Prošlo je 26 godina od okončanja dvogodišnjeg procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kojom je Hrvatska skoro u potpunosti stavila pod svoju upravu teritorij na kojem je kao država bila priznata.
Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon “Oluje” i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba.
Onako kako je i počelo s balvan revolucijom, odnosno ratom bez metaka, tako je i završilo. Paljba je prestala, no hrvatsko Podunavlje čekalo je društveno-ekonomsko reintegriranje. Za mnoge Vukovarce, rat je prestao onog trenutka kad su se vratili u svoj grad i možemo reći da je za njih potrajao do 15. siječnja 1998. godine, sve do završetka mirne reintegracije.
Odluka koja je poštedjela mnoge živote
Iako određeni broj Hrvata smatra da je valjalo riskirati i Podunavlje vratiti vojnom operacijom, odluku tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana većina smatra pametnom.
Osim toga, provedena je demilitarizacija, a kroz novoosmišljeni sustav i otkup privatnog oružja, osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove, a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES. Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne poslove i akte upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su, budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim. Potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Prvi slobodni lokalni izbori od 1990. godine, provedeni 13. i 14. travnja 1997., istovremeno s izborima na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske bili su povijesni, jer je od tog trenutka istočna Slavonija i formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku.
Ipak, ostaje činjenica da u podunavskom području do danas nije postignut sklad, barem ne u onoj mjeri za miran i dostojanstven suživot. Mirna reintegracija uistinu jest završena prije 26 godina, no nacionalna netrepeljivost, odvojene srpsko-hrvatske škole i srpsko-hrvatski kafići svjedoče kako potpisani dokument o okončanju procesa nije posve zaživio u praksi.
Maduna smatra da Tuđman ne bi dozvolio podjele u Vukovaru
“Podržavam tadašnji pristup rješavanju tog pitanja i smatram da je odluka o mirnoj reintegraciji bila pametna. Ona uistinu i jest zaživjela, međutim za ove netrepeljivosti nisu krivi obični vukovarski građani – nego politika. Incidenti kojima svjedočimo su većinom u režiji politike koja u određenom trenutku ‘mobilizira’ pojedince, a koji onda odrađuju ‘prljavu zadaću’. Dizanje i spuštanje tenzija određuju političari ovisno o svojim potrebama. Također, imamo i medije kojima su međunacionalni sukobi u Vukovaru prava poslastica. Takva vijest za njih je samo klik, a nama takav medijski pristup ostavlja dugoročne posljedice”, kaže nam vukovarski branitelj Damir Maduna koji je svojedobno bio i kandidat za gradonačelnika tog grada:
“Moram nadodati da ovim međunacionalnim trzavicama pogoduju i nesretne odluke o odvajanju djece u školama i vrtićima. Kada sam bio kandidat za gradonačelnika imao sam viziju o zajedničkom školovanju, a ‘Vukovar bez podjela’ bila je moja parola. Nažalost, to nije prošlo. Vukovar je mali grad čiji su stanovnici velikim dijelom ovisni o strukturama koje su im dale posao i ekonomsku sigurnost, pa im ništa drugo nije važno, niti bi što mijenjali.”
Da je Tuđman danas živ, smatra naš sugovornik, on ovakve incidente ne bi dozvolio:
“Ma što mislili o Tuđmanu, treba znati da je imao je dugoročniju viziju od današnjih političara. Njegovi današnji nasljednici razmišljaju samo o svom mandatu i gledaju da im te četiri godine bude dobro, ne pitajući za cijenu”, zaključuje poznati Vukovarac.
S njime se u mnogočemu slaže R. M., pripadnik srpske nacionalne manjine iz Borova Naselja. On na odluku o mirnoj reintegraciji također gleda blagonaklono, a ovaj Tuđmanov potez naziva prvenstveno “humanim”:
Srbin iz Borova Naselja: ‘Najprije svi moramo početi od sebe”
“Nakon toliko krvoprolića, mirna reintegracija je svima došla kao ‘melem na ranu’. Svi mi koji smo ostali, na umu smo imali samo miran nastavak života uz normalne ekonomske uvjete. U principu, to i imamo ali na vaše pitanje bi li moglo biti bolje, pa sigurno da bi. Ruku na srce, svugdje bi moglo biti bolje, ali Vukovarsko područje se suočava sa specifičnim problemima kojima bi netko trebao stati na kraj.”
R.M. kaže kako bi se najprije svi trebali okrenuti sami prema sebi i početi od sebe:
“Odgoj i ono što dolazi od kuće je presudan faktor. Odvajanje djece u obrazovnim centrima je katastrofalna greška i prvi pogrešan korak kojim se djeci u samom startu poručuje da su različita. Njihovim odrastanjem, te različitosti dolaze na vidjelo i to kroz različite manje ili veće incidente. Takvih incidenata ima po cijeloj Hrvatskoj, npr. nerijetko na Banovini, ali kada se nešto dogodi u Vukovaru, tada to koristi tko god može. Da bi se napravili pomaci u ovom malom gradu, cjelokupno društvo treba mijenjati način razmišljanja. Boljitak Vukovara ne ovisi samo o njenim građanima”, zaključuje naš sugovornik koji dodaje kako se on osobno zbog svoje srpske nacionalnosti nikada nije osjećao ugroženo.
“Dapače, moji najbolji kućni prijatelji su Hrvati, a ovih smo dana zajedno obilježili oba Božića.”
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.