NISU ZABORAVLJENI Ekshumacijski broj 200; Priča o Željku Jurišiću – Kisu, dobričini i veseljaku, ubijenom na Ovčari

''Kaže se da čovjek stvarno umre onda kad umre u sjećanju onih koji su ga poznavali, no Željka Jurišića, mi, njegovi nekadašnji prijatelji i kolege s odbojke, kad god se sastanemo, uvijek, ali baš uvijek se prisjetimo'', reći će jedan od poznatijih vukovarskih branitelja Vlatko Voloder.

Željko Jurišić, za prijatelje  Kis ili Kiseli, rođen je 20. prosinca 1963. godine u Vukovaru kao drugi od troje djece Ranke rođ. Jekić i Rude Jurišića.

Pohađao je Osnovnu školu Ive Lole Ribara, danas OŠ ''Dragutina Tadijanovića'', a potom srednju ekonomsku školu u Vukovaru. Nakon srednjoškolskog obrazovanja odslužit će vojni rok u JNA, u Titogradu, danas Podgorica, Crna Gora, nakon čega upisuje Višu ekonomsku školu u Vukovaru, a potom  na Ekonomskom fakultetu u Osijeku upisuje još dvije godine  - smjer vanjska trgovina. Nakon diplomiranja, zapošljava se u vukovarskoj tekstilnoj industriji Vuteks, u računovodstvu, gdje radi do početka ratnih sukoba.

Njegov dvije godine mlađi brat Zlatko, ispričat će:

''Željko je nadimak 'Kiseli' dobio još u djetinjstvu. Obojica smo imali zelene džempere koji nam je isplela mama, pa su nam druga djeca govorila da izgledamo kao dva krastavca. Ja sam ostao pošteđen nadimka, ali on je ostao 'Kis'. Moj brat je bio dobričina, veseljak, volio je šalu i bio je stvarno dobar brat i sin''. 
 
Posebna Željkova ljubav bila je odbojka, a trenirao je i igrao za Odbojkaški klub Borovo koji se natjecao u 2. ligi ondašnje države, što se smatralo velikim uspjehom.

Vlatko Voloder će se prisjetiti:

''Željko je bio dobar odbojkaš, imao je lijepi skok i odličan odraz. Budući da je više bilo nas iz Borova naselja, on se kao Vukovarac sjajno uklopio, svaki je dan putovao, redovito dolazio. Bio je duhovit, pozitivan, imao je neke sjajne poštapalice koje i danas pamtimo i bio je voljen u tom našem krugu Borovčana''. 

Pri prvim naznakama ratnih sukoba, oba brata Jurišić priključit će se organiziranim stražama, a Željko će se prijaviti u rezervni sastav MUP-a.

Zlatko Jurišić će ispričati:

''Željko je oduvijek bio miran, dobričina, nagovarao sam ga da ode iz grada, da ode u Zagreb gdje mu je bila djevojka, da ne moramo obojica umrijeti, no odbio je i rekao mi: ' Kako da se jednog dana vratim, od sramote pred prijateljima koji su ostali?'. Nažalost, zauvijek je ostao u Vukovaru''. 

Nakon sloma obrane grada u ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Željko Jurišić koji je raspoređen na osiguranju bolnice, zarobljen je i s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima deportiran na stratište  Ovčara gdje su nakon višesatnog zlostavljanja nemilosrdno pogubljeni. 

''Nekoliko dana prije sloma obrane, Željka sam sreo u zgradi policije. Bilo mi je drago da ga vidim, da je živ i rekao sam mu, budući da je već bilo izgledno što će se dogoditi, da se čuva i pazi na sebe. Nažalost, to je bio posljednji put da smo se vidjeli. Kasnije sam ga prepoznao na jednoj od snimki beogradske televizije snimljenoj u krugu bolnice prije negoli su ih odveli. Bilo mi je strašno kad sam ga vidio, njegov izgled, pogled… Mislim da mu je sve bilo jasno'', s tugom će se prisjetiti Vlatko Voloder.

