Nazor razotkrio Inicijativu koja ga proziva: 'Činjenice koje sam rekao ne mogu se osporiti'
Reakcija Inicijative mladih za ljudska prava - Hrvatska na "revizionistički medijski istup povjesničara Ante Nazora u kojem negira sudski utvrđenu odgovornost Hrvatske za rat u Bosni i Hercegovini" izazvala je pažnju u javnosti.
Iz Inicijative su podsjetili na hašku presudu u kojoj je 2017. godine Žalbeno vijeće MKSJ-a izreklo pravomoćnu presudu kojom su šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata osuđeni za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratova te teške povrede Ženevskih konvencija. Inicijativa je istaknula kako je "dokazano je da je ova 'herceg-bosanska šestorka' zajedno s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom i Matom Bobanom sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za cilj imao 'ostvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva'", navode u priopćenju.
Iz tog razloga kontaktirali smo Antu Nazora koji se osvrnuo na prozivke koje su mu upućene. "Upravo spomenuto priopćenje potvrđuje ono što sam rekao u Dnevniku RTV Herceg-Bosne (19. studenoga 2024.), a to je da se već tridesetak godina susrećemo s manipulacijama i dezinformacijama o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Tako se u spomenutoj Reakciji moj 'medijski istup' zlonamjerno interpretira kao 'pravdanje ratnih zločina HVO-a (veliko)srpskom agresijom, te negiranje sudski utvrđenih činjenica jer ne idu u prilog narativu o obrambenoj i osloboditeljskoj ulozi Hrvatske u ratovima devedesetih'.
Nedopustivo ignoriranje zločina nad Hrvatima
Tu nije stao. "Nasuprot takvoj manipulaciji, istina je da sam mnogo puta rekao i napisao da 'svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH', ali i govoriti i o zločinima koje su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad Muslimanima (i Srbima) tijekom rata (iako nisam odgovoran za to, sramim se svakog zločina koji je počinio bilo koji pripadnik mojeg naroda).
No, isto tako sam mnogo puta rekao kako je nedopustivo medijsko i pravno (uključujući i postupke na MKSJ) ignoriranje zločina muslimanskih snaga nad Hrvatima u BiH; primjerice: u selima Dusina (općina Zenica) i Gusti Grab (Busovača), Trusina (Konjic) - istoga dana kada se dogodio i zločin u Ahmićima, Miletići, Maljine/Bikoši, Čukle, Brajkovići, Grahovčići i Krpeljići (općina Travnik), Vitezu (posebice ubojstvo osmero djece granatom ispaljenom s položaja ARBiH na dječje igralište), Kaknju, Doljanima i na Stipića livadi (općina Jablanica), Fojnici, Kiseljaku (Žepče), Bugojnu, Grabovici (općina Mostar), u Uzdolu i Hudutskom (Prozor-Rama ), u selu Kopijari (Vareš) - dva dana prije zločina u Stupnom Dolu, te u Križančevu Selu i Buhinim Kućama (Vitez), kao i u drugim naseljima.
Međutim, to nije bila tema mojeg 'medijskog istupa' na RTV Herceg-Bosni, u Dnevniku sam odgovarao na pitanja o značaju i ulozi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Domovinskom ratu te o tome koliko je Hrvatska pomogla BiH u ratu, stoga je sadržaj Reakcije uglavnom promašen i pokazuje nerazumijevanje problematike o kojoj sam govorio", naglasio je Nazor u reakciji za portal Direktno.
FOTO: Zoran Grizelj/PIXSELL
'Činjenice se ne mogu osporiti'
"Iako sadržaj Reakcije pokazuje da su njeni autori/autorice znanstveno irelevantni (žalosno je da ne znaju ni značenje pojma 'legitimnost vojne akcije') i da mu ne treba dati na pozornosti, zbog javnosti ću istaknuti kako navedena Reakcija, kao ni sadržaj presuda koje se u njoj spominju, ne mogu osporiti činjenice koje sam o ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH naveo u spomenutom Dnevniku", naglasio je naš sugovornik i naveo konkretne primjere.
Da je pozitivno glasanje Hrvata na referendumu za neovisnost BiH (29. veljače i 1. ožujka 1992.) bilo presudno za uspjeh toga referenduma (Referendum na koji je izašlo 64,31 posto upisanih birača, od kojih je potvrdno glasalo njih 99,44 posto, prošao je samo zahvaljujući glasovima Hrvata koji su podržali neovisnost BiH, dok su Srbi uglavnom bojkotirali referendum); da je Hrvatska priznala BiH kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a istoga dana kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija nije učinila do kraja rata.
Kao primjere je naveo i da je Hrvatska znatno pridonijela i obrani BiH i oslobađanju dijela teritorija BiH pod kontrolom srpskih snaga, da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju BiH, da su Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (18. studenog 1991.) i njezina upravna i vojna organizacija HVO (8. travnja 1992.), nastale kao reakcija na neposredne događaje u RH (srpska okupacija i pokolj Hrvata u Vukovaru i Škabrnji) te na odluke Srba u BiH, u razdoblju neizvjesnosti i nemogućnosti bosanskohercegovačke vlasti da zaštiti Hrvate od prijeteće srpske agresije, bile od presudne važnosti za obranu i opstanak Hrvata u BiH.
