Livaja nije pao zbog slatkog života: Ključan razlog – Hajduk se pojačao, a nema igru. Tko je kriv ako ne trener!?

Utrka za prvaka velike četvorke hrvatskog nogometa sve više ide na Dinamov mlin, no još je dalek put do obrane naslova. Kako sada stvari stoje, Hajduk ima najmanje šanse prvi presjeći ciljnu vrpcu.

Nije problem samo u tome što mu prvoplasirani Dinamo bježi značajnih sedam bodova, nego i to što zaostaje za Osijekom pet, a za Rijekom dva boda.

Doduše, Hajduk ima utakmicu manje, to je onaj zaostali derbi s Dinamom u Splitu, no čak i kada bi Hajduku pripisali ta tri boda, ostala bi solidna bodovna razlika u korist Dinama i Osijeka. Nije nemoguće, ali teško je očekivati da će i Dinamo i Osijek kiksati u dovoljnoj mjeri da bi ih Hajduk prestigao.

Realno, Hajdukove šanse u ovom trenutku nisu prevelike. Takav je dojam, i to ne samo zbog bodovnog zaostatka, nego i forme.

Kad stane Livaja, stat će i Hajduk

Kad Livaja stane, stat će i Hajduk. To je sintagma koja je skovana još jesenas. Pokazala se točnom, najviše na sreću Hajdukovih rivala koji su dosta dugo bili u žudnom iščekivanju kada će se to dogodi. No rivali nisu samo iščekivali, nešto su i poduzeli da se to dogodi.

Da se kompletna Hajdukova igra vrti oko Livaje, to je bilo jasno i najpovršnijim pratiteljima hrvatskog nogometa. Utakmica protiv poluamaterskog kazahstanskog Tobola bila je zoran primjer koliko Bijeli ovise o Livaji.

 

Kada vidite kako je taj Tobol prošao u narednim europskim utakmicama, pa kako je prošao i klub koji je izbacio Tobol (Žilina je sa 6:0 demolirala Tobol, a onda je ispala s 8:1 od Jabloneca), još lakše možete dokučiti od koga je to Hajduk ispao.

To je tijekom ljeta i jeseni naposljetku shvatila i uprava Hajduka, pa je odlučila ozbiljno pojačati momčad. Hajduk je doveo za HNL prilike respektabilna, pa i zvjezdana imena.

Hajduk je doveo ozbiljna pojačanja

Ne može se reći da su Filip Krovinović ili Nikola Kalinić bezvezni igrači. Doveden je i vrlo solidni Lukas Grgić, pa prije samo dvije-tri godine na sva zvona hvaljeni Portugalac Ferro, koji je u Benfici jedno vrijeme igrao stvarno odlično, no u međuvremenu je potonuo i sasvim se izgubio s radara. Zbog toga je i došao u Hajduk, namjera mu je da pokuša oživjeti karijeru u splitskom klubu.

To se djelomično može reći i za Krovinovića i za Nikolu Kalinića. Ni njima baš nije cvjetalo cvijeće prije dolaska u Hajduk. Manje-više slično vrijedi i za Eleza, Katića, Lovrencsicsa, Vukovića, Mlakara, Mikanovića, Melnjaka…

 

Svi su oni nekoć vrijedili za dobre ili solidne igrače, koji su se putem negdje zagubili, a Hajduk im je dobro došao kao moguća nova odskočna daska. I sve je to logično, jasno je da Hajduk teško može kupovati igrače u naponu snage, koji imaju ponude bogatijih inozemnih klubova.

Jedini koji je zacijelo mogao igrati u nekom ozbiljnijem inozemnom klubu i biti u udarnom sastavu, naglasak je igrati u prvih 11, a ne sjediti na klupi, vjerojatno je bio Livaja. OK, možda su i Nikola Kalinić i Krovinović mogli pronaći bolje angažmane, no bi li igrali u prvih 11, to je upitno.

Hajduk nema igru: Tko je kriv ako ne trener!?

Kad se podvuče crta, ne treba uopće čuditi što je Livaja bio daleko najbolji igrač Hajduka. To se moglo i očekivati, jer tko je gledao Livaju kako je igrao u AEK-u i grčkoj ligi, pa i Ligi prvaka, nije nikakvo iznenađenje da je u hrvatskoj ligi toliko nadmoćan. Odnosno da je bio toliko nadmoćan jer u posljednje vrijeme baš i nije.

 

Ono što čudi jest to da Hajdukovi treneri u više od godinu dana nisu uspjeli pronaći adekvatnu igru koja bi bila dovoljno dobra da Bijeli ne ovise toliko o jednom igraču te da usput rasterete Livaju.

Njegov pad forme sasvim je očekivan. Nije se uzalud rodila spomenuta sintagma jer svima je bilo jasno da se to u jednom trenutku mora dogoditi. Malo je igrača na svijetu koji bi baš cijelu sezonu uspijevali izgurati na razini na kojoj je Livaja bio do prije nekoliko kola.

Livaja ne može sam

Neću reći da je to nemoguće, jer sam Bog zna kakva bi čuda Mbappe izvodio u HNL-u, ali nije ni daleko od toga. Zamor materijala logična je posljedica non-stop igranja. Forsiralo se da igra i protiv najlošijih suparnika. A zašto? Jer nema igre i strah se uvukao od još jedne blamaže tipa Tobola.

Dakle, dogodilo se što se i moglo očekivati – Livaja ne može sam i kad-tad past će u formi! Ne može jer je čovjek od krvi i mesa, a još više jer se, pobogu, nešto pita i suparničke igrače i trenere.