 A Željko je u  smrt odveden sa saznanjem kako je njegova majka Ranka s desetak drugih osoba, prevarom poznanika odvedena iz zgade nedaleko bolnice u kojoj se nalazila u skloništu, te ubijena na željeznom mostu kod Adice.

''Kao i brojni drugi Vukovarci i ja sam se raspitivao i tražio informacije, pa sam tako došao i do čovjeka koji je bio zadužen za asanaciju terena, odnosno, sakupljanje i pokapanje mrtvih. Ispričao mi je da je tijelo moje majke mjesec dana ostalo na mjestu gdje je ubijena, te da je na sebi imala plavi kaput i bijele čizmice. Da je to točno, pokazalo se nakon ekshumacije, na identifikaciji, upravo tako je bila obučena. Još u glavi vidim njene ostatke, iako je bila sahranjena kao n.n., odmah sam je prepoznao po njenoj plavoj kosi i plavom kaputu i bijelim čizmama i suze su mi krenule niz obraze…

Poznato je tko je čovjek koji ih je na prevaru odveo u smrt, donedavno je živio u Vukovaru. Rekao im je da su četnici probili i da će ih odvesti na sigurno, no prevario ih je, odveo ih je do srpskih položaja i tamo su na njih zapucali. Podnio sam kaznenu prijavu protiv njega, no od toga nije bilo ništa'', ispričat će Zlatko Jurišić i, između ostaloga, u svojim sjećanjima, 20. studenog 2020. zapisat će:

''Vraćam se danas iz Vukovara i slušam na Radio Mariji Škorinu pjesmu '… srest ćemo se jednom majko medu zvijezdama, ti si za mene jedina…'  i pomislim, jesam li mogao spasiti moju voljenu majku Ranku da sam ranije otišao iz centra grada, otišao u podrum preko puta bolnice i spriječio tog četnika da je odvede''...

Zlatko Jurišić ogorčeno nastavlja:

''Kada su nas utrpali u autobuse, ja sam bio u prvom, a moj brat u petom. Ja sam imao sreće. Oni koji su ih poubijali bili su naši prijatelji, susjedi, školske kolege. Kada sam ih vidio u bolnici, doživio sam šok. Bilo bi mi lakše da su to bili neki dobrovoljci, Šumadinci, bilo tko drugi, samo ne oni''.

A kako je to izgledalo 18. studenog 1991. nakon ulaska JNA i četnika u bolnicu, zapisat će: 

''… U bolnicu ulaze domaći četnici predvođeni, na moje ogromno iznenađenje, majorom Jovicom Kresojevićem, mojim susjedom koji je prije godinu dana radio kao električar u Borovu kao i ja za 100 maraka i koji nam je rekao da ide u Beograd, da je dobio posao na održavanju tramvaja za 1000 maraka. Mi mu čestitamo i on odlazi, da bih ga ponovno vidio toga 18. studenoga u bolnici kao glavnog zapovjednika svih paravojnih formacija koje su napadale Vukovar. Vidjevši ga, jedan naš prijatelj Perkan mu prilazi i pita ga: 'Jovice, što će biti sa nama?', a ovaj viče – 'Odbi! , gura ga u stranu i prolazi.

Za njim ulaze Mišo Martić, moj susjed i s kojim sam bio jako dobar. Zatim ulaze Saša Maksimović s kojim sam išao u školu, pa onda hrpa drugih domaćih četnika koji su tražili žrtve i htjeli da vide koga su uhvatili… Moram još jednu osobu spomenuti, a to je dr. Jovica Komadinić, šef moje žene na plućnom odjelu i koji je bio Srbin. Došao me je pitati da mi da svoje cipele jer posebno traže one u žutim čizmama, a da njega neće dirati i moram priznati da me je dirnuo u srce…
****

