MISIJA JASMINKE LONČAREVIĆ U SLUŽBI HRVATA BOKE KOTORSKE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist

Postoje žene koje svojim težnjama i borbama nadilaze vrijeme i prostor. One prelaze more i obale, prepreke i životne svakodnevice. Žene koje snagom karaktera i odanošću narodu ostavljaju dubok trag. Taj trag ide dalje od državne službe i službenog okvira. Postaje dio zajedničke borbe i dio hrvatskog identiteta. Jedna od takvih žena je i mr. sc. Jasminka Lončarević, imenovana generalnom konzulicom Republike Hrvatske u Kotoru u rujnu 2019. godine. „Žena koja služi svom narodu, državi i hrvatskom identitetu nikada ne korača sama — za njom ostaju tragovi hrabrosti, dostojanstva i postojane ljubavi prema domovini.“ Zapisah ovo s uvjerenjem koje dolazi iz iskustva. Znam da postoje dame čije djelovanje nadilazi svaki protokol. Njihova djela žive u osnaženim ljudima i obnovljenim vezama. Osjećaju se u svakom činu brige za one koji čuvaju hrvatsko ime, jezik i baštinu. Jasminka Lončarević pripada tom važnom i najvrjednijem krugu žena. Krugu koji ne odustaje. Krugu koji nosi narod i identitet.

Od trenutka stupanja na dužnost postalo je jasno da pred nama ne stoji samo diplomatkinja, već žena koja razumije suštinu služenja, odgovornost koju nosi svaka riječ izgovorena u ime domovine i vrijednost svakog pripadnika hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Postoje dame koje život povede kroz profesije u kojima, nenametljivo, ali nepokolebljivo, pokažu snagu znanja, upornosti i humanosti. Jedna od takvih dama je upravo Jasminka Lončarević, osoba koja je u Bokokotorskom zaljevu spojila kulturu i diplomaciju, tradiciju i suvremeni identitet, Hrvatsku i Crnu Goru.

Lončarević je već od prvog dana svoje misije postavila jasnu, ali važnu misao i misiju-vodilju: biti uz svoje Hrvate. Njezin rad u Crnoj Gori obilježen je istinskom posvećenošću Hrvaticama i Hrvatima Boke — ljudima koji su stoljećima stvarali, činili i čine srž kulture, pomorstva, vjere i običaja na ovom prostoru. Znala je i zna da manjinske zajednice ne opstaju samo zahvaljujući zakonima i okvirima, već zahvaljujući živom prisutstvu, iskrenoj podršci, razumijevanju i poštovanju. Zato je njezin konzularni rad izuzetno blizak ljudima, oslonjen na povjerenje i duboko vezan uz kulturu, tradiciju i svakodnevni život hrvatske zajednice.

Posebnu snagu njezinu radu daje i suradnja sa Zvonimirom Dekovićem, predsjednikom Hrvatskog nacionalnog vijeća, i Adrijanom Vuksanovićem, predsjednikom Hrvatske građanske inicijative. Zajedno čine stubove institucionalnog i kulturnog oslonca: Hrvatska kroz svoj konzulat, HNV kroz zaštitu identiteta i kulturne baštine, HGI kroz političku artikulaciju glasova Hrvata u Crnoj Gori. Ta suradnja je primjer jedinstva i mudrosti, duboko prožeta međusobnim povjerenjem i jasnom vizijom očuvanja baštine Hrvata u Boki i jačanja veza između Hrvatske i Crne Gore.

Lončarević je prisutna u svim suštinski važnim trenucima kulturnog života hrvatske zajednice. Na Dan Bokeljske mornarice, na izložbama, književnim večerima, susretima udruga, studentskim gostovanjima, manifestacijama koje su povezivale i povezuju umjetnike, crkvene zajednice i institucije dviju država. Njezina riječ uvijek je bila riječ podrške, a njezina prisutnost potvrda da Hrvatska nije odsutna, nije daleka, nije zaboravila svoje Hrvate u Boki. Kada je obnovljena zgrada Generalnog konzulata, njezin povratak u srce Starog grada Kotora dobio je simboličku dimenziju — nije obnovljen samo prostor, obnovljen je luk prijateljstva i podrške između hrvatske države i njezine zajednice u Crnoj Gori. Taj luk, čvrst i kulturološki osjetljiv, izgrađen je zahvaljujući njezinom predanom radu.

Diplomatska misija Jasminke Lončarević pokazala je da je diplomatija sposobnost slušanja, razumijevanja i zaštite. Hrvati Boke u njezinu mandatu nisu dobili samo konzulicu — dobili su prijatelja, zaštitnicu njihove kulturne baštine, posrednicu identiteta, svjedoka njihove prošlosti i glas koji ih predstavlja s dostojanstvom. U prostoru gdje se Jadran presijava pod bokeljskim nebom, Lončarević je ispisala jednu od najdostojanstvenijih stranica suvremene hrvatske diplomacije u Crnoj Gori — stranicu posvećenu ljudima, kulturi i stoljećima zajedničke baštine.

Susretali smo se često na promocijama i kulturnim programima hrvatske zajednice, osobito nakon predstavljanja Antologije Poezija bokeljskih Hrvata, djela koje obuhvaća pjesništvo Boke kotorske od 16. do 21. stoljeća. Zapisao sam ovo kao svjedočanstvo jednog vremena, ali i kao važno zapažanje da postoje susreti koji nadilaze trenutak i vrijeme. U liku Jasminke Lončarević prepoznao sam onu rijetku vrstu dama — da zajednica opstaje ne zato što je velika, već zato što ima dame koje je nose u sebi. Zato ovaj zapis nije samo o jednoj ženi, već o jednoj misiji, jednom dostojanstvu i jednoj hrabrosti punoj iskušenja.

I dok se stranice Antologije šire poput jadranskog povjetarca između minulih stoljeća, osjećam da je između svakog stiha skrivena ista misao — identitet se ne čuva riječima, već postojano. A postojanost je vrlina onih koji znaju da narod traje onoliko koliko traju njegova kultura, riječ i čast. Zato ovaj zaključak zapisujem s ponosom i zahvalnošću: jer biti dio kulturne priče jednog naroda znači biti dio njegove budućnosti. A ta budućnost gradi se hrabro i odgovorno — upravo onako kako to čini Jasminka Lončarević.

Ako prihvatimo da je diplomacija čuvar plemenitosti država, onda je Jasminka Lončarević u Crnoj Gori čuvala i čuva ono dublje dostojanstvo i samopoštovanje svog naroda. A to, na obalama Mediterana gdje se identitet mjeri i hrabrošću i vjerom u vlastite korijene, predstavlja jednu od najuzvišenijih misija koje žena može preuzeti — biti glas zajednice, snaga njezina trajanja i zaštitnica njezina imena.