Damir Plavšić, umirovljeni satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid te šest puta odlikovan, predstavlja nevjerojatno hrabrog čovjeka čija je životna priča isprepletena s Domovinskim ratom. Rođen 1969. godine u Vukovaru, gradu koji će ostati zauvijek utkan u njegovu sudbinu, Plavšić je od najranijih dana pokazivao nevjerojatnu predanost svojoj domovini.
Odrastao je u sjeni rata, a Vukovar, grad koji je nosio u srcu, postao je poprištem njegove životne borbe. Završivši osnovnu i srednju školu u Vukovaru, Plavšić je nakon odsluženja vojnog roka u JNA donio hrabru odluku da se preseli u Zagreb i upiše studij veterine. Ne, sudbina je imala drugačije planove za njega.
U lipnju 1991. godine Plavšić je dao zadnji ispit druge godine studija veterine, ali umjesto da nastavi svoj akademski put, odlučio je dragovoljno otići u Vukovar kako bi branio svoj grad. Bio je to čin hrabrosti i nesebične ljubavi prema domovini koji će obilježiti cijeli njegov život.
Plavšićeva vojna karijera započela je u najtežim uvjetima, u okruženju opsade Vukovara. Kroz ratne strahote, on je pokazao izuzetnu hrabrost i predanost svojoj jedinici, često stavljajući vlastiti život na kocku kako bi zaštitio svoje suborce i obranio svoj grad. Za svoje iznimno junaštvo tijekom Domovinskog rata, Plavšić je šest puta odlikovan, između ostalih i Redom Nikole Šubića Zrinskog.
Nakon ratnih godina Plavšić se vratio na studij veterine te ga je uspješno završio. Ne, njegova predanost Domovinskom ratu nije jenjavala. Autor je tri knjige koje svjedoče o događajima iz Domovinskog rata, pružajući čitateljima dublji uvid u povijesne trenutke i heroje čine hrabrih branitelja.
Umirovljeni satnik danas je simbol hrabrosti, odanosti domovini i trajne posvećenosti vrijednostima za koje je ratovao. Damir Plavšić ostaje neizbrisiv dio hrvatske vojne povijesti, a njegova životna priča služi kao inspiracija mnogima koji cijene hrabrost, požrtvovnost i ljubav prema domovini.
Damir Plavšić, govori o Međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, koje nije dočekao u Lijepoj našoj, već u agresorskoj Srbiji, pa te detalje prenosimo:
"Svjedočanstvo o patnjama i slavi: Ratna priča hrvatskih branitelja u Srpskim koncentracijskim logorima"
Srpski koncentracijski logor Niš , 15. siječnja 1992. godine , "moja je majka sjedila uz prozor i tiho jecala..." mi ratni vojnici zarobljenici u srpskim koncentracijskim logorima ovako smo doživjeli međunarodno priznanje Hrvatske: Izvadak iz nove knjige " Bitka za Vukovar, ratnici u trapericama i tenisicama" . "15. siječnja 1992. godine, kao i svaku noć, u 21,30 sati stojimo kraj svojih kreveta u stavu “pozor“ i psihički se pripremamo za redovnu prozivku prije spavanja koja vrlo često završava premlaćivanjima, a sve ovisno o raspoloženju srpskih vojnih policajaca U sobi vlada potpuna tišina, svatko je u svojim mislima i molitvama, napolju zimska košava noseći velike pahulje, radijatori su prestali grijati, a hladnoća na prozorskim staklima oslikava ledene zvijezde dalje upaljena, a stražari ne dolaze, posjedali smo na krevete, ali smo napeti i oprezni te sa naćuljenim ušima pratimo zvukove kako bismo bili spremni na prvi zvuk dodira sobnih vrata skočiti u stav našoj prostoriji, svi stojimo kao kipovi pored svojih kreveta i pokušavamo se pripremiti na ono što slijedi, jedan starac plače , ljudi se mole, jedan tiho pjeva pjesmu “Krist jednom stade na Žalu”, čovjek pored mene drhti… Nakon pola sata u jednom trenu nestaju svi zvukovi osim orkanske košave koja svoje ledene jezike plazi i po našoj sobi prolazeći ispod starog drvenog prozorskog okvira opasanog željeznim rešetkama. Odjednom se uz zaglušujući tresak otvaraju vrata naše spavaonice, a grupa vojnih policajaca utrčava u sobu. Napetost doseže vrhunac, policajci su zadihani, crveni u licu, znojni i smrdljivi, imaju izbezumljene luđačke poglede i zadah alkohola sa njihovim izdisajem svaki izlazi iz širine usta i našom se prostorijom. Bjesomučno nas udaraju gumenim palicama i štapovima uz glasno vikanje: “UZBUNAAAA, UZBUNAAAAA, SVINJE USTAŠKE, MARŠ NAPOLJE…!” Zavladala je panika. Svi istovremeno trčimo prema uskim vratima i odmah svojim tijelima zaglavljujemo prolaz, a drugi nas guraju i skaču na veliku loptu ljudskih tijela dok stražari u sobi bjesomučnim udarcima palicama pokušavaju rasturiti zaglavljeno klupko. Jedan od zaglavljenih uspio je pomjeriti rame i izvući ruku iz mase tijela i uči u hodnik, a onda se prva skupina ljudi poput karata stropoštala na pod. Pod pritiskom ostalih ljudi brzo su se podigli sa poda i počeli trčati prema sredini hodnika gdje nas dočekuju udarci dvadesetak vojnih policajaca poslanih u kordon od deset sa jedne i deset sa druge strane. Protrčali smo kordon pod kišom udarca i automatski se poslali uz lijevu stranu zida nasuprot desnoj uz koju su poslagani dvometarski metalni ormari. Čelo smo prislonili na zid, raširili noge a jedna ruka drži drugu iza leđa štiteći slabinski dio tijela i bubrege.Kada je posljednji zarobljenik protrčao kroz kordon policajci su se rastrčali hodnikom i kao da su pod utjecajem nekih ubrzavajućih droga bjesomučno nas tuku gumenim i drvenim