U iščekivanju Godota naslov je tragikomične drame Samuela Becketta koji se sada može primijeniti u Europi u pogledu skorih američkih predsjedničkih izbora, preciznije, na njezin strah da u Bijelu kuću od iduće godine opet ne zasjedne bivši predsjednik Donald Trump, otprije nesklon bilo kakvim kompromisima s Europskom unijom i njezinim ključnim članicama. Kroz posebno teško iščekivanje u tom smislu prolazi Njemačka jer, kako smatraju brojni analitičari, budućnost njezine razbijene vladajuće “semafor-koalicije” neposredno ovisi o dolasku Trumpa na vlast.

Ta je koalicija, na čelu sa SPD-ovim kancelarom Olafom Scholzom, pred raspadom koji je počeo teškim porazom njezinih članica (SPD, Zeleni, FPD) na lipanjskim izborima za Europski parlament, a kulminirao teškim i vrlo neugodnim porazima na regionalnim izborima u pojedinim saveznim zemljama u istočnoj Njemačkoj, i to od radikalno desne stranke Alternative za Njemačku. Još više na mogući raspad utječu trenutačne duboke, gotovo nepremostive unutarnje podjele vladajuće koalicije koje se odnose na poreznu politiku i mirovinsku reformu, ali i na goleme proračunske rupe koje se broje u milijardama eura i za čiju popunu nema konsenzusa. Ali to je već jedna sasvim druga tema koja je vezana i uz sve teže gospodarsko i socijalno stanje u zemlji.

Osim Njemačkoj, i Europskoj je uniji sigurno dosta i svojih “muka po Trumpu“, gospodarskih briga i problema, krajnje složene migrantske problematike, kao i one sigurnosne na njezinu južnom obodu, a da i ne govorimo o istočnom krilu Unije u kontekstu ukrajinskog rata kojemu se kraj ne nazire. Europa i dalje dugoročno nije riješila ni svoje energetske probleme. Tako Bloomberg 23. listopada u tekstu pod naslovom “Europa se ne može riješiti ovisnosti o ruskom prirodnom plinu” autora Javiera Blasa piše o svojevrsnom teatru apsurda. Autor navodi kako “Europa još troši milijarde eura na ruski plin”. Dalje kaže: “To je apsurdno, ali ruski plin ide na europski kontinent ukrajinskim plinovodom. Još je apsurdnije to što Kijev svom najvećem neprijatelju, Rusiji, naplaćuje naknadu za tranzit plina svojim plinovodom. U Ukrajini se vode vojne akcije, a Kremlj uredno plaća svoje račune od 800 milijuna eura godišnje. Sve je u Kafkinu stilu.”

Europski problemi

“To je neka vrsta izazova političkoj stvarnosti, znak da Europa ne može bez ruskog plina. Ali o tome ne treba glasno govoriti jer nitko za to ne želi čuti. Da, danas Europa puno manje ovisi o Rusiji nego prije. Prije početka oružanog sukoba udio Moskve u europskom uvozu plina bio je 45 posto, ali je prošle godine naglo pao na 15 posto. Ali ima i zabrinjavajućih znakova. Taj je pad zaustavljen, a obujam kupnje ruskog plina u Europi i odgovarajuća ovisnost sada se postupno povećavaju. Danas Rusija osigurava oko 20 posto europskog uvoza plina.” Ali Europsku uniju ipak najviše zabrinjava sigurnosno stanje na njezinim istočnim granicama zbog gotovo trogodišnjeg ukrajinskog rata kojemu se kraj ne nazire, a u zraku neprestano lebdi i mogućnost njegove eskalacije, iako je ona znatno smanjena nakon upozorenja ruskog predsjednika Vladimira Putina da će Rusi udariti na ciljeve na zapadu ako oni Kijevu dopuste napade na ruski teritorij svojim dalekometnim raketama, a još više nakon nedavnih izmjena u ruskoj nuklearnoj doktrini koje se odnose na snižavanje praga uporabe nuklearnog oružja.

