Zašto su cajke loše za Hrvatsku?

U suvremenoj hrvatskoj svakodnevici, posebno među mladima, sve je prisutnija tzv. "cajka" – turbofolk glazbeni žanr koji potječe iz Srbije. No, vrijeme je da se ozbiljno zapitamo: što ta pojava znači za hrvatski identitet, jezik i kulturnu budućnost?

Prvo, važno je razumjeti sam nastanak cajke. Ovaj žanr nije nastao kao umjetnički izričaj slobode ili stvaralaštva, već kao dio propagandnog aparata 90-ih, usko povezan s režimom Slobodana Miloševića i populističkim slavljem kiča, hedonizma i nacionalizma. Mnogi izvođači iz tog vremena bili su otvoreno povezani s ratnohuškačkom retorikom i čak četničkim pokretom. To nije umjetnost, to je povijesni teret.

Drugo, sadržaj pjesama je često krajnje neprimjeren mladima. Tekstovi glorificiraju alkohol, nasilje, nepoštivanje žena i isprazan materijalizam. Takvi obrasci ponašanja sve više se kopiraju u društvu, a posebice u sredinama gdje mladima nedostaje pozitivnih uzora. Cajka nije samo glazba – ona oblikuje mentalitet.

Treće, širenje cajke neminovno utječe na jezik. U Hrvatskoj sve češće čujemo izraze poput "katanac" umjesto hrvatskog "lokot" ili "peškir" umjesto "ručnik". Ovo nije nikakvo "ustašovanje", već upozorenje na jezičnu eroziju. Jezik je temelj identiteta, a ako ga zamijenimo – gubimo sebe.

Četvrto, cajka ne promiče kulturu, već jeftin primitivizam. Nije riječ o narodu, već o sustavu koji slavi površnost, raskalašenost i bezidejnost. Hrvatska kultura obiluje dubokim i bogatim glazbenim nasljeđem – od tamburice do šansone – koje se sada potiskuje zbog jeftinog melosa s istoka.

I naposljetku, ne smijemo zaboraviti povijest. Cajka je desetljećima bila dio kulturne strategije velikosrpske politike. Danas, kada nam se nudi kao "urbani hit", valja se sjetiti njezinih korijena – i jasno reći: to nije glazba koja pripada Hrvatskoj.

Vrijeme je da mladi ponovno otkriju domaću glazbu, poeziju, identitet i vrijednosti. I da jasno kažu – NE cajki.