Hrvati na podu autobusa, pjesma na optuženičkoj klupi, navijači pred zatvorenim vratima

Ako netko još uvijek misli da je sve ovo samo sport, neka pogleda autobus u kojem hrvatski rukometaši spavaju na podu, dok se završnica Europskog prvenstva igra u Herningu, a Hrvatska je, za razliku od Danske, Njemačke i Islanda, smještena četrdesetak kilometara dalje, u Silkeborgu, izvan središta događanja, izvan komfora i izvan onoga što se inače naziva ravnopravnim natjecanjem.

FOTO: Ivan Forjan/GOL.hr)

HRVATSKA JE IZBORILA POLUFINALE I TO JE VEĆ USPJEH

Nakon dvije utakmice u dva dana, nakon iscrpljujuće pobjede nad Mađarskom, naši su reprezentativci ponovno natjerani na višesatno putovanje autobusom, toliko iscrpljujuće da su pojedini igrači doslovno spavali na podu, kao simbol svega onoga što se ove godine naziva “organizacijom”, dok se s druge strane europske institucije natječu u tome tko će glasnije govoriti o standardima, pravilima i vrijednostima.

To više nije logistika.
To je poruka.
Poruka da se neke može premještati, a neke ne.
Poruka da su neki “doma”, a neki “na putu”.

Kad izbornik bojkotira, to više nije incident nego optužnica

Dagur Sigurdsson, čovjek iz skandinavskog rukometnog sustava, odlučuje bojkotirati službeni EHF-ov “media call”, jer više ne želi sudjelovati u ritualu u kojem se glumi da je sve normalno, dok mu momčad putuje, iscrpljuje se i igra u uvjetima koji nemaju veze s ravnopravnim sportskim natjecanjem, nego sa sustavom u kojem se slabijima jednostavno nameću lošiji uvjeti.

On ne bojkotira zbog ega.
On bojkotira jer vidi da mu igrači gube snagu izvan terena jednako kao i na njemu.

A tko donosi odluke?

U vrhu Europske rukometne federacije danas sjede ljudi s imenom i prezimenom Predrag Bošković, prvi potpredsjednik EHF-a (Crna Gora), Božidar Đurković, član Izvršnog odbora EHF-a i predsjednik Komisije za natjecanja (Srbija) i Vesna Lazić, glavna tajnica EHF-a i osobna asistentica predsjednika Federacije (Srbija), među ostalim.

To su ljudi čiji se potpisi nalaze ispod pravilnika, rasporeda, protokola i “vrijednosnih smjernica”, ljudi koji ne trče, ne skaču i ne zabijaju golove, ali čije odluke određuju tko putuje, tko čeka, tko se odmara i tko se troši, i čije se odluke uvijek lakše slome na malima nego na velikima.

Nitko od njih ne spava na podu autobusa.
Nitko od njih ne jede lazanje na dan utakmice.
Ali njihove odluke određuju kako će Hrvatska igrati.

Lazanje za ručak i polufinale za večeru

David Mandić je izgovorio rečenicu koja bi u uređenom sportskom sustavu značila ostavke “Za ručak smo dobili lazanje.”

Na dan utakmice.
Na Europskom prvenstvu.

U profesionalnom sportu prehrana nije folklor nego znanost, nije sporedna stavka nego temelj pripreme, a lazanje prije utakmice nisu ni znanost ni taktika nego improvizacija, koja se zatim pokušava prodati kao normalna organizacija.

I zato Mandić kaže: “Neka pogledaju kakvo je natjecanje bilo u Hrvatskoj i neka uče.”

Jer ispada da domaćini koji se hvale organizacijom dobivaju lekciju iz zemlje koju istodobno šalju na put.

EHF i pjesma: što je točno sporno – stihovi ili pjevač?

A dok hrvatski igrači spavaju po autobusima i jedu lazanje, Europska rukometna federacija pronalazi vremena za zabranu pjesme.

Ne bilo koje pjesme, nego pjesme „Ako ne znaš što je bilo“.

I tu dolazimo do pitanja na koje nitko ne daje jasan odgovor:
što je točno u toj pjesmi sporno?

Jesu li sporni stihovi?
Je li sporno sjećanje?
Je li sporno to što se u pjesmi spominju heroji?
Ili uopće nije sporna pjesma, nego pjevač?

Jer kada se kaže da pjesma nije dopuštena jer “nije na službenoj playlisti”, a istodobno se u medijskom prostoru ponavlja da je Marko Perković Thompson “fašist”, bez presude, bez suda i bez ikakvog formalnog postupka, tada više ne govorimo o glazbi nego o političkoj etiketi koja se automatski lijepi na sve što taj čovjek otpjeva, bez obzira na sadržaj pjesme.

Ključno pitanje i dalje ostaje bez odgovora:
tko je Thompsona prijavio EHF-u kao “fašista”?
tko je poslao taj signal?
tko je odlučio da je problem ime ispod pjesme, a ne riječi u pjesmi?

Do danas nema imena.
Nema zapisnika.
Nema postupka.
Ima samo zabrana.

Drugim riječima – imamo presudu, ali nemamo sud.

Ni navijači nisu poželjni: gdje su ulaznice za Hrvate?

I kao da nije dovoljno što su igrači iscrpljeni, a pjesma zabranjena, sada se pojavljuje i treći element koji ovu priču pretvara iz sportskog u politički problem:
ulaznica za hrvatske navijače – nema.

Uoči polufinala u Herningu tisuće Hrvata, uključujući i Bad Blue Boyse, žele na tribine, ali prodaje nema, kvota je zatvorena, kanali su blokirani, a objašnjenja nema, ili su svedena na tehničke izlike o “rasprodanim sektorima” i “sigurnosnim procjenama”, dok istodobno za druge reprezentacije karte misteriozno postoje.

I tako dolazimo do apsurda:
Hrvatska smije igrati, ali ne smije imati navijače.
Smije se boriti, ali bez podrške.
Smije biti sudionik, ali ne i subjekt.

Jer sport bez navijača jedne reprezentacije više nije sport, nego kontrolirani događaj.

Ako dođe medalja – sudar u Zagrebu je neizbježan

Ako Hrvatska osvoji medalju, slijedi doček.

I tada dolazimo do pitanja koje je veće od rukometa:
čiji je Zagreb?

Je li to grad sportaša?
Je li to grad svih hrvatskih građana?
Ili je to grad u kojem se i slavlje filtrira kroz ideološko sito?

Ako reprezentativci požele da se na Trgu čuje pjesma „Ako ne znaš što je bilo“, hoće li im se to omogućiti ili će se dogoditi već viđeni scenarij s dočeka Vatrenih – hoće li “slučajno” nestati struje, hoće li mikrofoni prestati raditi, hoće li se program utišati, razvodniti ili preusmjeriti u neku sterilnu verziju domoljublja bez emocije?

Gradonačelnik Tomislav Tomašević kaže da ne želi politizirati sport, ali zabrana pjesme je politika, selekcija glazbe je politika, a odlučivanje o tome što se smije pjevati na dočeku nacionalne reprezentacije je politika, čak i kad se skriva iza riječi tolerancija i europske vrijednosti.

Jer Thompson na dočeku nije pitanje estrade.
To je pitanje:
smije li hrvatski sportaš javno biti Hrvat?

EHF zabranjuje u dvorani.
Hoće li Zagreb zabraniti na Trgu?

I tu nastaje prava pat-pozicija:
s jedne strane – europske zabrane,
s druge – ustavno pravo na slobodu izražavanja,
a u sredini – sportaši koji su samo htjeli igrati rukomet.

Ovo više nije prvenstvo, nego test poslušnosti

Hrvatska protiv Njemačke ne igra samo polufinale.

Igra protiv umora, kilometara, birokracije, dvostrukih kriterija, kulturne cenzure i praznih tribina, ali HRVATSKO SRCE UVIJEK BIJE

Ako pobijedimo, pobijedit ćemo unatoč sustavu.
Ako izgubimo, izgubit ćemo u sustavu koji nam nije dao iste uvjete.

Jer ovo više nije pitanje rukometa.
Ovo je pitanje koliko je jednoj maloj državi dopušteno da ima glas, navijače i pjesmu dok pobjeđuje.

Sretno, momci.
Ne igrate samo za finale.
Igrate za pravo da imate publiku, pjesmu i dostojanstvo.