Hrvatska afera Weinstein: Ćiru i Kolindu izbrisao sa stranica...

Sad svi portali prenose kako su Kolinda, Mažar, Ćiro, bili prijatelji Škare i kako se toga srame, pri čemu se ne zna je li gore to što se odriču prijatelja u nevolji ili to što ne vjeruju u presumpciju nevinosti

Ukoliko na google tražilicu upišete pojam Tomislav Mažar+AMK Siget, rezultat će vam, od četvrtka, kad je buknula afera Škaro, biti ovakav: "stranica nije pronađena". Od petka ujutro isti ćete ishod dobiti ako na stranicama AMK Siget potražite fotografije Damira Škare i Kolinde Grabar Kitarović, ali i duge kolone drugih uglednika - Josipa Klemma, Ćire Blaževića, egzorcista fra Kožula. 

Sve je pobrisano!

Nitko nije bio u AMK, nitko se nije družio sa Škorom, nisu oni odavde. Vrag će ga znati je li operacija čišćenja poduzeta samo zbog predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ili zbog ostatka ovog (uglavnom hadezeovog i Bandićevog) Panteona, no predsjednici time nije učinjena usluga.

Samo je, naime, skrenuta pažnja na njihovu bliskost - Damir Škaro lani je bio njen osobni izaslanik na zadarskom kongresu sportskog turizma; ona mu je trebala pisati predgovor za knjigu o odnosu sporta i velikana vjere, predsjednica je obilazila AMK Siget, Škoro je  u Uredu  predsjednice bio rado viđen gost. I sad ovo, pred samo finale kampanje!

Predsjedničina ocjena afere bila je gotovo u dlaku ista kao i njen stav navijačkom divljanju u Uzdolju - "osuđujem svako nasilje", "svaka žena treba prijaviti nasilje".

Ovo bi se, međutim, moglo pretvoriti u hrvatsku aferu Weinstein, i postati razdjelnicom, u višestrukom smislu - civilizacijski, politički, pravno. No, u jednom smislu ova se afera snažno oslanja na našu lošu tradiciju: brisanje gore prošlosti nadrežimska je konstanta. HDZ je izbacio Ivu Sanadera iz svih svojih memorabilija, baza podataka, sjećanja: njega nema na stranačkim i državnim proslavama, nema ga u knjigama, nije postojao - on je jedna velika crna rupa.

HDZ se u tome dakako oslonio na svoje prethodnike, Savez komunista -  iz kojeg je početkom devedesetih došla većina članova, njih oko 90 posto. Oni su se prema svojim crnim ovcama odnosili još gore. Članove Partije izbačene iz SK sedamdesetih nije se smjelo javno spominjati - Savku i Tripala - dok je možda najbolji pjevač Jugoslavije, Vice Vukov, bio onemogućen u nastavku karijere,  bez sudske presude zabranjen i stigmatiziran kao crno zlo. Što idemo dalje u prošlost, nestajanje i brisanje bilo je sve surovije - iz povijesti su nestali Đilas, Ranković, Sreten Žujović, dok je najnesretniji od svih, Andrija Hebrang, pobrisan ne samo iz povijesnih knjiga, nego i iz života.

Tu se vraćamo na izvor - Staljina. Sovjetski je Leksikografski zavod  - vjerojatno je to samo vic, ali dobro objašnjava mehanizam cenzure - 30-ih navodno uz sva nova izdanja slao žilete, kako bi kupci enciklopedije mogli izrezivati nepodobnike. Legendarna je slika na brodu, gdje uz Staljina stoji ministar policije, masovni ubojica Ježov, kojega cenzori nakon pada izrezuju sa svih fotografija; kao što Trokoga izbacuju sa fotografije na kojoj je uz Lenjina. Sovjetska era pamti tisuće takvih slučajeva a mi se, evo, demokratski prilagođavamo.

Ono što vlastodršci, međutim, nisu naučili iz tih priča, jest sljedeće. Izrezani dijelovi prošlosti kad tad se vraćaju, kao bumerang, a u eri Interneta, deseterostruko brže i stostruko jače. Sad svi portali prenose kako su Kolinda, Mažar, Ćiro, bili prijatelji Škore i kako se toga srame, pri čemu se ne zna je li gore to što se odriču prijatelja u nevolji ili to što ne vjeruju u presumpciju nevinosti. Ovako su samo maksimirali negativni učinak po sve.