenitostima, ćaskao i kratio vrijeme , gledao na sat. A onda se Plenković ipak pojavio, prenio je hrvatski glas u Vijeću Europe na Janeza Janšu i pohitao u Dubrovnik. Ne znam zašto, ali ta zavrzlama s terminima podsjetila me na Nixona i Tita, s tim da je do kolizije početkom sedamdesetih došlo iz drugih razloga – trebao je komunistički diktator istoga dana biti na sprovodu egipatskog Nasera, nije otputovao nego dočekao Nixona, a na sprovod poslao Kardelja, kao što je poznato. Nije važno. Važno je je li Pompeo ili nije podržao Hrvate u BiH, o čemu nikako da doznamo točne činjenice. Je li mu objašnjeno da se ondje hrvatski član predsjedništva BiH bira bošnjačkim glasovima, ili mu je ostalo nejasnim o čemu se uopće radi. Pa takvi su Hrvati, zaključio je, vole da ih drugi predstavljaju, eto i u Vijeću Europe...Više je Pompea zabrinula bratska veza Hrvatske i Kine, no tu se ne damo, kaže naša vanjska politika, barem dok Kinezi ne dovrše Pelješki most a Bandić sljemensku žičaru.

I dok se mi tako batrgamo između Europe, Kine i Amerike, nemamo jasno stajalište o mnogočemu, pa niti o Gorskom Karabahu gdje žive samo Armenci i (gotovo) nitko više, Srbija je upravo u punoj realizaciji Srpskoga sveta, što je novo i providno kodno ime za veliku Srbiju. Kronični remetilački faktor u ovom dijelu svijeta opet je u punoj formi i slaže slagalicu neizlječive grandomanije, kojoj je prvom žrtvom postala Crna Gora, a nastavak slijedi. Ako sada (za sada) ne kani oružjem osvajati sve oko sebe, odnosno silom okupiti sve Srbe u jednoj državi „prisajedinjujući“ dijelove susjednih ili cijele, domislila se drugoj taktici - postati žarištem (covid) s jednim velikim (četničkim) vođom Vučićem, čije će naloge slušati i izvršavati Srbi ma gdje živjeli, s posebnim zadaćama u domicilnim državama i načinima djelovanja prilagođenim ovakvim ili onakvim okolnostima i sadašnjim prilikama.

Ondje gdje su u velikoj manjini, recimo u Hrvatskoj, trebaju djelovati na dva kolosijeka – prvi: u što većem broju ispuniti polje kulture, te u zajednici s prononsiranim jugofilima, orjunašima i smušenjacima rodom Hrvatima nametati teme (film, kazalište, književnost) koje prikazuju hrvatski narod kao genocidan ili barem nesposoban za išta lijepo, dobro i pametno, podupirati „književnost izmeta“ kako je netko lucidan nazvao književnost zadnjega desetljeća, onu koja je nošena na rukama hrvatskih medija, slične kazališne komade i filmove. Elem, zaprljati hrvatski društveni a ne samo kulturni (ima li razlike?) život i čekati da sazrije naraštaj Hrvata školovan na opisanim temama, naraštaj nesiguran u sebe i podložan utjecajima, naraštaj koji će biti dobar materijal za vrijeme kada se više ne će ni osjećati političkim narodom ili ne daj Bože samosvjesnom nacijom, na kraju slegnuti ramenima i na potvoru o zajedničkom jeziku.

Taj prvi cilj je već dobrano ostvaren. Drugi je kolosijek eminentno politički: uvlačenje u vlast na svim razinama, stvaranje dojma da se bez njih ne može ostvariti stabilna vlast u Hrvatskoj, znači da su i bez formalne konstitutivnosti doista i konstitutivni i konstruktivni element koji jamči opstojnost hrvatske države. Taj je cilj u ovom trenutku već gotovo ostvaren zahvaljujući mazohističnim izvršnim Hrvatima bez povijesne svijesti, znanja i čak običnog narodnog instinkta. Daklem (ha) glede inačice velike Srbije pod šifrom Srpski svet sa žarištem u Beogradu, a nego gdje, u Hrvatskoj je već obavljen golem posao i samo se čekaju velike, kataklizmične promjene u međunarodnim odnosima i arhitekturi današnjega svijeta, pa da beogradski remetilački nagon uskrsne u svoj svojoj ljepoti. Ne znam zašto (ma, znam) opet čitam Pilarovu knjigu „Južnoslavensko pitanje“.

Usput, kad sam već u svezi ekstatičnim državnim poglavarom spomenuo 9. stoljeće, i pralik Majke Božje nošen na hodočašću Hrvatske vojske u Mariji Bistrici, također je iz toga znamenitog 9. vijeka (na sve vijeke vjekova) , a nalaznik je fra Lujo Marun koji je prevrtao kamenje u ruševinama katedrale sv. Marije niže Knina. Prvi (do sada nađeni) lik marijanske ikonografije na hrvatskom tlu, pralik i praslika naše kršćanske vjere, Majka Moliteljica čiji su dlanovi okrenuti prema vjernicima. Marun je imao i puno sreće, i dobre živce ali i odvažnosti, jer je sav taj kraj osamdesetih godina 19. stoljeća u Beogradu već smatran dijelom srpskoga sveta. Pa opet osamdesetih 20. stoljeća. I tako dalje. In fine.

Doba redizajna

Pošast redizajna nekako se poklopila s aktualnom virusnom zarazom. Hrvatska je televizija izgradila informativni studio iz „Odiseje u svemiru“ (Zemlja je još na vidiku), toliko velik da se voditeljice i voditelji mogu voziti na koturaljkama, s jednim velikim komandnim stolom bazenskoga tipa i manjim, sličnim, u kojemu još samo nedostaju zlatne ribice. Doista veleban studio, premda se i u manjem može raditi sadržajno, a ne samo likovno bolji Dnevnik. Ta središnja informativno-politička (uglavnom) emisija ima stanovitih teškoća u ritmu: započne bombastično, krene dobro, a onda odjednom zastane. Uvali (rekao bi državni poglavar) gledateljima nekog sugovornika s više ili manje izraženom logorejom, i to traje beskonačno. Tek tada, jer ništa nije beskonačno osim svemira, Dnevnik krene dalje, ali onda je već kasno.

Redizajn je zahvatio i tiskovine. Večernji je list posegnuo za na Zapadu odavno otkrivenim trikom o nesjedinjenim novinama, kako bi svaki član obitelji uzeo sebi komad koji ga zanima, a bez trganja, svađa i obiteljskog nasilja. Pokus je uspio, svi zadovoljni. Jutarnji je list je ostao kompaktan, ali s novim grafičkim dosjetkama, podosta upitnim. Nije grafika ni do sada bila problem Jutarnjeg, nego njegovi subotnji kolumnisti koji ne vladaju hrvatskim jezikom. Učili su, očito, hrvatski kao strani jezik, ali ga nisu svladali.

Kriminal u porastu

Nikada toga nije bilo. Gdje god dođete, upere vam pištolj u čelo.

Hrvoje Hitrec