palicama, skaču po nama, glave nam udaraju o zid… Akustičnim hodnikom odzvanja urlikanje policajaca: “ USTAŠE, USTAŠE, USTAŠEEEE…“, zvukovi bacanja naših tijela po metalnim ormarima, naši bolni jauci, zvukovi udaranja šakom po ćelavim glavama i šamaranja, zvukovi krckanja i pucanja kostiju… Niz zida slijeva se krv sa naših razbijenih čela, arkada, nosova i usni, bacaju nas po podu, šutaju nogama, povlače za ruke i onda nas bacaju po metalnim ormarima, udaraju po glavama, koljenima… Nekoliko ljudi već leži zgrčeno na podu, a mi ostali još uvijek stojimo na svojim nogama i šutke trpimo njihove bjesomučne udarce dok nam iz usta samo izlaze pištavi zvukovi zraka izbijenog iz pluća nakon svakog udarca po leđima i prsnom košu. U hodniku su otvoreni prozori pa olujni vjetar unosi zimu i svježi zrak ali ne uspijeva otpuhati teški miris smrdljivog znoja prestrašenih isprebijanih ljudi i zajapurenih vojnih policajaca niti miris naše vrele krvi koja se na ovoj hladnoći puši i brzo zgrušava. Posebno divljački tuku nas nekoliko koji na nogama imamo žuto – narančaste čizme koje smo mi, pripadnici “Zbora narodne garde”, nosili tijekom bitke za Vukovar. Srpski vojni policajci naše čizme zovu “ZENGA“ čizme ,a nas koji ih nosimo smatraju najokorjelijim Ustašima koji su “klali srpsku djecu i od njihovih odsječenih prstića pravili lančiće koje su nosili oko vrata“. Odjednom, vojni policajac, svojim kreštavim glasom zapovijeda: “SVINJE USTAŠKE MRŠ` U SPAVAONICU“, udarci prestaju, a mi odvajamo glave od zida, okrećemo se u desnu stranu i pognutih glava s rukama na leđima jedan za drugim utrčavamo u spavaonicu. Bijeli zidovi hodnika zamrljani su krvlju kao da se neki apstraktni likovni umjetnik zaigrao u svojoj umjetničkoj slobodi pa se na njemu oslikavaju kapljice krvi koje su špricale iz puknutih arkada, zamuljane velike krvave mrlje nastale od razbijene kože čela ili pak duge i tanke krvave linije nastale krvarenjem. . . . iz razbijenih nosova. Na podu je nekoliko lokvica zgrušane krvi i razmuljani tragovi krvi nastali udaranjem ljudi na podu, njihovim povlačenjem i udaranjem o metalne ormare… Nekoliko zadnjih ljudi u našoj jadnoj koloni koja poput zmije vrludajući ulazi u spavaonicu dobivaju zapovijed da uzmu djecu sa svojih kreveta i sa njima . unesu ljude koji nepokretno sklopljeni leže po hodniku a vojni policajci ulaze u spavaonicu i nastavljaju sa premlaćivanjem. Još na hodniku je dočasnik (Vodnik) koji je tu noć dežuran počeo udarati jednog starijeg čovjeka a onda ga je utjerao u spavaonicu i tu ga je počeo šutati svojim čizmama. Moramo stajati uz krevete pognutih glava, ruke su na leđima i ne smijemo se pomjerati.Dočasnik (Vodnik) je sitan i kržljav, ima dvadesetak godina, glas mu je kričav i ženskast a stari Polchert kojeg ovaj ima svega pedesetak kilograma, a star je pedeset i osam godina. Dočasnik ga bjesomučno udara, šuta nogama i dere se: ŠTA JE BRE, STARA MRCINO, ŠTA DIŽEŠ GLAVU? 'EL 'OČEŠ DA MI UPAMTIŠ LEPU FACU? Starac se na podu previja od bola, tijelo mu je zgrčeno a sa svakim udarcem samo zapiši glas zraka koji poslije udara izlazi iz njegovih pluća, dočasnik je neumoran, udara ga nogama po tijelu i kao luđak stalno ponavlja iste riječi i mehanički ponavlja udarce. Udarcima nogom gurnuo je starca pod krevet a onda je u svojoj luđačkoj ekstazi jako zamahnuo nogom, promašio je starca i udario u čelični rub kreveta. Jauknuo je svojim krištavim glasom poput malog djeteta, skače po sobi i drži se za udarenu nogu, samo što ne zaplače, jauče i glasno psuje: JEBEM TI MATER! JEBEM TI MATER USTAŠKU …! Sada je dočasnik još ljući, bol ga sputava da nastavi sa mučenjem a ostali vojni policajci stoje zadihani i oslanjaju se na metalne krevete te gledaju što se događa a mi gutamo svoju krv i ljuljamo se na mjestu pokušavajući zadnjim atomima snage ostati na nogama dok ove zvijeri. . . . ne izađu iz spavaonice. Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, Trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima, više: MOG'O SAM ZBOG VAS SLOMIT' NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto. Opet više: GAMAD USTAŠKA… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU. NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE… NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN… Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevet jer ne smijemo leći dok ne ugasi svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete. Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bola, jedni drugima pomažu krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra sa gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili.Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo. Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." udara ga nogama po tijelu i kao luđak stalno ponavlja iste riječi i mehanički ponavlja udarce. Udarcima nogom gurnuo je starca pod krevet a onda je u svojoj luđačkoj ekstazi jako zamahnuo nogom, promašio je starca i udario u Jauknuo je svojim krištavim glasom poput malog djeteta, skače po sebi i drži se za udarenu nogu, samo što ne zaplače, jauče i glasno psuje: JEBEM TI MATER USTAŠKU …! ga sputava da nastavi sa mučenjem a ostali vojni policajci stoje zadihani i oslanjaju se na metalne krevete te gledaju što se događa a mi gutamo svoju krv i ljuljamo se na mjestu pokušavajući zadnjim atomima snage ostati na nogama dok ove zvijeri. . ne izađu iz spavaonice. Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, Trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima, više: MOG'O SAM ZBOG VAS SLOMIT' NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto. Opet više: GAMAD USTAŠKA… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU. NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE… NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN… Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevet jer ne smijemo leći dok ne ugasi svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete. Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bola, jedni drugima pomažu krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra sa gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili.Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo. Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." udara ga nogama po tijelu i kao luđak stalno ponavlja iste riječi i mehanički ponavlja udarce. Udarcima nogom gurnuo je starca pod krevet a onda je u svojoj luđačkoj ekstazi jako zamahnuo nogom, promašio je starca i udario u Jauknuo je svojim krištavim glasom poput malog djeteta, skače po sebi i drži se za udarenu nogu, samo što ne zaplače, jauče i glasno psuje: JEBEM TI MATER USTAŠKU …! ga sputava da nastavi sa mučenjem a ostali vojni policajci stoje zadihani i oslanjaju se na metalne krevete te gledaju što se događa a mi gutamo svoju krv i ljuljamo se na mjestu pokušavajući zadnjim atomima snage ostati na nogama dok ove zvijeri. . ne izađu iz spavaonice. Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, Trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima, više: MOG'O SAM ZBOG VAS SLOMIT' NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto. Opet više: GAMAD USTAŠKA… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU. NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE… NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN… Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevet jer ne smijemo leći dok ne ugasi svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete. Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bola, jedni drugima pomažu krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra sa gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili.Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo. Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." Jauknuo je svojim krištavim glasom poput malog djeteta, skače po sobi i drži se za udarenu nogu, samo što ne zaplače, jauče i glasno psuje: JEBEM TI MATER! JEBEM TI MATER USTAŠKU …! Sada je dočasnik još ljući, bol ga sputava da nastavi sa mučenjem a ostali vojni policajci stoje zadihani i oslanjaju se na metalne krevete te gledaju što se događa a mi gutamo svoju krv i ljuljamo se na mjestu pokušavajući zadnjim atomima snage ostati na nogama dok ove zvijeri . Ne izađu iz spavaonice. Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, Trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima, više: MOG'O SAM ZBOG VAS. SLOMIT' NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto. Opet više: GAMAD USTAŠKA… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU. NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE… NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN… Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevet jer ne smijemo leći dok ne ugasi svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete. Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bola, jedni drugima pomažu krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra sa gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili. Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku.Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo. Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." Jauknuo je svojim krištavim glasom poput malog djeteta, skače po sobi i drži se za udarenu nogu, samo što ne zaplače, jauče i glasno psuje: JEBEM TI MATER! JEBEM TI MATER USTAŠKU …! Sada je dočasnik još ljući, bol ga sputava da nastavi sa mučenjem a ostali vojni policajci stoje zadihani i oslanjaju se na metalne krevete te gledaju što se događa a mi gutamo svoju krv i ljuljamo se na mjestu pokušavajući zadnjim atomima snage ostati na nogama dok ove zvijeri . ne izađu iz spavaonice. Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, Trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima, više: MOG'O SAM ZBOG VAS. SLOMIT' NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto. Opet više: GAMAD USTAŠKA… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU. NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE… NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN… Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevet jer ne smijemo leći dok ne ugasi svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete. Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bola, jedni drugima pomažu krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra sa gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili. Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo.Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." ne izađu iz spavaonice. Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, Trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima. , više: MOG'O SAM ZBOG VAS SLOMIT' NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU. GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN… Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevet jer ne smijemo leći dok ne ugasi svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete. Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bola, jedni drugima pomažu krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra sa gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili. Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo. Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." ne izađu iz spavaonice. Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, Trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima. , više: MOG'O SAM ZBOG VAS SLOMIT' NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto Opet više: GAMAD USTAŠKA… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU.NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE… NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN… Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevet jer ne smijemo leći dok ne ugasi svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete. Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bola, jedni drugima pomažu krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra sa gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili. Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo. Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra s gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutradan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala je međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo.Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku." Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra s gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore. Sutradan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala je međunarodno priznata država, u tom trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu državu Hrvatsku. Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas Hrvatskih branitelja, naša ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo. Mi smo katolici i vjernici a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj Hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg Hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim Hrvatskim narodom stvorio Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku."
U autobiografskom prikazu "Bitka za Vukovar, ratnici u trapericama i tenisicama", autor Srpski koncentracijski logor Niš dijeli svoje duboko potresno iskustvo kao ratni vojni zarobljenik tijekom Domovinskog rata. Njegovo svjedočanstvo od 15. siječnja 1992. godine, kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, donosi uznemiravajući prikaz brutalnosti i mučenja koje su proživljavali zarobljeni Hrvatski branitelji.
U večernjim satima, dok su stajali u stavu "pozor", osjećali su nelagodu pred nadolazećom prozivkom koja je često završavala premlaćivanjem, ovisno o raspoloženju srpskih vojnih policajaca koji su ih čuvali. U sobi vlada potpuna tišina, prekinuta samo zvucima zimske košave koja nosi velike pahulje snijega. Autor opisuje atmosferu napetosti i straha koja je vladala među zarobljenicima.
Nakon više sati čekanja, začuli su stravične zvukove urlika, psovki i udaranja koji su dolazili izvana. Panika je zahvatila prostoriju kada su vojni policajci nasilno ušli, označavajući početak brutalnog premlaćivanja. Zarobljenici su bili izloženi fizičkom zlostavljanju, udarcima gumenim palicama i štapovima, dok su ih vrijeđali i nazivali "svinjama ustaškim".
Autor opisuje kaotičnu scenu gdje su se zarobljenici pokušavali zaštititi, trčeći kroz hodnik između vojnih policajaca. Zvukovi udaraca, psovki i jauka ispunjavali su prostoriju, dok su zarobljenici bili prisiljeni stajati uz zid s rukama iza leđa, podložni nemilosrdnom nasilju.
Posebno strašan trenutak prikazuje dočasnika koji je mučio starijeg čovjeka, udarajući ga nogama i vrijeđajući ga. Unatoč fizičkom i verbalnom zlostavljanju, autor naglašava da su zarobljenici ostali jaki u svojoj vjeri i ljubavi prema domovini. Kada su saznali da je Hrvatska međunarodno priznata, osjećali su trenutak slave unatoč bolovima i patnjama koje su pretrpjeli.
Svaka stranica priče odražava hrabrost i odlučnost Hrvatskih branitelja da ostanu vjerni svojim uvjerenjima unatoč neopisivim patnjama koje su podnijeli. Autor završava s porukom opraštanja, ali ističe da nikada neće dopustiti da se zaboravi stradanje Hrvatskog naroda. Njegova priča postaje svjedočanstvo o izdržljivosti, hrabrosti i konačnom trijumfu ljubavi prema domovini.
*** dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora članka
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.