Kako je slabio, pa rastao utjecaj Srpske pravoslavne crkve: opet je na djelu stvaranje ‘srpskog sveta‘
Pravoslavlje ili ortodoksija je, uz katoličanstvo i protestantizam, jedan od glavnih ogranaka kršćanstva. Nastala na temelju kulturalnih i političkih antagonizama između Rima i Carigrada, te politika bizantskih careva koji su se oduvijek postavljali kao konačni arbitri u vjerskim pitanjima, crkva istočnog obreda razvila je s vremenom, za razliku od katoličanstva podređenog Rimu, posve neovisne nacionalne i državne (autokefalne) crkve.
Danas ih u pravoslavlju postoji najmanje petnaest kojima i druge pravoslavne crkve priznaju taj status, te još čitav niz onih koje su proglasile autokefalnost, ali na priznanje kolega po vjeri još uvijek čekaju. Među njima su, primjerice, svježe osnovane Crnogorska i Makedonska, ali i Ukrajinska pravoslavna crkva koja se još od 10. stoljeća bori s Ruskom pravoslavnom crkvom koja se protivi njezinoj samostalnosti.
Na čelu svake od crkava u pravoslavlju je patrijarh ili arhiepiskop, te arhijerejski sabor kao vlada te crkve. Premda pravoslavlje nema Papu, najugledniji u ukupnoj hijerarhijskoj strukturi je Carigradski patrijarh. Svaka pravoslavna autokefalna crkva dijeli se na eparhije na čelu s episkopom, a ove pak na parohije. Stare istočne patrijaršije poput Jeruzalemske, Antiohijske i Aleksandrijske praktično od 7. stoljeća i širenja islama nemaju značenje na tim prostorima ali još uvijek postoje, jednako kao što u Ujedinjenom kraljevstvu još uvijek postoje funkcije Visokog povjerenika (High commissioner) za nekadašnje kolonije, nad kojima Britanci odavno nemaju nikakav utjecaj. Mentalna matrica pravoslavlja je imperijalno-bizantska: sve što je nekad bilo njihovo i danas čvrsto smatraju dijelom svoga duhovnog prostora, bez obzira na protok vremena i realnost.
Srbi su primili kršćanstvo u 7. stoljeću, ali su samostalnu crkvu dobili tek šest stoljeća kasnije. Za autokefalnost srpske crkve bio je zaslužan iguman i kasniji svetac Sava, sin srednjovjekovnog srpskog vladara Stefana Nemanje. Još je njegov otac crkvenim saborom u Starom Rasu započeo surovi i krvavi vjerski teror progoneći bogumile, paleći ih na lomačama i čerečeći. Tek nakon što je vojska Stefana Nemanje u Raškoj istrijebila bogumile, među Srbima je učvršćena bizantijska ortodoksija, odnosno pravoslavlje. Kasnije je srpski car Dušan 1346. crkvu podigao na stupanj patrijaršije, no nakon propasti srpske države 1459. ona je prestala postojati. Na prostorima gdje su živjeli Srbi došlo je s vremenom do stvaranja pokrajinskih srpskih crkava, no uvjeti za njihovo ujedinjenje u jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu stekli su se tek nakon Prvog svjetskog rata. Tek se s vlašću Aleksandra Karađorđevića najveći dio Srba po prvi put našao u jednoj državi, te su se pod njegovim političkim sponzorstvom, i kroz nekoliko crkvenih sabora, sve tadašnje pravoslavne eparhije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca spojile u Srpsku pravoslavnu crkvu, što se u Srbiji slavi kao dan crkvenoga ujedinjenja.
Tamjan prožet velikosrpstvom
Kako je politika na njih imala ključni utjecaj, i srpski patrijarsi su imali važne političke uloge u Karađorđevića vaktu. Protivili su se, primjerice, konkordatu Kraljevine Jugoslavije i Svete stolice, čuvajući svoj monopol kao državne religije. Pravoslavni crkveni poglavari uglavnom su branili dežurne ideologije jugoslavenskog nacionalizma i Šestosiječanjske diktature, a SPC blisko surađivala s organizacijama poput Jugonacionalista, Saveza srpskih sokola, Skauta i Četnika. Tek se za namjesnika princa Pavla bila kratko okrenula protiv režima, protiveći se pristupanju Trojnom paktu i podupirući probritanski puč 27. ožujka 1941.
Utjecaj Srpske pravoslavne crkve u društvu rapidno je opao u socijalističkoj Jugoslaviji: Titu nisu trebali, pa ga nisu nimalo ni voljeli. Veze SPC-a i političara obnovile su se zato devedesetih, uoči ratnih sukoba, kad su svesrdno pridonosili kovanju rata i davali punu podršku režimu Slobodana Miloševića. I s kasnijim državnim vrhovima u Srbiji njegovali su više nego prisne veze, bilo da je riječ o Vojislavu Koštunici ili Zoranu Đinđiću: upravo je ubijeni premijer vratio vjeronauk u srpske škole kao izborni predmet i prvi pokrenuo izgradnju beogradskog Hrama Svetog Save. Prema istraživanjima srbijanskih novinara, tamošnja država je od 2002. do 2017. izdvojila gotovo stotinu milijuna državnih eura za potrebe SPC-a.
U epohi Aleksandra Vučića veze između srbijanske crkve i politike gotovo su posve izbrisane, te se za Srbiju gotovo i ne može reći da je sekularna država. Vučić i šef Republike Srpske Milorad Dodik čak osobno nazoče sjednicama Svetog arhijerejskog sabora SPC-a, što nije prije zabilježeno. Dodiku i Vučiću su na proslavi 800 godina autokefalnosti uručili i svoje najveće crkveno odlikovanje, orden Svetog Save. Promjena vlasti u Crnoj Gori, koja je ponajviše ostvarena političkim djelovanjem i kadroviranjem Amfilohija Radovića, kao i nedavno nasilno ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju, uklonili su im s lica i zadnje maske. Srpska pravoslavna crkva zapravo trenutno vlada Crnom Gorom, i to kao produžena Vučićeva ruka.
"Hijerarhija vam je ovakva: Premijer Krivokapić odgovara (novom mitropolitu) Joanikiju Mićoviću, Mićović odgovara (patrijarhu SPC-a) Porfiriju Periću, a Perić odgovara Vučiću", plastično je opisao za portal Index mrežu aktualno političko-crkvene moći pisac i kolumnist iz Crne Gore Andrej Nikolaidis.
Projekt je stari, metode su stare, a cilj je također stari i zajednički: stvaranje 'srpskog sveta' ili oživotvorenje stare (četničke) parole 'Ujedinjenje ili smrt!' To što današnja Srbija realno nije u stanju valjano vladati ni sama sobom, a žarko bi željela iznova vladati svima drugima, tragičan je detalj više u cijeloj ovoj repriznoj priči.
