Nezavisni novinar koji je već preko šest desetljeća aktivan, Vladimir Pozner je rođen u Francuskoj, odrastao u SAD-u, a karijeru otpočeo u SSSR-u. Majka mu je Francuska katolkinja, a otac Ruski židov. Pozner je, po vlastitom priznanju, veliki dio rada proveo bivajući "novinar koji čita što mu je napisano" u 'odjelu za dezinformacije' i propagandu KGB-a. Kasnije je dobio vlastitu emisiju na Radio Moskvi u kojoj je stekao ime i reputaciju te je, zbog tečnog engleskog, često gostovao u američkim TV showovima, koji su htjeli predstaviti sovjetsku stranu Hladnog rata od strane pravog, živog Rusa. Poslije je godinama radio za CNBC.
Prije četiri godine, 27. rujna 2018., Pozner je u dvorani Luce na Sveučilištu Yale održao predavanje naziva 'Kako su Sjedinjene Države stvorile Putina', koje je kasnije, objavom na Youtubeu, postalo viralno i ostvarilo preko tri milijuna pregleda. Ovaj 'dvostruki agent za javnost' kao cilj izlaganja nije imao samo naglasiti opasnosti rastućeg nepovjerenja između ovih dvaju nacija - uključujući i onu od slučajnog nuklearnog udara - već objasniti i same razloge zašto on postoji i ponuditi svoje viđenje staze koja vodi naprijed, omeđene čvrstim zidom kompromisa.
“Danas smo u izuzetno opasnom trenutku. Nikada odnosi između Rusije i Sjedinjenih Država nisu bili na ovoj razini”, vidno uznemirano je otpočeo rusko-američki novinar okupljenima u dvorani. “Tijekom najgorih vremena Hladnog rata , dok sam živio u Sovjetskom Savezu, Rusi su bili protiv Bijele kuće, protiv Wall Streeta, ali ne i protiv Amerike... Danas je to drugačije. Danas je antiamerički sentiment na najširoj razini, i postoji razlog za to.”
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su imale dvije mogućnosti za obračun s novom neovisnom ruskom nacijom, prepričava Pozner. Prvi je bio prihvatiti ponudu partnerstva tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, tako oponašajući obnovu zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata i Marshallov plan te početi aktivno raditi na tome da se demokracija diljem raspadnutog Sovjetskog Saveza počne razvijati. “Drugi pristup,” rekao je Pozner, “bio je reći: '40 godina ste držali nuklearnu bombu iznad naših glava. Izgubili ste Hladni rat i platit ćete za to. Bit ćete kažnjeni za ono što ste učinili.” Vanjskopolitički establišment Sjedinjenih Država usvojio je potonju strategiju.
Početak razvijanja ovog scenarija je začet takozvanom Wolfowitzovom doktrinom pod predsjednikom Georgeom H.W. Bushom, koja je slučajno procurila u New York Times, čiji je lajtmotiv bio da SAD više nikad ne dozvoli nijednoj drugoj sili da joj se može vojno suprotstaviti te da mora biti i ostati imperjalistička supersila. “Stav prema Rusiji američke politike je tad pretežito bio: 'Vi više niste supersila. Vi ste drugorazredna zemlja', kaže novinar, potom objasnivši da je 12. rujna 1990. posađena klica rusko-američkog neprijateljstva u godinama koje su dolazile.
Naime, američki državni tajnik James Baker, prilikom dogovaranja uvjeta sporazuma kojim se utvrđuje kako NATO trupe mogu djelovati na teritoriju bivše Istočne Njemačke, u raspravi sa sovjetskim čelnikom Mihailom Gorbačovim obećao je da se NATO neće širiti na istok ako Rusija prihvati ujedinjenje Njemačke. Detalji ovog razgovora su deklasificirani od strane Arhiva nacionalne sigurnosti na Sveučilištu George Washington u prosincu 2017. i zaista sadrže Bakerovo izgovaranje navedenog, doduše neformalnog, obećanja. Ovo obećanje je prekršeno 1997. kada su se NATO-u pridružile Poljska, Češka i Mađarska.
Jelcinj je zbog ovoga, ponižen i razočaran, u svom osebujnom stilu vrlo burno reagirao na pomicanje granice Sjevernoatlantskog Saveza. 'Ne možete nas tretirati kao Haiti! Mi nismo Haiti! Mi smo velika zemlja, velike povijesti i jednog dana ćemo se vratiti!'. Tih godina je NATO tj. SAD postojao sve aktivniji, vršeći intervencije u Jugoslaviji i na Kosovu, dok je Rusija, onako oslabljena i ošamućena, poštovala međunarodno pravo kao uzoran učenik, više-manje preživljavajući na milosti zapadnih sila', tvrdi Pozner.