Osim EU-a, problema ima i Velika Britanija. Tako američki Bloomberg piše da je “sastanak s Putinom zasjenio britansko-pacifički summit” jer su čelnici Indije i Južne Afrike radije odabrali put u Rusiju i summit BRICS-a nego summit Commonwealtha. Britanski premijer Keir Starmer rekao je novinarima na letu za Samou “da je osobna stvar koji će čelnici sudjelovati na summitu”. “Obitelj Commonwealtha stvarno je važna. Ovo je nevjerojatna prilika: ondje je zastupljeno 55 zemalja, dosta njih na razini šefova država”, rekao je britanski laburistički premijer kojemu ubrzano pada popularnost u zemlji. “No ključni čelnici Commonwealtha, uključujući i indijskog premijera Narendru Modija i južnoafričkog predsjednika Cyrila Ramaphosu, umjesto toga nazoče summitu BRICS-a čiji je domaćin Putin, a riječ je o najvećem sastanku svjetskih čelnika u Rusiji od početka operacije u Ukrajini u veljači 2022.”, navodi američki medij.

Dugoročna strategija

S druge strane, britanski Financial Times piše kako od takvih problema nisu imune ni Sjedinjene Države. On piše da je problem “što ni SAD ni EU nemaju dugoročnu strategiju prema Rusiji”.
“Ukrajina je sastavni dio zapadne ‘ruske’ politike od kraja hladnog rata. Ova medalja imala je dvije strane. U transformativnom scenariju, demokratizacija Ukrajine viđena je kao alat za demokratizaciju same Rusije. Ali postojao je i drugi scenarij, više orijentiran na stabilnost, i imao je drugačiju logiku: ne zadirkuj medvjeda. Ova dvojna politika potaknula je ukrajinski sukob.”
… “Zapad dopušta Kijevu da određuje ton zapadne retorike o Rusiji. Drugim riječima, Zapad je svoju ‘rusku’ politiku u biti prepustio Ukrajini. A ako Putin vjeruje da je Rusija u ratu sa Zapadom, onda je ovaj pristup osuđen na propast. Čelnici Sjedinjenih Država i Europe moraju ponovno preuzeti inicijativu u odnosima s Rusijom. Bilo kakvi smisleni pregovori moraju se voditi ne samo o Ukrajini nego i o budućnosti europskog poretka. Stara ruska poslovica kaže: ‘Kad pozoveš medvjeda na ples, ne odlučuješ ti kada će ples završiti, već medvjed'”, zaključuje FT.

Zapad je potpuno svjestan činjenice da Rusija nikada neće dopustiti ulazak Ukrajine u NATO savez i da je to bilo jedno od glavnih pitanja zbog kojih je Putin u veljači 2022. i pokrenuo invaziju na tu zemlju nakon neobične tišine koja je uslijedila na njegov prijedlog o sjedanju za stol i postizanju strateškog sigurnosnog sporazuma između Rusije i NATO saveza odnosno SAD-a. Zato su se prošloga tjedna češće oglašavali pojedini visoki dužnosnici zapadnih zemalja koje govore kako od članstva Ukrajine u Sjevernoatlantskoj organizaciji neće biti ništa, naravno – to se govori prilično upakirano da ne izgleda pregrubo ni za Kijev ni za zapadnu javnost s obzirom na dana obećanja Ukrajini upravo u tom smjeru. Dana su i na ljetos održanom summitu NATO-a u Washingtonu u povodu 75. godišnjice njegova ustroja.

Prešutno odbijanje

Međutim, kako piše izvrsno informirani medij POLITICO, “ukrajinski predsjednik Zelenski želi trenutni poziv za pridruživanje savezu, ali ga ključne prijestolnice odbijaju”. Riječ je o ukupno sedam zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza koje sada blokiraju poziv Ukrajini za članstvo. To su SAD, Njemačka, Mađarska, Slovačka, Belgija, Slovenija i Španjolska. Istodobno je 24. listopada francuski delegirani ministar za europska pitanja Benjamin Haddad u razgovoru za tamošnju televiziju LCI izjavio kako “Francuska podržava želju Ukrajine za pridruživanjem NATO-u…, ali njezin će ulazak uslijediti tek nakon rata, inače ćemo biti uvučeni u sukob”.

