Jasno je koji je glavni razlog zašto Dinamo nije uspio u Ligi prvaka

Treštala je s razglasa neka Azra, vjerojatno Nemir i strast, iako je cijeloj priči više priličila A šta da radim... Bilo je poluvrijeme, Dinamo je gubio 0-1, a u mobitel je taman u to doba sletjela poruka jednog prvoligaškog, dokazanog trenera:

- Ademi je nažalost u padu. Fali ta sredina, iako smo prilično ravnopravni, ali nam nedostaje točka na i u završnici. Da me pitaš što bi napravio, izvadio bih Ademija i gurnuo Baturinu. Ne vidim drugu mogućnost...

Ante Čačić nije ga poslušao. Pričekao je, vjerujući, a Dinamo je dotad, faktički, inkasirao još dva. Kada je uveo Baturinu za Ademija, Drmića za Petkovića, a Špikića za Ristovskog, dogodio se penal i Dinamo je pao u ambis svojih želja i snova. Na semaforu je stajalo 0-3.

Ovaj naš trener više se nije javljao, ali nije ni morao. Jer, čak ni laičko oko nije trebalo stručni monokl kako bi sagledao utakmicu. Da, Dinamo je opet odgovorio, u "živoj" utakmici, prvih pola sata, i to mu je definitivno potvrda kako je zasluženo ovdje, no da bi se napravio korak kojeg je sanjao, trebalo je puno više. Energije, snage, rotacija. Za HNL ovaj je roster itekako dovoljan, ali za Ligu prvaka... Teško.

Nažalost, u sprintu kojeg je "modri" maratonac trčao od kolovoza do danas, jednostavno se istrošio, što se očigledno vidjelo kontra Milana, napaljenog i željnog. Kada u takvoj utakmici "nemaš" Ademija, svog spiritus movensa i jednog od potpisnika svih velikih Dinamovih europskih uspjeha zadnjih sezona, a uz njega (predugo) niti Ivanušeca, palog Oršića, pa kada se njima večeras dodaju i Ristovski, a pogotovo Ljubičić, ali i Josip Šutalo te Petković, dođeš do prevelikog broja indispioniranih igrača, koji su, očito, svoj zenit forme (u Europi) dosegli tijekom rujna, i sada je, eto, stigao pad.

Ako smo, a jesmo, Čačića grdili zbog izdanja u kvalifikacijama, kada je Dinamo ne samo kašljucao, već imao astmu u duelima protiv Shkupija, Ludogoreca i Bodo/Glimta, ali je poput bronhija prodisao pa punih pluća i srušio Chelsea, tada je stručni stožer "modrih" govorio da se upravo i pripremao za taj dio natjecanja. I bio je u pravu. No, gledajući zadnjih nekoliko tjedana, dolaskom jeseni, "modre" kao da je počeo hvatati - bronhitis.

Ostali su bez daha, što je i logično s obzirom na ritam i raspored; u HNL-u su ostali neprikosnoveni, no u Europi, koju je ova generacija ipak sanjala, želeći napraviti dodatni iskorak, ostala je, jednostavno, bez daha.

U HNL-u preširoka, u Europi Dinamova je klupa ostala prekratka. S kadrom od 13-14 igrača, s prvotimcima koji sada igraju ne na benzin, nego na "kurblu", pogotovo u veznome redu, nažalost, ništa se drugo kontra Milana nije moglo niti očekivati. Dok je Dinamo energetski i snagom mogao odgovarati, bilo je to solidno, no kako je padao "broj okretaja", tako je padao i zagrebački sastav.

Za iskorak u društvu europskih veličina, trebalo je nešto više. Nije ovo stiglo iznenada, jer pad je prisutan dulje vrijeme, a ovakva Europa to, nažalost, ne prašta. Doduše, Dinamo si je i sam "kriv" početnom pobjedom nad Chelsejem, koja je ambicije podigla i iznad očekivanja, no istina je i da je ova generacija unutar sebe bila uvjerena da može proći. Baš uvjerena i silno željna. To joj je bio cilj i njega si je unutar grupe i jasno postavila.

Sada im igra teorija, morali bi dobiti Chelsea u Londonu, a Milan RB Salzburg, za proljeće u Europskoj ligi, što nije nemoguće, ali za to bi im uz pomoć drugih trebao i kolektivni respirator. Jer, dojam je jasan: ovaj Dinamo u Europi više ne može disati. Salzburg je, da, bio ta zlatna šansa... Šteta.