Noć s 20.-21. studenog bila je noć smrti i ubijanja Hrvata na Ovčari. Unatoč činjenici da je riječ o ratnom zločinu koji se dogodio prije 28 godina, hrvatsko pravosuđe po mnogočemu još “tapka u mraku”. Iako su brojni svjedoci upozoravali (i još upozoravaju) na osumnjičene za ubojstva ili sudjelovanja u njima, većina Srba koji su okrvavili ruke napustili su Hrvatsku ili više nisu živi.

Poznate su činjenice o samim zarobljavanjima prilikom upada terirorijalaca, četnika i JNA u vukovarsku bolnicu, kao što je poznato da su zarobljeni, mahom ranjeni Hrvati, naknadno masovno pogubljeni. No, što se dogodilo u međuvremenu i kako su ubojstva izvršena, najbolje se moglo doznati s beogradskog suda na kojem su manje-više svi okrivljeni odbacivali optužbe tvrdeći kako tijekom ubojstava nisu bili na poljoprivrednom dobru Ovčara.

Rijetki svjedoci o samom krvavom činu

Ipak, bilo je svjedoka koji su se povremeno “slomili” i priznali što su vidjeli te noći…

Na suđenju od prije deset godina kada se jednom optuženiku na teret stavljao ratni zločin na Ovčari 1991. godine, pripadnik tadašnje Teritorijalne obrane Vukovara Nikola Dukić pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu kazao je da optuženog nije vidio na Ovčari u danima kada su strijeljani zarobljenici, ali je govorio o pogubljenjima kojima je bio svjedok.

Vidio sam kako padaju u rupu

Pozvan da kao svjedok suda u dokaznu postupku iznese svoje spoznaje o događajima na Ovčari i Grabovu, Dukić je kazao:

“Došao sam na Ovčaru 19. ili 20. studenog, tamo sam vidio kako grupe ljude tjeraju u traktorske prikolice i odvoze na Grabovo. Kad smo došli dolje (na Grabovo) vidio sam iskopanu rupu u kojoj su bili živi ljudi, a bilo je i ljudi pored traktora. Vidio sam kako ih strijeljaju i kako padaju u rupu, godinama sam imao traume od toga, i dan danas ih imam”, posvjedočio je Dukić, uz napomenu kako on nije ubijao.

U hangaru je bilo mračno…

Svjedok Stevan Miščević jedan je od onih svjedoka koji se na Ovčari pojavio uoči samog strijeljanja:

“18. studenoga 1991. godine otišao sam u Borovo Selo po ženu i djecu. U Vukovar sam se vratio 19. studenoga 1991. godine.

Dana 20. studenoga 1991. godine, oko 14,00, ili 15,00, sati  sam otišao na Ovčaru potražiti tetku i njenog sina. Tamo sam vidio četiri ili pet praznih civilnih autobusa, vojna vozila, veliki zeleni kamion, puno automobila, puno civila i vojnika. Na ulazu u hangar stajala su dva vojnika, nisu branili ulazak unutra. U hangaru je bilo mračno, nisam mogao puno vidjeti. S desne strane hangara bila je vojska, s lijeve strane su bili civili. Vidio sam Emila Čakalića koji me pitao “kuda mi idemo?” Odgovorio sam da ne znam, da sam čuo kako će jedni ići za Hrvatsku, a drugi za Srbiju. Na Ovčari sam se zadržao oko 20 minuta.”