Hrvatska nema katolički svjesne i odgovorne političare

Neki kažu da su pjesnici čuđenje u svijetu. Za mene su, osim pjesnika, veliko čuđenje i naši političari koji se smatraju demokršćanima, a zapravo nemaju ni „d“ od demokršćanstva. Saborski zastupnici tobože katoličkog uvjerenja glasuju, a ne kao pojedinci. Usvojili su Istambulsku konvenciju bez muke. Pitam se tko im je u osobnom životu uzor kršćanske demokracije i praktično življenog kršćanstva. Po njihovu ponašanju čini mi se da nemaju uzora, da tapkaju na mjestu i neuspješno traže svoj kršćanski identitet. Možda ih ima nekoliko koji znaju kako može i treba katolik po savjesti glasovati. Ali se boje sami sebe i svojih moralnih opredjeljenja, jer im je draga karijera. Paradoksalno je da je hrvatski narod na trgovima i ulicama pokazao što misli o Istambulskoj konvenciji, a „katolički demokršćani“ to namjerno nisu uočili pa zato nisu bili uz većinsku katoličku populaciju u Hrvatskoj.

Thomas More – svetac, mučenik i zaštitnik političara

Rijetko tko od naših političara koji su članovi Katoličke crkve zna da je Thomas More zaštitnik i uzor političarima. Neki možda nisu ni čuli za njega, a kamoli da znaju njegov životopis. Tomas More (1478. – 1535.), današnjim rječnikom rečeno, bio je „britanski premijer“ u vremenu vladavine kralja Henrika VIII. Taj nasilni kralj htio je i zaista je stvorio englesku crkvu, i sebe proglasio poglavarom te „crkve“. Razlog je svima poznat. Želio se rastati od zakonite žene i oženiti ženom  dvostruko mlađom od sebe. Londonski kardinal John Fisher, prijatelj Thome Mora, nije dopustio kralju tu nedopustivu ženidbu niti je priznao Henrika VIII. kao poglavara engleske crkve, a njegov drugi brak držao je po crkvenom pravu nevaljanim. Kralj je tome velikom i poznatom kardinalu dao odrubiti glavi. Poslije kardinala Johna Fishera na red je došao Thomas More, koji se nije pojavio na kraljevu vjenčanju pa je tako dao jasan znak da se ne slaže s kraljem. Kralj je Thomasa Morea pogubljen 5. srpnja 1535. Prije pogubljenja T. More je svome zetu dao zlatnik koji je trebao dati krvniku koji će mu odrubiti glavu. Na mjestu pogubljenja sam je sebi povezao oči i zagrlio krvnika koji će ga ubiti. Prije pogubljenja izmolio je 50. psalam: „Smiluj mi se Bože!“ A prije same smrti izjavio je „Umrijet ću kao vjeran kraljev službenik!“ Što je Thomas More napisao iz zatvora svojoj kćeri? „Premda sam, moja Margarita, sasvim svjestan da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem – bogatstvo, prihode, pa i sam život, radije nego da prisegnem protiv savjesti.“

Engleska prije Henrika VIII. i poslije njega

Da bismo znali pravu povijesnu istinu koja nije zamotana u „celofan“, dobro se poslužiti i pročitati knjigu Williama Cobbetta „Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“ (Naklada Benedikta, Zagreb, 2018.). Prema piscu te vrlo dobre knjige, Engleska je primila katoličanstvo, katoličku vjeru, 596. godine. Katolička vjera bila je vjera Engleza 923 godine kada je Henrik VIII. pokrenuto takozvanu reformaciju. Od te, 923. godine katoličanstva u Engleskoj, Henrik VIII. počeo je svojom krvavom reformacijom temeljito uništavati katoličku vjeru. William Cobbett piše: „Nije to bila reformacija Engleske, nego devastacija. U vrijeme kada je reformacija počela Engleska je bila najsretnija zemlja možda u povijesti cijeloga svijeta, i moja je glavna zadaća pokazati da je ta devastacija osiromašila i degradirala narod. No, da biste tu devastaciju vidjeli u pravom svjetlu i da biste osjetili pravednu količinu ogorčenja prema devastatorima i njihovim današnjim braniteljima, trebate prvo sagledati sve ono na što su oni primijenili svoje devastacijske snage“ (str. 43). U toj sveopćoj devastaciji rušili  su samostane, otimali župna imanja i cijele posjede  samostana, svu imovinu redovnika i redovnica. Prolijevali su krv u žestokom nasilju nad onima koji se nisu slagali s vladanjem kralja Henrika VIII. Lijepo društveno uređena država, s jasnim zakonom po kojemu se desetina uplaćena crkvi velikim dijelom dijelila siromašnima, s reformacijom postaje siromašna zemlja. Protestantizam postaje okrutan svakodnevni oblik vladanja Henrika VIII., koji je svojom voljom i nasiljem postao i poglavar engleske crkve. Utemeljitelji engleske crkve pod patronatom kralja nisu se uopće dvoumili kako nazvati i opravdati nastanak te nove engleske protestantske crkve. Kad god su je spominjali nazivali su je „zakonom utemeljena crkva“. Autor o tome kaže: „No, tome je 'zakonu' ponekad bila potrebna bajuneta kako bi narodu nametnuo tu crkvu. A nerijetko i svoje desetine prikuplja uz pomoć vojnika, pod zapovjedništvom svojih službenika koje je zakon nazvao mirovnim sudcima“ (str. 29). Eto, to je prava slika nastanka protestantizma u Engleskoj, uz okrutno mučenje i ubojstvo kardinala Johna Fishera, Thome Mora i mnogih drugih ubijenih i opljačkanih. Učeći povijest, često dobivamo površnu ili iskrivljenu sliku o događajima i narodima. Knjiga Williama Cobbetta „Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“ u izdanju Naklade Benedikta pravo je pisano remek-djelo u svakom smislu riječi.

