Dan nakon zločinačkog terorističkog napada zrakoplovstva „JNA“ na Zagreb i rezidenciju predsjednika Republike Hrvatske (pri čemu je naš državni poglavar izbjegao smrt samo pukom slučajnošću), Hrvatski sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s republikama i pokrajinama tadašnje SFRJ i utvrdio kako od 8. listopada 1991. godine ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje savezne države, te da shodno tomu ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, jer ona više kao takva ne postoji.

Odluka o državnoj neovisnosti uslijedila je poslije tromjesečnog moratorija (na koji su Slovenija i Hrvatska dragovoljno pristale iako su odluke o samostalnosti donijele 25. lipnja iste godine – u znak dobre volje i pokušaja da se kriza u bivšoj državi riješi dogovorno, mirnim putem).

Iz predostrožnosti, zasjedanje Sabora Republike Hrvatske, tog je 8. listopada 1991. godine održano u podrumu zgrade INA-e u Zagrebu, no, unatoč tomu, ozračje je bilo svečano i dostojanstveno, kako i priliči trenutku.

Koliko su Srbija, Crna Gora i „JNA“ bile sklone mirnom rješenju, pokazale su agresijom na Hrvatsku, koja je započela već 3. srpnja okupacijom Baranje i okruženjem vukovarsko-borovskog područja.

Uslijedilo je barbarsko razaranje Vukovara, Borova, Osijeka, Vinkovaca, etničko čišćenje Ćelija, Dalja, Aljmaša, Erduta, pokolj u Tovarniku, rušenje i paljenje čitavih sela na Banovini i u Lici i sve se to događalo u vrijeme dok su još trajali pregovori o „mirnom razrješenju krize“ između predsjednika republika (pod patronatom međunarodne zajednice).

U međuvremenu su 19. kolovoza od strane agenata KOS-a „JNA“ izvršeni bombaški teroristički napadi u Zagrebu (na Židovsku općinu u Palmotićevoj ulici i židovsko groblje na Mirogoju – kako be se nova hrvatska vlast prokazala u svijetu kao „ustaška“ i „antisemitska“.

Borbeni zrakoplovi „JNA“ raketirali su prvi put 16. rujna sa šest raketa televizijski odašiljač na Sljemenu, a napad su ponovili i 4. listopada (s nakanom sprječavanja emitiranja TV programa – kako istina o agresiji ne bi doprla u svijet), ali rezultat svega bilo je oštećenje tornja i strojarnice, s kraćim prekidom emitiranja.

Kako bi se dobila potpunija slika onoga što se u Hrvatskoj događalo do njezine odluke o neovisnosti (8. listopada), evo kratkog podsjećanja na neke događaje (jer cjelovit prikaz nije moguć u ovako kratkom osvrtu):

 Četnici iz Srbije, „JNA“ i srpski „teritorijalci“ svoje su oružane akcije u Hrvatskoj provodili već u rano proljeće 1991. godine napadima na policijske postaje – najprije u Pakracu (1/2. ožujka), potom i na drugim mjestima, što je dovelo do sukoba na Plitvicama (31. ožujka – „krvavi Uskrs“) kada kao prva žrtva naših snaga gine policajac Josip Jović i pokolja  nad dvanaestoricom hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja). Od tada nadalje, oni skupa napadaju policijske postaje i hrvatska sela i gradove, posebice na Baniji, u Slavoniji , Lici, Dalmaciji, te na Kordunu i u sjevernoj Dalmaciji.

U nastavku evo podsjećanja na neke događaje u vrijeme agresije jugo-vojske, četnika, „teritorijalaca“, dobrovoljaca i „krajinske“ paravojske na Hrvatsku koji su se odigrali prije donošenja odluke o neovisnosti (8. listopada 1991.):

