O njegovoj sudbini kolale su priče, Ovčara je skrivala istinu: 'Mama je nedavno nešto osjetila'
U srijedu, dana 29. listopada 2025. godine, u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici "Dr. Juraj Njavro" u Vukovaru obavljena je identifikacija posmrtnih ostataka žrtava iz Domovinskog rata, među kojima se nalaze posmrtni ostaci hrvatskog branitelja ekshumiranog na Petrovačkoj doli, Dragutina Štica te tri hrvatska branitelja ekshumirana dana 25. rujna 2025. godine na Ovčari u neposrednoj blizini hangara u kojem su nakon sloma obrane Vukovara pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i tzv. JNA zlostavljali i ubijali zarobljene hrvatske branitelje i civile, najvećim dijelom ranjenike iz vukovarske bolnice, hrvatskog branitelja Francuza Jean-Michela Nicoliera te hrvatskih branitelja Zorislava Gašpara – Gaše i Josipa Batarela.
Josip Batarelo, za prijatelje – Čoba, rođen je 12. ožujka 1947. godine u Vukovaru kao mlađi od dvoje djece Ljubice rođ. Briznec i Danijela Batarela. U Vukovaru je završio osnovnu i srednju školu, a ondašnju JNA odslužio je u mornarici. Godine 1974. Josip se ženi Biserkom Peričić koja im sljedeće godine rađa sina Dinka, a četrnaest godina kasnije, 1989. i drugog sina, Damira. Nakon privremenog rada u Njemačkoj, Josip počinje raditi u Tvornici Borovo, u pogonu Pneumatika, a potom se zapošljava u novootvorenoj robnoj kući NAMA na radnom mjestu "rukovoditelj zajedničkih poslova".
Kako je taj položaj zahtijevao veću stručnu spremu, Josip završava Višu ekonomsku školu, pa početkom 1990. godine postaje zamjenik direktora robne kuće i na tome će ga položaju zateći ratna zbivanja. Obitelj je za Josipa kazala kako je bio izuzetno društven, a njegov je život obilježio sport, napose veslanje - prvo kao natjecatelj, a potom kao vrlo uspješan trener, pa je ostalo zabilježeno: "Godine 1976. vukovarski četverac bez kormilara kojem je bio trener, ulazi u reprezentaciju SFRJ i sudjeluje na svjetskom prvenstvu u VIllachu" te "…Postignuti rezultati doveli su Veslački klub Vukovar u sam vrh veslanja u bivšoj SFRJ. Ovi rezultati došli su kao plod sistematskog rada, redovitih treninga veslača i njihovih trenera (seniora: Josip Batarelo, juniora i mlađih juniora: Tomislav Baumgertner…)".
Josipov stariji sin Dinko, s tugom se prisjetio: "Tata i njegovi prijatelji su pomagali ondašnjim ročnicima JNA pri bijegu iz Vukovara, to je bilo već dosta prije samih borbenih djelovanja. Mene su prvog poslali iz Vukovara baki i djedu u Novi Vinodolski, a nešto kasnije došli su i mama i mali brat, jer je bilo jasno kako u Vukovaru više nije bilo sigurno. Podrazumijevalo se da će tata ostati, to je bilo neupitno, a javio nam se nekoliko puta na telefon kod bakine susjede, posljednji naš kontakt bio je telegram koji je poslao dana 13. listopada 1991. u kojem je pisalo: 'Puno vas volim'. I to je bilo… to".
FOTO: Privatni album
Među prvima izveden iz bolnice
Naime, u robnoj kući NAMA organizirana je logistika za cijeli grad - prehrana, odjeća, higijenske potrepštine itd., a Josip je taj posao s ostalima koji su se tamo nalazili - Vladimir Kršić, Željko Begov, Petar Cvitanović i drugi, odlično odrađivao. Kad je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, zajedno s njima povukao se do zgrade nekadašnjeg suda, a potom u bolnicu, tamo je zarobljen i deportiran na Ovčaru. Svjedok će se prisjetiti kako je sa Stankom Duvnjakom, policajcem i novinarom Sinišom Glavaševićem, Josip Batarelo među prvima prozvan i izveden iz bolničke prostorije u kojoj su se nalazili.
Tek dana 24. studenoga 2017. godine, Vijeće za ratne zločine Prizivnog suda u Beogradu, odlučujući o žalbama srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine, okrivljenih i njihovih branitelja, potvrdilo je presude za Ovčaru, pri čemu je Nadi Kalabi osuđenoj za ubojstva Josipa Batarela ispred hangara na Ovčari, kaznu od devet godina zatvora pooštrilo za dvije godine, na 11 godina. Na oba prvostupanjska suđenja u Beogradu, prvom 2005. i ponovljenom 2009., Nada Kalaba je tvrdila kako je svoga bivšeg šefa iz robne kuće NAMA pokušala zaštiti od, na sudu svjedoka-pokajnika, Spasoja Petkovića Štuke, dok je ovaj, kojem je sud poklonio povjerenje, kazao, da ga je ubila upravo Nada Kalaba, jer joj se, navodno, zamjerio na radnom mjestu (iz presude): "…Nedugo nakon toga obratila mu se opt. Kalaba Nada s molbom da joj pomogne i iz hangara izvede njenog šefa (za koga je tvrdila da je maltretirao na poslu), lice staro oko 40 godina, visine od oko 175 cm, koje je na sebi imalo žutu šuškavu trenirku 'Adidas' s tri pruge na rukavu, te su ga odveli na isto to mest s preke strane hangara gdje mu je ova optužena ispalila metak u glavu…".
FOTO: Privatni album
'Još uvijek sam zbunjen'
Dinko Batarelo je kazao: "Kad je postalo izvjesno da tatu ne možemo naći preko Crvenog križa, a nije došao ni na posljednjoj razmjeni, počele su kolati priče kako je negdje u Srbiji, s drugim nestalima, na nekim mjestima gdje ih drže kao roblje za rad. S vremenom je postalo jasno da ni to nije istina, a pojavile su se i priče o Ovčari. Nakon ekshumacije prve masovne grobnice tata u njoj nije pronađen, no nedavno, kad su otkrivena ova tri tijela, mama je kazala kako je osjetila nešto, kako vjeruje da je tata među njima, čak je spomenula i Francuza. Kad su nas prekjučer nazvali iz Ministarstva branitelja, a potom došli k nama kako bi nam priopćili vijest, bili su vrlo pažljivi i empatični, govorili su nam obzirno kako bismo mogli procesuirati sve što su nam rekli. Često sam se kao dijete pitao, kako će to biti kada pronađu tatu. Što će se dogoditi? Danas, nakon identifikacije, još uvijek sam zbunjen, još sam pod dojmom i ne mogu jasno razabrati ni svoje osjećaje. Jedino je važno to da smo ga, napokon, nakon trideset i četiri godine pronašli i da će napokon biti dostojno pokopan".
Kada je nakon sloma obrane Vukovara zarobljen, deportiran na stratište Ovčara gdje je nakon zlostavljanja bez milosti pogubljen, Josip Batarelo, suprug i otac, imao je četrdeset i četiri godine.
Josipe, počivaj u miru, nismo te zaboravili.