Kako bi trebao izgledati identitet katoličkog laika i katoličkog političara

„Kongregacija za nauk vjere“ svojevremeno je objavila „notu“ o nekim pitanjima koja se tiču zauzimanja i  ponašanja  katolika u političkom životu. Taj dokument nosi datum 24. studenoga 2002. Toga je dana Svetkovina Krista Kralja. Po tome dokumentu, katolici su dužni i imaju obvezu u javnom životu braniti temeljne moralne i društvene vrijednosti koje uči Katolička crkva. Sumnjam da su taj dokument vidjeli, a kamoli proučili, svi članovi takozvane demokršćanske stranke koji se drže katolicima, a i čelnici stranaka koje sebe smatraju demokršćanskima. Crkva za uzor katolicima u društvenom i javnom životu postavlja političara Thomu Morea. Time želi pokazati da je nemoguće i nedopustivo dijeliti politiku od katoličkog morala. Jedno od drugog ne smije se odvajati. Katolik je dužan i po cijenu mučeništva zastupati ono što Katolička crkva uči o moralu, socijalnom nauku i djelovanju u političkom životu. Mi ponekad neke zemlje držimo nemoralnim društvima, iako one to nisu. I danas ima zemalja u kojima je nezamislivo da se netko kandidirao za neku veću funkciju a da nema sređen moralni i obiteljski život, da je zlorabio prijašnji položaj ili se bavio korupcijom. Nažalost, u nas nema nikakvih kriterija za one koji obnašaju važne funkcije. Ima političara koji su, kako kažu, katoličke životne orijentacije, a ipak im nije jasno što mogu i trebaju mijenjati. Iz spomenutoga dokumenta Kongregacije za nauk vjere jasno je da laici, pa tako svakako i javne osobe, trebaju poštivati društveni poredak u kojemu žive i nadahnjivati ga kršćanskim vrijednostima. Koliko to činimo, odgovorimo sami sebi. Političari koji se drže i izjašnjavaju kao katolici dužni su u javnosti zastupati i poštivati moralni i socijalni nauk Crkve. Čine li to? Opet prosudite sami. Sveti papa Ivan Pavao II. u svojim je nastupima više puta istaknuo da se oni katolici koji su uključeni u zakonodavna tijela, koji donose zakone,  „imaju obavezu i moraju se suprotstaviti zakonu koji bi bio napad na ljudski život“. Naši političari koji su katolici tako se nažalost ne ponašaju. To potvrđuje niz primjera i glupih zakona koje su izglasali ili će ih razmatrati, a kose se sa katoličkom moralkom. Katolički političar dužan je, po nauku Crkve, poštivati ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo svake osobe. Po tome pitanju papa Ivan Pavao II. bio je kristalno jasan: „…zalaganje  i očuvanje obitelji utemeljene na monogamnom braku, između različitih spolova, poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti, zabrana pokusa na ljudskom zametku, zalaganje za društvenu zaštitu maloljetnika i oslobađanje od ropstva droge i prostitucije. Političar katolik zalagat će se za vjerske slobode i za razvoj ekonomije koja će biti u službi osobe i zajedničkog dobra. Ali isto tako političar katolik se treba zalagati za poštivanje socijalne pravde, načela ljudske solidarnosti i supsidijarnosti.“ To su bila jasna stajališta svetog pape Ivana Pavla II. Mislim da su doktrinarna nota Kongregacije za nauk vjere i sam papa Ivan Pavao II. jasno profilirali zadaće i ciljeve katolika laika i političara koji sebe drže katolicima. Koliko je sve to zaživjelo u našemu društvu, veliko je pitanje. Čini mi se da naši laici, katolici, a jednako i političari, žive s jedne strane „duhovni“ život, a sa druge strane takozvani „svjetovni“ život. Ta podijeljenost velika je opasnost, jer tada nema osobnog svjedočenja vjere. Sve ostaje na onoj rečenici, tezi koja kaže da, Crkva tako uči, ali život je u svijetu drukčiji…. moramo praviti kompromise. Papa Ivan Pavao II. upozoravao je na činjenicu da je kršćaninov život ujedinjen, dosljedno jedinstvo vjere i života, evanđelja i kulture kao sveukupnog načina života. Drugog puta nema. Naše vrijeme jest vrijeme velike potrebe osobnog svjedočenja i suodgovornosti, a ne vrijeme života podijeljena na duhovno i svjetovno. U tome su nam najbolji primjeri laik, vjernik, intelektualac, katolik i političar Thoma More, sveti kardinal John Fisher  i naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac.