Mladen Pavković: Kako je bivša predsjednica RH „uništila“ dobru ideju?

Bivša predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar – Kitarović svojedobno je donijela   odluku o odlikovanju nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Franje Kuharića (Gornji Pribić, 15.4.1919.- Zagreb, 11.3.2002.), posmrtno, Veleredom predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom.

-„Zacijelo nema Hrvata koji bi više zavrijedio biti prvi odlikovan ovim veleredom od kardinala Franje Kuharića, crkvenog pastira i moralnog autoriteta hrvatskoga naroda, kojemu se navršila 100. obljetnica rođenja“, stoji u priopćenju. „Ovim odlikovanjem iskazujemo jedinstvenu zahvalnost čovjeku koji nas je iznimno mnogo zadužio kroz godine svoje svećeničke, a posebno nadbiskupske službe u Crkvi zagrebačkoj, ali i cijeloj Crkvi u Hrvata. Uvijek promicavši nacionalno zajedništvo i državljansko jedinstvo, tijekom Domovinskog rata, u opravdanoj obrani Domovine, svojim je moralnim i duhovnim autoritetom zagovarao mirotvorstvo i pozivao hrvatski narod na pridržavanje kršćanskih moralnih načela“, ocijenila je tada predsjednica.

Međutim, to je odličje uručeno jednom i nikada više! Iz Ureda predsjednika RH Zorana Milanovića su nas obavijestili da tamo nema nikakvog službenog, pisanog traga o ovom odličju, što će reći da je bivša predsjednica sve to učinila „na svoju ruku“, odnosno da je neke stvari poput ove uradila po sistemu. „ako ja ne budem  predsjednica onda se više ni ovo odličje ne će uručivati!“ Sramotno, ali je tako.

I tako se nažalost dogodilo!

Nu, sve u svemu, velike su zasluge Franje Kuharića.

Naime, ovaj veliki čovjek u svojem nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednog rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II, na hrvatskom tlu, prigodom prvog papinog službenog dolaska u Hrvatsku.

Mnogi s pravom ističu da je kardinal Kuharić bio jedan od najpopularnijih i najobljubljenijih osoba koja je ikada obnašala službu zagrebačkoga nadbiskupa i koja je, zahvaljujući posebnim povijesnim okolnostima u razdoblju vladavine bezbožnog komunizma, prerasla u moralnu veličinu, postavši savjest hrvatskoga naroda i njegov vjerski i nacionalni putokaz.

Uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinaca inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Bio je prvi kad je trebalo i zbog toga je zaslužio i i visoka državna  odličje. Ali..  ne znamo koji puta pitamo:  Gdje je gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, u Zagrebu muzej kardinala Kuharića? Nema ga! Njegove stvari čuvaju se u obiteljskoj kući u Gornjem Pribiću. Nu, ono što je još žalosnije je činjenica da malo gdje u Hrvatskoj postoji trg ili ulica nazvana njegovim imenom. Ni nakon 100-te obljetnice rođenja Grad Zagreb mu se i na taj način nije odužio. Istaknuti pojedinci poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića i Svetog Oca pape Ivana Pavla II (1920.-2005.) u glavnom gradu ostali su do današnjih dana bez ikakvih spomena, iako su među najzaslužnijima za stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države.

Ulica, trg, park i neka značajnija kulturna ustanova u Zagrebu ne nosi  ime ni po bl. kardinalu Alojziju Stepincu!

Dosad su s nekoliko strana upućene zamolbe i apeli  da se po ovim velikanima u središtu grada nazove neki trg ili ulica, ali na sve to odgovor je – marginaliziranje i šutnja.

Osim što se po njima ne zovu ulice i trgovi, u Zagrebu nema ni njihovih spomenika ni biste.

Nisu zaslužili!?

Zaslužili su više nego Ivan Goran Kovačić, August Cesarac, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža i niz drugih njima sličnih komunista i partizana, po kojima se nazivaju i neke najznačajnije hrvatske nagrade, ali i kulturne ustanove. Čak i škole!

Ako je suditi po ovom nesvakidašnjem činu, onda se stječe dojam da Hrvatska ne priznaje svoje velikane, ili pak da još „živi“ u bivšoj, propaloj Jugoslaviji.

Nakon II. svjetskog rata nije se moglo dogoditi da se zadrži neka ulica ili trg po imenu nekoga tko nije bio za „Tita i partiju“, a danas je normalno da oni koji su bili prvi kad je trebalo, koji su stvorili Hrvatsku koračaju po ulicama i trgovima koji se nazivaju po istaknutim komunistima i neprijateljima Hrvatske i hrvatstva.

Gdje toga ima?

Kakva smo to država, kad  ne možemo ni nakon njezine uspostave ulice i trgove nazvati po svojim, hrvatskim junacima?

I još samo to: Zbog čega hrvatski branitelji nisu „glavni“ u odborima za imenovanje ulica, trgova, pa i škola i kulturnih ustanova, već smo i taj segment prepustili onima koji nas i time vraćaju u daleku prošlost, za koju smo mislili da  je  iza nas?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)