'Onda je 2000- godine Putin došao na vlast, a prva stvar koju je učinio je bila da je poslao zahtjev za učlanjenjem Rusije u NATO. Pošto je taj savez napravljen kao obrana od SSSR-a, koji tada više nije postojao, novi ruski predsjednik nije vidio razloga da njegova zemlja ne uđe u vojni pakt s ostatkom Europe. Rečeno mu je da prošeta. Nakon toga je zatražio ulaz u EU, na što je odgovoreno da su preveliki za to. Rusiji, ponosnoj zemlji, je tako oduzeta aura važnosti i odaslata joj je poruka da svijet nije briga za nju. Reakcija prosječnog Rusa na to je bila: 'Vrijeđaš me. Ne poštuješ me.' Nakon talibanskog napada na New York je Putin poslao vojnu pomoć u Afganistan i ponudio Amerikancima korištenje njihove infrastrukture tokom ratovanja. Nije dobio ništa zauzvrat', svjedoči novinar, potkrepljujući sve postojećim dokumentima i zapisima.
Konačno, na sastanku G-20, 10. veljače 2007. u Munchenu, Putin je održao znakoviti govor u kojem je rekao: 'Očito je da NATO-ovo širenje nema nikakve veze s modernizacijom samog saveza niti osiguravanjem sigurnosti u Europi. Baš suprotno, predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje nivo međusobnog povjerenja. A mi imamo pravo pitati - protiv koga je ovo proširenje namijenjeno? I što se desilo s obećanjem naših zapadnih partnera datim nakom raspada Varšavskog pakta, što je s tim izjavama danas; nitko ih se više ni ne sjeća... Ali ja ću si dozvoliti da podsjetim publiku što je tad bilo rečeno citatom generalnog tajnika NATO-a Wernera u Bruxellesu 17. svibnja 1990. Rekao je: 'Činjenica da nismo spremni postaviti NATO trupe van njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrste sigurnosne garancije.' Gdje su sada te garancije?'
Odogovor je bio: 'Da, ali te su garancije date Sovjetskom Savezu, a vi ste Rusija.'
Nakon toga se ponašanje Rusije počeo mijenjati, što je postalo sasvim jasno kada je 2017. Putin izjavio: 'Naša greška je bila što smo vam previše vjerovali. Vaša je bila što ste to iskoristili.' Ne želeći pripisivati krivnju, Pozner je rekao da tu strategiju smatra 'pogrešnom političkom odlukom koja je konačno dovela do današnje promjene Putinovog stava prema Zapadu, a posebno prema Sjedinjenim Državama. Zato kažem da je američka politika stvorila Putina onakvim kakav je danas. On više ne vjeruje Zapadu i to je veliki svjetski problem.'
Prebacivši fokus s američke vanjske politike na stanje novinarstva, Pozner je ponudio drugi kut gledišta u kojem su Sjedinjene Države također pomogle 'stvoriti' Putina; kroz prikaz ruskog predsjednika u mainstream medijima kao Hitlera i neprijatelja demokracije. 'Ruski mediji - koje izravno ili neizravno kontrolira vlada - pokazuju također izrazito negativnu sliku Sjedinjenih Država', priznaje Pozner. 'I na moje veliko iznenađenje, mainstream američki mediji rade potpuno istu stvar u odnosu na Rusiju; što je za mene nevjerojatno, jer u ovoj bi zemlji valjda trebali postojati slobodni mediji. Novinari igraju destruktivnu ulogu u stvaranju straha, nesklonosti, nepovjerenja koje ljudi u obje zemlje imaju jedni za druge.'
Pozner je završio otvarajući govor povlačeći zloslutnu paralelu između modernih medijskih narativa koji okružuju Rusiju i citata nacističkog vođe Hermmana Göringa. Pročitao je njegov razgovor s američkim novinarom u zatočenju, malo prije počinjenja samoubojstva: 'Obični ljudi ne žele rat - u nijednoj zemlji. Ipak, lideri su ti koji o tome odlučuju i uvijek je jednostavno uvući narod u bitke moćnika; bilo da je riječ o demokraciji, fašističkoj diktaturi ili komunizmu. Ljude se uvijek može privesti vođama. To je lako. Sve što trebate učiniti je reći im da su napadnuti i osuditi mirotvorce zbog nedostatka domoljublja i izlaganja zemlje opasnosti. Funkcionira isto u svakoj zemlji.' To se, nažalost, i dalje događa u cijelom svijetu, kaže Pozner.