''Dolazimo u vojarnu na bočni ulaz gdje je danas izloženo oružje i stajemo u koloni jedan bus iza drugoga. Ja sam u prvom autobusu, u sredini kraj prozora, a brat Željko, sto ću poslije vidjeti, u zadnjem autobusu. Oko nas je puno vojske, a u busu je vozač i jedan vojni policajac. Sjedimo tako neki vrijeme, ne znam koliko i slijedi šok. U krug vojarne ulazi razularena četnička horda s mrtvačkim lubanjama na zastavama. Prilaze autobusima i govore da dignemo glave u zrak jer smo ih držali dolje. Jedan bradati četnik bez zuba, sa šubarom na glavi i kokardom, dolazi ispod moga prozora i viče: ''Tebe sam tražio, majku ti j....m ustašku! Samo tebe tražim po Vukovaru i nadam se da si živ!'. U čudu gledam u tog monstruma i užas me obuzima kad ga zamislim bez bradurine.

Sjetim se da je to domaći četnik Milan Džanković kojega sam u kolovozu, prilikom pregleda na punktu kod Krune mesara priveo u MUP jer sam mu pronašao skriveni pištolj u autu. Nisam ga ni taknuo, a njega su pustili isti dan i on je pobjegao u Srbiju. Sad je došao kao osloboditelj. Ta bradata spodoba doziva drugu braću da se pripreme za ustašu i oni hvataju sve što nalaze u blizini, lopate, kundake, palice, lance i staju ispred autobusa i zovu me van. Meni su se od straha noge odsjekle i najradije ne bih izašao, ali oni upadaju u bus i za kosu me izvlače, bacaju na zemlju.  

Svi hoće ubiti ustašu, pa jedan drugom smetaju i udarci po meni nemaju smrtonosno djelovanje već mi samo bubaju po cijelom tijelu, ali za čudo ne osjetim bol jer sam odrvenio. Vidim kako me iz buseva svi gledaju uplašenim pogledom i molim Boga da me ubiju i da to završi, ali nije kraj mojoj muci. Taj Milan sjeda na mene i vadi nož i govori: 'Saseću te na kockice živog!'.

Ja samo mislim na sina i ženu i polako se opraštam od života. U glavi mi se vrte slike i mislim kako sam dopustio da dođe do ovoga, zašto nisam poginuo u borbi kako sam zamišljao na početku rata. Tada začujem kako netko proziva moje ime, otvorim oči i vidim nekoga oficira JNA u pancirki, s četvoricom specijalaca oko sebe, kako u ruci drži papir i proziva imena. Ja vičem da sam tu i on prilazi i kaže ovome na meni da odbije od mene i da idem kod Šljivančanina na ispitivanje.

Ovaj gunđa i govori da će me naći kasnije i da sam njegov, a ja stajem sa strane i čekam da iz autobusa izvedu još neke ljude.  Taj oficir, kasnije saznajem, kapetan Radić, kaže da krenemo prema jednom manjem vojnom autobusu sa strane i uđemo u njega. Dok idemo, vidim u zadnjem autobusu brata kako me gleda suznih očiju i to je posljednji put da sam ga vidio živoga''...

Nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari, pri čemu su njegovi posmrtni ostaci dobili ekshumacijski broj 200 što ukazuje na to kako je među prvima ubijen, Željko Jurišić identificiran je na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati dana 2. ožujka 1997. godine. Obitelji je pokazana njegova bedrena kost i donji dio vilice te džemper koji je napravila njegova majka.

Dva dana kasnije, 4. ožujka, pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, u Aleji hrvatskih branitelja. Željkova majka Ranka ekshumirana je iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava u Vukovaru te nakon identifikacije 26. svibnja 1998. pod šatorom u Vukovaru, dva dana kasnije, 28. svibnja, pokopana je na Mirogoju u istom grobu sa svojim sinom Željkom.

Kada je nakon sloma obrane Vukovara zarobljen u vukovarskoj bolnici i sproveden na stratište Ovčara gdje je mučki ubijen, Željko Jurišić, sin i brat, imao je dvadeset i sedam godina.

Željko, nismo te zaboravili.