Dana 23. listopada POLITICO je objavio i intervju s američkom veleposlanicom na odlasku u NATO-u Julianne Smith. U tekstu se između ostalog navodi i sljedeće: “SAD zasad nije spreman uputiti poziv Ukrajini za pridruživanje NATO-u, što je ključna točka u novom ‘planu pobjede’ ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Savez do danas nije došao do točke u kojoj je spreman ponuditi članstvo ili poziv Ukrajini’, rekla je Smith i dodala: ‘Naša je namjera nastaviti ih približavati NATO-u. … Već 75 godina predsjednici SAD-a svih političkih stranaka podržavaju ovaj savez i obvezuju se da će osigurati vodstvo u cijelom savezu’, dodala je Smith. ‘Jako vjerujem da će SAD nastaviti igrati tu ulogu u budućnosti, bez obzira na što će se dogoditi 5. studenoga.'”

Iz svih navedenih inicijativa Zapada vezanih uz prestanak rata, čemu treba dodati i nedavne riječi američkog predsjednika Joea Bidena o tome da zapadni saveznici nisu uspjeli postići suglasnost o davanju dozvole Kijevu da njihovim dalekometnim raketama gađa Rusiju, uz istodobni nastavak snažne proturuske retorike i nepokazivanje bilo kakve namjere za razgovore o međusobnoj strateškoj sigurnosti Zapada i Rusije, jasno je kako se Zapad i Rusija i dalje duboko razilaze kada je riječ o načinu završetka rata.

Masovna proizvodnja

Moskva uporno tvrdi, a to je prošlog tjedna na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a tko zna koji put ponovio ruski veleposlanik Vasilij Nebenzja, da ukrajinski rat neće završiti bez postizanja sporazuma o sigurnosnim jamstvima. S druge strane, ruski analitičari bliski Kremlju navode kako je sadašnji cilj Washingtona zamrznuti ukrajinski rat na određeno vrijeme i spriječiti raspad fronta na jugoistoku, i time Ukrajini pružiti priliku da se dodatno naoruža i da sve opet krene u smjeru nanošenja “strateškog poraza Rusiji”. To pak argumentiraju činjenicom da je London prošlog tjedna najavio oko 150 milijuna funti za Kijev za proizvodnju njegovih pomorskih bespilotnih čamaca i druge opreme za zaštitu “žitnog koridora” na Crnome moru, dok je Washington Ukrajini odobrio novi paket od 800 milijuna dolara za proizvodnju vlastitih dalekometnih udarnih dronova. Ruski analitičari to tumače kap nemogućnost davanja dozvole Kijevu za korištenje njihovih dalekometnih raketa za napade na Rusiju, čime bi ih Moskva smatrala neposredno uključenima u ovaj rat, s jedne strane, i želje da se rat nastavi čim se Ukrajina dodatno naoruža, s druge strane.

Drugim riječima, eskalacija ukrajinskog rata vjerojatno je kratkoročno spriječena, ali nikako ne i otklonjena. Naime, Moskva će teško prihvatiti da Ukrajina počne proizvoditi nove dronove kojima će moći gađati u dubinu Rusije kao alternativu zapadnim raketama.

Zato ona preuzima inicijativu i na vojnoj i na političkoj razini. Na prvoj intenziviranjem obrambene suradnje sa Sjevernom Korejom koja Zapad čini sve nervoznnijim, a na drugoj organizacijom summita BRICS-a koji sve više poprima protuzapadni karakter, ali i ukazuje na neuspjeh politika sankcija i izolacije Rusije koju je Zapad pokrenuo ubrzo nakon početka ruske invazije.
Međutim, Zapadu nije ni na kraj pameti u Ukrajini stupiti u neposredni vojni sukob s Rusijom koji bi bilo nemoguće kontrolirati i koji bi brzo završio Trećim svjetskim ratom.