Pričajući o trenutnim odnosima dvaju takmaca iz hladnog rata, novinar je rekao: 'Ukoliko je cilj Amerike da zamijeni Putina nekim drugim predsjednikom, to je iznimno opasno i neće se dogoditi. Rusi danas žive gore nego prije pet godina. Sankcije bole. Ali prosječni Rus kaže: 'Kažnjavani smo zbog stvari koje nikada nismo učinili. Ovo nije pošteno. Ovo je američki nasilnik koji zamahuje prema nama. A mi ćemo to podnijeti. Možemo to podnijeti.' I to je istina - što im je teže, to su Rusi jači.'
Pričajući o svom iskustvu rada u medijima tijekom 80-tih, Pozner se prisjetio: 'Tih godina sam pozvan u SAD kako bi američkoj javnosti predstavio sovjetsku stranu te su čak organizirane neke debate s predstavnicima iz State Departmenta. To se danas više ne može desiti. Nije dozvoljeno. Čak sam platio grupu ljudi da, tokom zadnje tri godine, mi pronađu u New York Timesu jednu jedninu pozitivnu informaciju o Rusiji. Nije bilo nijedne. Ako to nije cenzura, što je? Siguran sam da ima ljudi koji dođu u Rusiju i kažu: 'Oh, pa ovdje imaju dobar sladoled!' ili 'super im je kazališe i ljudi stoje u redu za kartu'. To bi trebala biti lijepa stvar. U američkim medijima to ne postoji. Za mene je to veliko razočaranje.'
Referirajući se na licemjerje zapada oko toga što je dozvoljeno u cilju ostvarenja njihovih interesa, a što svih ostalih, prisjetio se Kubanske raketne krize 1962. 'Dva svjetska lidera, Hruščov i Castro, zaključili su da bi bila dobra ideja da Rusija postavi rakete na kubansko tlo. Jesu li imali pravo na to? Naravno, u pitanju su dvije nezavisne zemlje. Kada je SAD to otkrio, Kennedy je poručio Rusima da okrenu svoje brodove, koji su već bili krenuli prema Karibima, ili će ih potopiti; čak i pod cijenu trećeg svjetskog rata. Rusi su na to pristali, ali je, što je bilo skriveno od javnosti, dogovoren kompromis. SAD je pristao povući svoje rakete iz Turske.'
'Rusko vodstvo vidi NATO, koji ima bazu na ruskoj granici u Latviji i Estoniji, kao egzistencijalnu prijetnju. Ukrajina se lagano okreće zapadu i, ako jednog dana postane članica EU-a i NATO-a, ona će biti nova vojna postaja Sjevernoatlantskog saveza. Rusi to neće dozvoliti. Odgovara li to međunarodnom pravu? Ne, ali kada su u pitanju egzistencijalne prijetnje, onda zemlje nije briga za zakone; kao u slučaju Kube. Moje mišljenje je da, ako Ukrajina ne postane članica NATO-a idućih 50 godina, neće postojati tzv. 'ukrajinski problem'. Zamislite da se sutra desi revolucija u Meksiku i novi režim nije baš sklon svon sjevernom susjedu pa zamoli Ruse da pošalje malo nuklearnog naoružanja na američko-meksičku granicu. Bi li SAD to prihvatio? Ako ne - zašto bi onda Rusi prihvatili da se to desi u Ukrajini?'
Na pitanje Ukrajinca iz publike kako konačno privesti kraju ratove u njegovoj zemlji, ali i u svijetu, novinarski veteran je slegnuo ramenima: 'Da imam te odgovore, vjerojatno bih imao drugi posao. Ali ono što mogu reći je, u slučaju kada bi se vođe Amerike, Njemačke, Rusije i Ukrajine sami pitali tu istu stvar, bi našli način da i odgovore na to. No oni to ne rade. Oni si postavljaju drugačija pitanja i imaju neke druge ciljeve - i zato se ovo sve događa. Za mene, odgovor je jednostavan; način na koji se to može postići je ono što je teško. Zašto su uvijek geopolitički interesi važniji od tih stvari? To je pravo pitanje. Ne postoji ozbiljni politički napor ka tome, a mediji ne pitaju 'kako da stanemo?' nego kažu 'oni su krivi!' Na obje strane. Jedini način da to prestane je da mi, obični građani, budemo ti koji ćemo pričati o tome. To nije lako, a nekad je i opasno. Ali, to je naša ljudska dužnost. To je moj pogled, koji je vjerojatno idealističan, al je jedini kojeg imam.'
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.