I dok predsjednički kandidati, svaki na svoj način, obilaze sajmove, manifestacije, sportske i vjerske svetkovine, možda bi se trebalo zapitati ima li i onih predsjedničkih kandidata koji misle na običnog malog čovjeka, koji tuguje i pati, ostavljen od svih, na čovjeka koji je najviše što se moglo dati za Domovinu dao – svoju djecu.

I dok bahati Milanović iz dana u dan sve više sliči na “vic majstora” prodavajući narodu “ringišpil lizaljke”, govoreći da tko za njega glasa taj želi novu Hrvatsku, aktualna predsjednica Grabar Kitarović govori nam o vjeri i kako smo stvorili slobodu.

Nitko se od predsjedničkih kandidata nije sjetio, ili to pojedinima karakter, politički naum ili nešto treće ne dozvoljava, MARIJANA ŽIVKOVIĆA, čovjeka kojem se sudi u zemlji za koju se borio, u zemlji za čiju su slobodu dva njegova sina dala živote.

Sjetio ga se, ipak, Miroslav Škoro.

Evo što je on poručio:

Hrvatska, kojoj želim biti na čelu, neće snagu represivnog aparata dokazivati na ljudima poput Marijana Živkovića, oca dvojice poginulih hrvatskih branitelja nego na onima koji su se obogatili obnašajući najviše političke dužnosti. Sudbena vlast nije “sveta krava” kojoj se ne može poslati poruka da nešto loše radi. A loše se radi ako se ustrajno procesuira čovjeka koji je svojim postupkom rekao NE kršenju 8. članka hrvatskog Ustava i nasilnom uvođenju dvojezičnih ploča u Vukovar.

Snaga sustava dokazuje se progonom “krupnih riba”, a ne maltretiranjem ljudi koji su dali ono najvrjedije ovoj državi- svoju djecu. Sudstvo se ne može ponašati kao da nije dio ukupne državne vlasti i mora voditi računa da nekim svojim postupcima može proizvesti puno više štete nego koristi.

Bilo mi je posebno zadovoljstvo i neizmjerna čast jučer u Vukovaru stisnuti ruku Marijanu Živkoviću.