Lov na vojnike

Ali zato je Južna Koreja najavila mogućnost slanja svojih vojnika ili pripadnika privatnih vojski u Ukrajinu ako onamo odu sjevernokorejski. Navodno radi njihova zarobljavanja i dobivanja informacija, a ne uključivanja u rat s Rusima, iako bi ovi potonji to teško tako shvatili, tj. sigurno ne bi rabili metode prepoznavanja tko točno stoji u rovu s druge strane prije negoli otvore vatru.
Kako god bilo, Moskva se ne brine previše zbog svega toga. Štoviše. Dana 24. listopada ruska Državna duma ratificirala je sveobuhvatni sporazum o strateškoj suradnji sa Sjevernom Korejom, koji su dvije zemlje potpisale tijekom Putinova posjeta Pjongjangu u lipnju ove godine. Kako je u svom govoru zastupnicima Dume tom prigodom rekao zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Andrej Rudenko, sporazum je osmišljen s ciljem igranja “stabilizirajuće uloge u sjeveroistočnoj Aziji”. “Dat će pozitivan doprinos održavanju ravnoteže snaga u regiji na temelju načela nedjeljive sigurnosti, smanjujući opasnost od ponovnog izbijanja rata na Korejskom poluotoku, uključujući korištenje nuklearnog oružja, te općenito postavlja temelje za izgradnju novog euroazijskog sigurnosnog sustava.”

Rudenko je rekao i sljedeće: “Ovaj dokument dovodi odnose Rusije i Sjeverne Koreje na razinu savezništva, usmjeren je na produbljivanje partnerstva i strateške interakcije u širokom rasponu prioritetnih područja za dvije države i izgradnju poštenog multipolarnog međunarodnog sustava. … Prošlo je vrijeme tajnih dogovora”, naglasio je Rudenko i dodao kako je “posebno važan članak 4 sporazuma, koji predviđa pružanje međusobne pomoći u skladu s čl. 51. Povelje UN-a i ustavima RF i DNRK u slučaju da jedna od strana bude izložena vojnom napadu bilo koje države”. “Dakle, sadržaj navedenog članka jasno ukazuje na to da je sporazum obrambene prirode, da nije usmjeren protiv sigurnosti trećih zemalja i da je usmjeren na održavanje stabilnosti u regiji sjeveroistočne Azije”, zaključio je Rudenko.

Glumljenje jedinstva

Međutim, prema mom mišljenju, Moskva neće koristiti sjevernokorejske specijalce, na ukrajinskoj bojišnici, nego u ruskoj pograničnoj regiji Kursk, u koju su početkom kolovoza u munjevitoj ofenzivi prodrle službene ukrajinske snage. To je nešto posve drugo od njihova raspoređivanja na ukrajinska ratišta i s međunarodnopravne točke gledišta.

Prošloga je tjedna u ruskom gradu Kazanju održan dvodnevni summit država članica formata BRICS. Kada je vijest o mjestu njegova održavanja bila službeno objavljena, mnogi su se pitali zašto baš ondje s obzirom na puno poznatiji trio ruskih gradova za susrete međunarodnog značaja – Moskve, Sankt Peterburga i Vladivostoka. Međutim, sada se vidi da je Putin odigrao politički vrlo mudar potez. Izabrao je taj ruski grad – svojevrsnu razdjelnicu istoka i zapada i mjesto gdje se susreće rusko pravoslavlje i islam – za summit na koji dolaze predstavnici ključnih zemalja istoka, ali i muslimanskoga svijeta. Od Kine i Indije preko Malezije, Irana, UAE-a, Turske, Egipta itd., redom njih 34 od kojih su deset stalne članice.

Prelijepi Kazanj, spoj tradicionalnog i suvremenog, treći je ruski grad po broju prispjelih turista, ima moderne hotele, a za one koje i to zanima, i fantastičnu kuhinju. Osim toga, administrativno je središte većinski muslimanima nastanjene Republike Tatarstan, jedne od najbrže razvijajućih ruskih regija u kojoj se isprepleću i kineski i kapital bogatih islamskih zemalja. S druge strane, američki Bloomberg ukazuje na to da će se sljedećih pet godina globalna ekonomija više oslanjati na zemlje BRICS-a nego na zemlje G7. Pritom se poziva na najnovije prognoze Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), prema kojima će glavni udio rasta u idućem razdoblju doći iz Kine, Indije, Rusije i Brazila.

