I dalje ništa od lustracije, zašto?

Jedno vrijeme se u Hrvatskoj pričalo o lustraciji, a onda je kao i o mnogim drugim vrućim političkim temama i ovo stavljeno pod tepih.

Sada se pripremaju lokalni izbori. Kandidata ima kao „mladog graha“, ali o njihovoj prošlosti ne zna se puno.

Svojedobno su pojedinci poput crvenih SDP-ovca ostali u šoku kad su čuli da se i u Hrvatskom saboru priprema Zakon o lustraciji. Odmah su rekli  da će donijeti više štete nego koristi. Nu, bez obzira na sve dobre i loše strane ovog zakon, to se moralo već davno  provesti ili, kako je rekao general Glasnović, Hrvatske ne će biti. Već je vrijeme da saznamo tko se krije iza brojnih pseudonima, a koje im je dodijelila bivša Udba. Ne moraju se bojati oni koji od 1945.-1990. nisu počinili zločine, njih će taj zakon mimoići, ali bilo bi dobro da se javno obznani tko je sve radio za Kos i Udbu. U Sloveniji su objavili i ta imena, pa se na popisu našlo oko 65 tisuća ljudi. Koliko ih je pak onda  u Hrvatskoj radilo za zloglasnu Udbu? Vjerojatno tri puta više! Prema nekim saznanjima većina onih koji su u vrijeme Brozove diktature bili na „crnim listama“ bili su prisiljeni potpisati dokument da će raditi za ovu zloglasnu organizaciju, pa je najvjerojatnije i to jedan od razloga da se još i danas oni koji su bili na tzv. Križnim putovima, Golom otoku, Staroj Gradiški, Lepoglavi i drugdje ne usude javno progovoriti, jer bi netko možebitno „pronašao“ neki papir na kojem su se potpisali da će kao „Sova“, „Oliver“ i slični cinkati sve i svakoga, pa ako treba i rođenog brata. A dobar dio ljudi je to potpisao samo da spasi goli život, iako je bilo i onih, nemali broj, koji su se vrlo brzo „uživili“ u uloge Udbaša, pa su svoj posao obavljali „odlično“, što je bivši politički sistem znao prepoznati i nagraditi. A ljudi koji su radili za Udbu bili su svugdje oko nas: od tvornica, škola, političkih organizacija, udruga, estrade, športa, medija, vojske, župa, pošte  pa sve do dječjih vrtića. Čak i u zatvorima, kao primjerice u Lepoglavi, odmah kod radne sobe upravitelja te ustanove, pripadnici Udbe imali su svoje prostorije i svakodnevno su nadgledali na koji se način „tretiraju“ prije svega politički zatvorenici. To nam je svojedobno otkrio u jednom razgovoru i bivši dugogodišnji upravitelj lepoglavskog zatvora Miloš Buđanovac, koji nam je rekao: Eto, vidite svi mene napadaju da politički zatvorenici i oni koji su suđeni za tzv. verbalne delikte nisu imali tretman dostojan čovjeka, ali nitko ne spominje baš te koji su nadgledali i najčešće zapovijedali kako se s njima treba postupati.

A Brozova vlast osuđivala je ljude na iznimno teške zatvorske i ine kazne i za danas teško pojmljive stvari. Najteži zločin je bio ako je nakon II. svjetskog rata netko javno rekao da je za „stvaranje samostalne hrvatske države“, zatim ste mogli završiti na robiji, i ostati bez svega, ako ste primjerice „širili neprijateljsku propagandu“, „vrijeđali Tita“, „ometali pravilan otkup stoke“, „potrgali sliku maršala“, sakupljali potpise za oslobođenje političkih zatvorenika, napisali pjesmu poput Tomičićeve „Hrvatska, ljubavi moja“, ili ako se jednostavno niste slagali s politikom koja se vodila u komunizmu.

Protivnik ste bili i ako niste željeli surađivati s Udbom. Veliki je broj Hrvata u vrijeme Titove strahovlade pobjegao u inozemstvo, jer da su ostali ovdje, imali bi gadnih muka s ovom zločinačkom organizacijom, za koju na žalost još ni danas ne znamo na koji je način djelovala.

Bilo je ljudi poput pok. Josipa Manolića koji su se čak javno hvalili radom u ovoj organizaciji i koji su se početkom stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, poput kameleona, munjevito preokrenuli i odjednom postali „veliki domoljubi“. Naime, ti i takvi su iskoristili Tuđmanovu ideju o pomirbi, pa su se bez ikakvih provjera ubacili i u sam vrh hrvatske vlasti, tako da nismo daleko od onoga da je – Udba stvorila hrvatsku državu!

A Udbaše danas možete prepoznati i po tome da se uvijek manje-više zajedno druže, poglavito na skupovima o „bratstvu i jedinstvu“. Ali, ima ih i drugdje, tako da je veliko pitanje što i za koga sada rade oni koji su činili tolika zla u vrijeme komunizma, jer krilatica „Jednom Udbaš, uvijek Udbaš“ nije nikakva izmišljotina, to je naprosto – činjenica.

Međutim, ne znamo jeste li primijetili da jedan dio ljudi koji su svojedobno bili na tzv. crnim listama Udbe, bez obzira što su se istinski našli i na čelu stvaranja hrvatske države, i dalje su i te kako bili  marginalizirani i podcijenjeni. Takvih je relativno mnogo, a navest ćemo primjer stožernog generala Zvonimira Červenka (1926.-2001.), čovjeka koji je bio i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (15. srpnja 1995.- 16.studnoga 1996.), dakle obnašao je i dužnost zapovjednika  Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. (!), a kojeg se danas na žalost malo tko sjeća!? Naime, obljetnicu njegove smrti,  gotovo nitko ništa ne objavljuje. (Svaka čast iznimkama). Pored toga, kada ste čuli da se njegovo ime spominje prigodom obilježavanja „Oluje“ ili pak da ga ističu kao – organizatora obrane u Domovinskome ratu Grada Zagreba? Još se manje ljudi sjeća da je u vrijeme Hrvatskog proljeća, kao tadašnji potpukovnik JNA, bio osuđen na godinu i pol strogog zatvora te gubitak čina i prava na mirovinu zbog zastupanja hrvatskih interesa, a o čemu je svojedobno i odličan dokumentarni film snimio pok. Miroslav Mikuljan (1943.-2011.). Červenkov istražitelj početkom sedamdesetih godina bio je Udbaš – Ivan Fumić, koji je na robiju pospremio iznimno veliki broj Hrvata, odnosno domoljuba. Fumić mu je tada otkrio da znaju sve o njegovu djelovanju, unazad devet godina, odnosno da ga je Udba pratila na svakom koraku. No, što se kasnije dogodilo Fumiću, kojeg danas najčešće vidimo „po šumama i gorama“ u društvu Mesića, Josipovića i sličnih? Ništa. 

Dakle, oni koji su bili Udbaši, a nisu učinili nikakve zločine, ne trebaju se plašiti lustracije, (osim što im možebitno može biti malo neugodno kad se saznaju njihova „kodna“ imena),

Ali,  kako bilo da bilo, sve te smutljivce i mutikaše trebalo je već davno ukloniti iz javnog, političkog  života, kao što je to učinila Poljska.

A mi još nismo osudili ni one koji su svojedobno progonili danas blaženog Alojzija Stepinca!