 26. lipnja napali su policijsku postaju u Glini; 7. srpnja razorili i spalili hrvatsko selo Ćelije u istočnoj Slavoniji, žitelje pobili ili protjerali; 13. srpnja su jakom topničkom vatrom napali hrvatska sela na Baniji: Hrastovicu, Kraljevčane, Hrvatski Čuntić, Dragotince i Prnjavor; 22. srpnja, topničkim projektilima napali hrvatsko selo Berlete u Lici; 23. srpnja izvršili brutalni topnički napad na sela na Kordunu, općina Slunj (Vaganac i Drežnik); 24. srpnja iz okolnih sela (Pačetin, Bršadin, Petrovci) jakom topničkom vatrom napali Bogdanovce – u istočnoj Slavoniji; 26. srpnja okupirali zapaljeno hrvatsko selo Struga Banska (na Banovini), ubili 13 hrvatskih policajaca, hrvatske civile protjerali; 28. srpnja ponovno topništvom napali sela na Banovini – na meti su Hrastovica i Bačuga; 01. kolovoza, napali, okupirali i razorili Dalj, Aljmaš i Erdut (istočna Slavonija), pobili hrvatske policajce i branitelje, izvršili masakre nad civilima, žitelje protjerali; 4. kolovoza, započeli topničke napade na Vukovar koji je u potpunom okruženju; 5. kolovoza izvršili masakr u Lovincu (Lika) – brutalno ubijeno 5 hrvatskih civila; 14 kolovoza masakrirali 5 hrvatskih civila u Kraljevčanima (Banovina); 16. kolovoza izvršili masakr nad 4 hrvatska civila u Peckom (Banovina); 17. kolovoza minobacačima napali Grubišno Polje u zapadnoj Slavoniji, 2 osobe teže i 5 lakše ranjeno; 18. kolovoza napali Hrastovicu, Luščane i Grabovac (Banovina), mnoge Hrvate pobili, ostale protjerali, sela opljačkali i zapalili; 21 kolovoza, topništvom napali Daruvar (zapadna Slavonija), istoga dana i Sarvaš u istočnoj Slavoniji; 22. kolovoza ratni zrakoplovi „JNA“ tukli Vinkovce – jedan hrvatski policajac ubijen, 5 teško ranjeno; 26. kolovoza borbeni zrakoplovi „JNA“ bombardirali Sunju (selo kod Siska); 28. kolovoza zapalili selo Skela (na Banovini), ubijeno najmanje 10 hrvatskih civila – slično se dogodilo i u Unčanima, Kozibrodu, Zamlači, Madžarima, Hađeru, istoga dana ratni zrakoplovi „JNA“ bombardirali auto-cestu Zagreb – Beograd, kod Okučana i Novu Gradišku; 25, 29 i 30. kolovoza ratni zrakoplovi „JNA“ bombardirali Vukovar; 30. kolovoza ratni zrakoplovi „JNA“ bombardirali selo Kruševo (u Dalmaciji); 1. rujna topništvom napali Slavonski Brod, a istoga dana i Daruvar (bitka u prigradskom naselju Doljanima krvava daruvarska nedjelja, u borbama poginulo 6 branitelja a 11 ih je ranjeno, grad obranjen); 2. rujna pripadnici „JNA“ su napali Petrinju iz tenkovskog garnizona (vojarna „Vasilj Gaćeša“) pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Tarbuka, istoga dana okupirali Berak, Bokšić, Oriolik i Grabovo te Mikluševce, Tompojevce i Čakovce; 3. rujna okupirali su Bilje kod Osijeka i Sotin kraj Vukovara, istoga dana „JNA“ bacila kasetne bombe na Gospić, uslijedili su višednevni napadi na Gospić, Perušić i Lički Osik, u napadu na Osijek poginulo 14 ljudi a 28 ranjeno, izvršili pokolj nad 20 Hrvata u Graboštanima, Stublju i Majuru, te pokolj 24 Hrvata u Četekovcu, Balincima i Čojlugu; 5. rujna 1991. g., okupirali šire područje Okučana, istoga dana ponovno granatirali Gospić, razarali Stari Lički Osik; 6. rujna gađali i oštetili katedralu sv. Petra i Pavla u Osijeku i crkvu sv. Petra; 8 rujna, izvršili pokolj u Kusonjama (masakrirano 20 hrvatskih gardista); 11-12. rujna, okupirali Kruševo, Jasenica, Lovinac i Sv. Rok u Lici, te Hrvatsku Kostajnicu i Dubicu na Banovini; 12 rujna ispalili oko 500 projektila na hrvatski grad Vinkovce; 14. rujna okupirali Hrvatsku Kostajnicu (zarobljeni branitelji su prebačeni u logore: Manjaču i Glinu, a dio je odmah ubijen), istoga dana okupirali Topusko; 15. rujna okupirali Kosovac i Gornje Bogićevce; 16. rujna okupirali Čovac, Gređane i Novi Varoš, istoga dana „Jugoslavenska ratna mornarica“ (JRM) blokirala je sve hrvatske luke (blokade su ponovljene tijekom listopada i studenog); 17. rujna okupirali HE Peruća i Rovanjska, istoga dana „JNA“ napala Drniš, protjerano 17.000 stanovnika; 18. rujna ponovili napad na Petrinju, masakrirano 17 pripadnika Zbora narodne garde; 20. – 21. rujna okupirali sela oko Petrinje i grad Petrinju; 21. rujna u Dalju, u policijskoj postaji, pripadnici paravojnih postrojbi SAO Krajine, predvođeni Željkom Ražnatovićem ubili iz vatrenog oružja jedanaest zatočenika Hrvata i pokopali njihova tijela u masovnu grobnicu u selu Ćelije, istoga dana u Ivanovu Selu agresori ubili 7 osoba, 12 ranili 1 osoba se vodi kao nestala (sve žrtve su bili Česi); 22 – 23. rujna okupirali Tovarnik, ubijeno najmanje 68 osoba; 23. rujna okupirali Veliki Miletinac kod Daruvara, tri osobe ubijene, 2 odvedene i mučene; 24. rujna ubili tri civila u mjestu Babića Most, te 7 civila u Brloškoj Dubravi; 25. rujna pripadnici „JNA“ ubili tri malodobne osobe u autokampu Grabovac (Plitvička jezera), istoga dana napad na Tordince (na području župe Tordincii - Tordinci, Antin, Ćelije i Korođ - nakon rata je iskopana masovna grobnica s 208 tijela, u Antinu je pronađena masovna grobnica sa 17 tijela, u Ćelijama 32 tijela i Korođu 4 tijela, zločinci nisu odgovarali za počinjeni zločin); 29. rujna okupirali sela Korođ i Antin, istoga dana major „JNA“ Milan Tepić uništio skladište oružja Barutana u selu Bedenik (blizu Bjelovara), poginulo 11 pripadnika Zbora narodne garde; 29/30. rujna, tijekom noći srpski su zločinci iz pakračke bolnice izvukli 270 duševnih bolesnika i 20 liječnika, u ta dva dana „JNA“ izvela žestoke napade na Nadin, Murvicu, a okupirani su i Stari Jankovci u istočnoj Slavoniji; 1. listopada jakim snagama „JNA“, „teritorijalaca“, četnika i dobrovoljaca iz Crne Gore i Srbije napadnut je Dubrovnik, u isto vrijeme okupirano i razoreno i hrvatsko selo Ravno u BiH (općina Trebinje), istoga dana izvršili su pokolj nad hrvatskim civilima u Gornjem Viduševcu kod Gline; 2. listopada na Lipovoj glavici (kod Gospića) niški specijalci ubili 7 civila (dva dana poslije na Marinu brdu ubijene su još tri osobe); 3. listopada u Novom Selu Glinskom ubili 11 osoba; 4. listopada izvršili pokolj u Čorcima (ubijeno 5 civila), istoga dana snage „JNA“ napale Karlovac i okolna mjesta (Turanj, Dugu Resu, Generalski Stol); 4-6. listopada s jakim snagama napali Zadar, itd., itd.

Dakle, ovo je samo djelić onoga čemu smo svjedočili tijekom brutalne agresije na Republiku Hrvatsku prije proglašenja neovisnosti, 8. listopada 1991. godine. Tu je odluku svakako ubrzalo zločinačko raketiranje Banskih dvora izvršeno dan prije.

Hrvati su bili suočeni s barbarima koji su ih strategijom spaljene zemlje i metodima genocida i etničkog čišćenja nastojali zatrti, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini i pitanje otpora tom zlu bilo je pitanje opstojnosti hrvatskoga naroda na ovim prostorima.

Srpski zločinci su u Hrvatskoj ubili više od 15.000 građana (većinom Hrvata) među kojima i 402 djeteta, desetke tisuća su ranili i trajno traumatizirali, tisuće otjerali u logore, iz svojih domova je moralo pobjeći ili je protjerano oko 700.000 civila, razorili su više od četvrtine zemlje (čega nisu pošteđeni ni kuće, stambene zgrade, crkve, spomenici kulture, škole, bolnice, knjižnice, muzeji, tvornice, mostovi, pruge, ceste), masovno su palili, pljačkali i silovali i na kraju nam ostavili oko milijun ukopanih mina (od kojih se u Hrvatskoj i danas gine).

Tragična je istina da je rijetko tko od počinitelja odgovarao za masovne zločine i razaranja, a o nekom priznanju krivnje od strane Srbije nema niti govora.

Teče dvadeset i peta godina od svršetka rata, a nije riješeno ni ono najbolnije pitanje – potraga za nestalim osobama (na dan 30. kolovoza 2019. godine, Republika Hrvatska traga za još 1892 osobe).

U Hrvatskoj je povijesti 8. listopada znamenit po još dva važna događaja: toga je dana daleke 1075. godine u Solinu okrunjen kralj Zvonimir (krunom pape Grgura VII, što je u to vrijeme imalo značenje međunarodnog priznanja Kraljevine Hrvatske), a 8. listopada 1871. godine, Eugen Kvaternik pokrenuo je svoju glasovitu Rakovičku bunu koja je nažalost, bila neuspjeli pokušaj ostvarivanja neovisnosti Hrvatske.

Zlatko Pinter/PDN