Napetost na Pacifiku

Istodobno, očekivani doprinos globalnom gospodarstvu članica G7 poput Sjedinjenih Država, Njemačke i Japana revidiran je naniže. Samo će udio Kine u globalnom rastu biti 22 posto veći od doprinosa cijelog G7. Još jedna članica BRICS-a, Indija, dodat će 15 posto sadašnjeg volumena do 2029. Sjedinjene Države definitivno su u svojim strategijama Rusiju označile kao najveću dugoročnu ugrozu američkoj nacionalnoj sigurnosti i od te strategije sigurno neće odustati ni sljedeća administracija u Washingtonu, bez obzira na to tko joj bio na čelu. Osim toga, u nju su vješto uplele i Europsku uniju i sve svoje ključne partnere u Indopacifiku. Istodobno se na Bliskom istoku sada oslanjaju isključivo na Izrael, zbog čije su agresivne politike prema Palestincima i susjedima pod krinkom stvaranja sigurnosnog perimetra izgubile, ako već ne potpuno utjecaj, a ono sigurno ugled među tamošnjim arapskim zemljama i u Turskoj. Kad je riječ o ovoj potonjoj, o tome najbolje svjedoči dolazak predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na summit BRICS-a u Kazanj. Paralelno je SAD do krajnosti zaoštrio svoje ionako otprije loše odnose s Iranom kao ponajvažnijim regionalnim igračem.

Istodobnim vođenjem prilično agresivne politike i prema Kini kroz sve snažnije protekcionističke mjere i sankcije, uz istodobno jačanje svojih vojnih efektiva u regiji Indopacifika i militarizaciju saveznika i partnera poput Japana, Južne Koreje i Filipina, Sjedinjene Države ubrzano guraju tu zemlju u još čvršći sigurnosni i svaki drugi zagrljaj s Rusijom. Kina Americi odgovara svojom militarizacijom i jačanjem multinacionalnih političkih formata poput BRICS-a i Šangajske organizacije (SCO), dok Rusija Kini staje uz bok i usput joj “preotima” Sjevernu Koreju formiranjem de facto vojnog saveza s neskrivenim protuameričkim karakterom u zoni sjeveroistočne Azije. Nakon ovoga Korejski poluotok više nikada neće biti isti.

Ključne regije

Uz pomoć Kine Rusija je ispunila svoj dugo željeni san – da postane pacifička sila, a zauzvrat na svim ključnim međunarodnim političkim platformama podržava najvažnije kineske nacionalne interese, prije svega one vezane uz status Tajvana. U svrhu jačanja svoje prisutnosti na Pacifiku Rusija je nedavno dvjema novim nuklearnim podmornicama ojačala svoju veliku i ključnu podmorničku bazu na poluotoku Kamčatki, u Americi poznatu i kao “osinje gnijezdo”.

SAD pak dodatno planira razmjestiti svoje rakete srednjeg dometa u Japanu, a možda i na Filipinima, čija će udarna moć moći pokrivati svu jugoistočnu obalu Kine, a slične rakete namjeravaju isporučiti i mornarici savezničke Australije, kojoj također grade i novu podmorničku flotu na nuklearni pogon, a sve to u sklopu očito protukineskog novog anglosaksonskog vojnog saveza AUKUS.

Paralelno, Washington ne planira ispustiti uzde kontrole u Europi, tko god pobijedio na skorim predsjedničkim izborima. Američki interesi na našem kontinentu nisu se promijenili još od završetka Drugog svjetskog rata i neće još dugo. Svode se na sljedeće: Sjedinjene Države moraju imati odlučujuću ulogu u kreiranju sigurnosne i obrambene politike na europskom kontinentu koji joj služi kao odskočna daska za strateško projiciranje svoje moći prema trima ključnim globalnim geopolitičkim regijama – Aziji, Bliskom istoku i Africi. Dakle, figure na golemoj globalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči ubrzano se preslaguju za veliki i sudbonosni konačni obračun između zapadnih i euroazijskih sila. Nitko od njih ne namjerava se povući, tj. objaviti kapitulaciju, niti to više mogu sve i da hoće. Jer stvari su otišle predaleko, a ulozi su postali preveliki. Bilo kakvo povlačenje značilo bi egzistencijalni poraz. Nada još jedino ostaje u nekakvom eventualnom kompromisnom rješenju. Ali on se na horizontima sve nemirnijih svjetskih mora još ne nazire.

NATO sprema odgovor Sjevernoj Koreji

Golemu političku i medijsku pozornost prošloga je tjedna izazvala potvrda vijesti da su na ruski Daleki istok stigle specijalne postrojbe Sjeverne Koreje te da su njihovi pripadnici preodjeveni u ruske vojne odore i da sudjeluju u zajedničkim treninzima s ruskim snagama na tamošnjim vojnim poligonima. Najveću zabrinutost izazvala je mogućnost da tih, a navodno je riječ o 10.000 do 12.000 sjevernokorejskih specijalaca inače obučenih u krajnje surovim uvjetima, pri čemu ih, prema mnogim zapadnim izvorima, ukupno ima čak oko 200.000, što višestruko nadmašuje ukupan broj specijalaca svih zapadnih država zajedno, bude prebačeno na ukrajinske bojišnice. Ta se pak mogućnost temelji na najavama Volodimira Zelenskog da se upravo to i sprema.

S druge strane, šef Pentagona Lloyd Austin i glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte najprije su izvijestili kako nikakvih potvrda o dolasku specijalaca iz Sjeverne Koreje na ukrajinske bojišnice još nema.

Međutim, nakon što je Pentagon naknadno potvrdio da su oni uistinu smješteni na ruskom Dalekom istoku, njegovi su predstavnici izjavili da to “izaziva američku zabrinutost” i da će nastaviti pratiti što će se u tom smislu dalje događati. Odmah potom redom su svoju zabrinutost počele iskazivati i pojedine druge članice NATO saveza, a najdalje je otišao litavski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis, koji je za POLITICO izjavio kako je došlo vrijeme da europske zemlje preispitaju ideju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o raspoređivanju svojih snaga u Ukrajini. Istodobno je francuski ministar obrane Sebastien Lecornu na televiziji LCI rekao kako je “došlo vrijeme za rješavanje” pitanja raspoređivanja nenuklearnih snaga odvraćanja na ukrajinskom teritoriju.

Kina i Indija povući će svoje vojske s Himalaje

Zapadni su mediji ovoga puta, za razliku od prije kada su sastanke BRICS-a ignorirali ili smještali na marginu kao nevažne, summitu u Kazanju pridali veliku pozornost. Međutim, i dalje su, umjesto naglaska na ulozi koju taj format nastoji izgraditi u svijetu, a odnosi se prije svega na multipolarnost, radije naglašavali njegove navodne probleme u smislu razjedinjenosti, govorili o tome da pojedine zemlje ne žele kidati odnose sa SAD-om, dok druge, poput Rusije, upravo tomu teže te su između ostalog pokrenule proces dedolarizacije, ili pak o međusobnim razmiricama poput pograničnih sporova između Kine i Indije u području Himalajskog gorja.

Međutim, kada je riječ o ovom posljednjem, upravo u vrijeme summita u Kazanju stigla je vijest da su se Peking i New Delhi dogovorili o mogućem povlačenju svojih snaga kao prvom koraku u rješavanju graničnog spora, i to četiri godine nakon sukoba koji je ozbiljno zaprijetio pokretanjem međusobnog rata. Vijest o tome objavio je 23. listopada i indijski medij The Indian Express govoreći o predstojećem sastanku indijskog premijera Narendre Modija i kineskog vođe Xi Jinpinga na marginama summita u Kazanju. “Općenito gledano, dok je Kina htjela staviti pitanje granice i svoje navodne upade u drugi plan i usmjeriti se na trgovinu i gospodarstvo, Indija je inzistirala na tome da ne može biti pomaka naprijed zbog teritorijalne agresije”, navodi indijski medij.

Čini da su indijski diplomati na kraju izvojevali pobjedu i da Peking kreće u istom smjeru koji protežira i New Delhi. Jer Kina je Indiji drugi po veličini trgovinski partner iza SAD-a, koji je tek nedavno i s nevelikom razlikom izbio na prvo mjesto.